PROBLEMI S ČINJENICAMA
PROBLEMI S ČINJENICAMA: Gdje je Željka Markić bila '92?

Gdje je Željka Markić bila 92?

ritn by: Nataša Škaričić | 16.11.2016.
PROBLEMI S ČINJENICAMA: Gdje je Željka Markić bila '92?
Onaj tren kada stvari postanu kompliciranije od „za mene život počinje začećem“ ili „ja samo štitim obitelj“, praćenog spastičnim grimasama, njen se s lijeva i s desna mistificirani um raspadne poput pretrpane vreće, Željka Markić postane nasilna prema činjenicama i onima koji ih iznose, a sudac diže ruku za kraj utakmice. Tako će, bojim se, biti i kad na sudu dođe do činjenice da Markić doista posluje s farmaceutskom industrijom, a da moralne implikacije te činjenice mogu biti predmet žestoke rasprave, ali vrlo teško tužbe za klevetu. Svakako, vjerujem da nije pitanje može li Markić opstati kao prva igračica desničarske revolucije, iako se taj mainstream još 2014. godine očito ogradio od nje. Desnica je iracionalna, sve je moguće. Druga je stvar može li lijevi i liberalni dio javne scene opstati bez gradnje svog identiteta na širenju moralne panike zbog svake akcije Željke Markić, pa čak i onda kada se te akcije urušavaju same od sebe.

Predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić tužila je Danku Derifaj s RTL-a zbog njenog priloga o akciji „Hod za život, obitelj i Hrvatsku“ u kojemu je novinarka iznijela sljedeće: „Teza o pobrkanim lončićima možda može objasniti činjenicu da najveća hrvatska zagovornica obitelji i rađanja posluje s proizvođačima kontraceptiva“; „Kad je netko protiv pobačaja, onda je vrlo neobično da zarađuje od tableta koje sprječavaju začeće“; „Hrvatska je trenutno po upotrebi kontracepcije među zadnjima u Europi. Kada bi došlo do zabrane pobačaja, porasla bi i potražnja za kontracepcijom. Siguran prihod za one koji je prodaju, zar ne?“ itd. 

Markić, naime, smatra – citiram – da je važno da se konačno počne razlikovati profesionalne i neprofesionalne novinare, te da su sudovi pravo mjesto za to, a povijesnu joj je priliku pružio „predmetni prilog koji je kod gledatelja mogao stvoriti neistinit dojam da se Željka Markić u javnosti zalaže za jedne vrijednosti, a da u poslovnom životu ne poštuje te vrijednosti i da ih odbacuje radi zarade odnosno da je licemjerna i da ne posluje u skladu s moralnim načelima koja javno propagira.“ Ali, avaj, ogroman je put od elementarne medijske pismenosti do arhetipskog novinarstva, a Markić, čini se, nije došla ni do prve stepenice.

Dojam, za početak, ne može biti istinit ili neistinit – takvu povlasticu imaju samo činjenice – pa je Markić Derifaj tužila za klevetu, diletantski netočno tvrdeći da je novinarkin vrijednosni sud o moralnoj (ne)povezanosti poslovno-aktivističkih akvizicija Željke Markić nekakva utuživa činjenica. Na primjer, ja mogu tvrditi da Markić zauvijek pokopana kao ikona desnice jer je u režimu Franje Tuđmana soroševski Human Rights Watch opskrbila podatkom da „Hrvatska Vlada i vladajuća stranka nastavljaju sa zastrašivanjem novinara zbog njihovog pisanja“ te da su „novinari koji kritički pišu o članovima hrvatske Vlade istraživani i izloženi građanskim i kaznenim parnicama“, dok će se nekom drugom taj dojam činiti preblagim u odnosu na njegov/njen dojam da će Željka Markić zbog ovoga generalno postati irelevantna.

U ime obitelji
Svojim vrludajućim nasrtanjem Markić je izgubila svaki smisao u javnom polju (FOTO: Lupiga.Com)

Iz ovog je primjera evidentno, reći će, da je Markić licemjerna i da ne posluje u skladu s moralnim načelima koje javno propagira – u ovom slučaju s načelom da se novinari moraju sudski progoniti, pa i kada samo plasiraju neugodne vrijednosne sudove – a to je tema koja dira i onaj dio liberalne i lijeve javnosti koji smatra da je Markić smirena i argumentirana protivnica. Ja bih na to mogla odgovoriti da je očigledno riječ o pretjerivanju i da je takvih malo, a moj bi mi sugovornik mogao narediti da redovitije čitam hrvatske medije, jer se tamo vidi da gospođa Markić uživa upravo neviđeno strahopoštovanje svojih lijevih protivnika koji mazohistički prate njene korake, da bi iz njih proricali strašnu budućnost za cijelo društvo i nakon toga teškom mukom padali u san, grleći plišane medvjediće. Tu moć, rekao bi mi protivnik, nijedna osoba iz hrvatskog civilnog sektora nikada nije imala, a sad bi je konačno mogla izgubiti, jer je svojim vrludajućim nasrtanjem izgubila svaki smisao u javnom polju

S treće strane, međutim, mogao bi se javiti glas koji kaže da Markić baš zbog suradnje s HRW-om može biti ikona hrvatske desnice 21. stoljeća, jer je aktualni establišment još desniji od Tuđmana, a navedeni citati baš ništa ne govore o tome kakvo je novinarstvo Markić htjela zaštititi od tadašnjeg režima

I tako bi mi neutuživo baljezgali do zaborava, sve dok netko od nas ne bi javno kazao da je Željka Markić u izvještaju HRW-a kao primjere Tuđmanove torture nad novinarima navela Viktora Ivančića, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića, Tanju Torbarinu, Nikolu Viskovića, neke novinarke koje su pisale o diskriminaciji Srba i Ivana Zvonimira Čička koji je Gojka Šuška nazvao zaštitnikom organiziranog kriminala, a da je o osuđujućim presudama protiv Viskovića i Čička u istom izvještaju napisano da imaju „zastrašujući efekt na sve one čiji je javni glas neophodan za raspravu o odgovornosti Vlade u kršenju ljudskih prava“. Tada bi cijela konstrukcija pala u vodu i mi bismo svakako mogli završiti na sudu kao klevetnički idioti. 

Jedino što bi nas moglo spasiti, jest slabašna mogućnost da Markić stvarno stoji iza takvog izvještaja. Tu mogućnost je još 2014. godine navijestio Braniteljski portal, napadajući Željku Markić zbog suradnje s HRW-om, te tvrdeći da su podaci o masovnom kršenju ljudskih prava i ratnim zločinima počinjenima u razdoblju od 1992. do 1994. godine, opisani u izdajničkom izvještaju, igrali važnu ulogu u „progonu naših generala u Haagu“. Za istim je krimenom, izuzev progona generala, ovih dana posegnuo Index, osvećujući se, kako Markićka tvrdi, za njezin Facebook status u kojemu je napisala „Ako je na Lekovića izvršen atentat, to sigurno nije zato što pošteno i hrabro obavlja svoj posao“, a zapravo je želeći diskreditirati kroz „javno opovrgnutu laž“. Index je, da podsjetim, tvrdio da je Markićka kao istražiteljica HRW-a branila Feral. Ona je na to reagirala podužim demantijem objavljenim na portalu Narod.hr, gdje tvrdi da nije bila izvjestiteljica HRW-a i da su, dakle, netočne sve implikacije te informacije koje su u svojim komentarima detektirali i opisali neki novinari, političari i aktivisti. 

Željka Markić
Slabašna mogućnost da Markić stvarno stoji iza izvještaja (SCREENSHOT: books.google.hr)

Pa, kako izgleda kada Markić demantira činjenice? Demantij počinje s a) tvrdnjom kako je Index „prije nekoliko dana ponovio već demantiranu laž da je napisala ili sudjelovala u pisanju izvještaja 'Građanska i politička prava u Hrvatskoj' koji je međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava, Human Rights Watch/Helsinki objavila u listopadu 1995.“. Zatim je b) nastavila pisati dosta dug tekst o tom izvještaju, iako za time nema nikakve potrebe, jer sve posljedice po njezinu reputaciju počinju i završavaju s pitanjem je li točno da ga je napisala ili sudjelovala u pisanju, izradi, nastajanju, itd. Onda je c) objašnjavala da nije točno da je taj izvještaj naškodio generalima u Haagu, nego im je baš pomogao, kako je kazao sam odvjetnik Mišetić; na istom mjestu, međutim, nedostaje iskreno žaljenje što ga nije napisala ni sudjelovala u njegovom pisanju, izradi, nastajanju, itd. Pa je još jednom podvukla d) „neistinu da sam ja sudjelovala u pisanju izvješća koje je u listopadu 1995. objavio HRW brzo smo osporili – na 5. str., pod Zahvale, imenom i prezimenom stoji tko je pisao, a tko uredio izvješće, a ono je objavljeno gotovo godinu dana nakon što sam ja prestala raditi za HRW.“ Onda je najavila da tek sada počinje iznositi činjenice, i to pod točkama 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7, gdje je e) opet demantirala da je pisala izvještaj, sad već treći put, tako da ni najdobronamjernijem čitatelju nije jasno što se zbiva; objašnjavala što je zapravo radila i time potvrđivala da je ipak nešto radila; naglasila da je intervjuirala žrtve srpske agresije, a tek malo pomagala kolegici Nizich u UNPA zonama, naučila puno o ljudskim pravima itd., te se na koncu usrećila shvativši da su zločini koje su počinili pripadnici HV-a i HVO-a bili iznimka, a ne pravilo. 

Da ne trošim puno riječi, bez prijevoda citiram tekst na stranici 5. u izvještaju HRW-a: ACKNOWLEDGMENTS This report is based on long-term research conducted by Željka Markić, consultant to Human Rights Watch/Helsinki, and Ivana Nizich, Research Associate of Human Rights Watch/Helsinki, between February 1992 and December 1994. This report was written by Ivana Nizich, and was edited by Jeri Laber, Senior Advisor to Human Rights Watch. Anne Kuper provided production assistance. Na publikaciji koja se može naći na Amazonovom sajtu piše sljedeće: Civil and Political Rights in Croatia; Ivana Nizich, Željka Markić, Jeri Laber, Human Rights Watch/Helsinki, 1995.

Željka Markić
Konzervativni selebriti nema toliki kapacitet da izdrži teret koji joj je natovaren medijskom pažnjom (FOTO: Lupiga.Com)

Cijeli se izvještaj, dakle – zajedno s veličanstvene četiri stranice posvećene Feral Tribuneu i nevoljama kojima ih je podvrgnuo Tuđmanov nedemokratski režim, uključivši vojnu mobilizaciju Viktora Ivančića – bazira na istraživanjima koje je vodila Željka Markić kao konzultantica HRW-a, zajedno s istražiteljicom-suradnicom Ivanom Nizich, koja ga je konačno utipkala. Ovdje jasno vidimo ogroman problem, ne samo s nevještim laganjem, već i s kompletnim identitetskim problemom Željke Markić, počevši od toga da je nekada bila ključna konzultantica jedne organizacije koju je financirao George Soros i koja je surađivala s lijevo orijentiranim udrugama koje Markić i njoj blizak portal Narod.hr stalno napadaju, preko toga da se opire priznati lako provjerljiv i banalan podatak iz njezine profesionalne prošlosti, činjenice da je aktivizam za zaštitu života od začeća do prirodne smrti više nego spojiv sa zaštitom života Srba, ali ne i s novim ognjištarskim aktivizmom Željke Markić i nacionalističkim agendama Kaptola, izmjene uloge braniteljice slobodnog novinarstva u ulogu recidivirajuće tužiteljice za javnu riječ, pa do ogoljene istine da konzervativni selebriti nema toliki kapacitet da izdrži teret koji joj je natovaren medijskom pažnjom

Onaj tren kada stvari postanu kompliciranije od „za mene život počinje začećem“ ili „ja samo štitim obitelj“, praćenog spastičnim grimasama, njen se s lijeva i s desna mistificirani um raspadne poput pretrpane vreće, Markić postane nasilna prema činjenicama i onima koji ih iznose, a sudac diže ruku za kraj utakmice. Tako će, bojim se, biti i kad na sudu dođe do činjenice da Markić doista posluje s farmaceutskom industrijom, a da moralne implikacije te činjenice mogu biti predmet žestoke rasprave, ali vrlo teško tužbe za klevetu. Svakako, vjerujem da nije pitanje može li Markić opstati kao prva igračica desničarske revolucije, iako se taj mainstream još 2014. godine očito ogradio od nje. Desnica je iracionalna, sve je moguće. Druga je stvar može li lijevi i liberalni dio javne scene opstati bez gradnje svog identiteta na širenju moralne panike zbog svake akcije Željke Markić, pa čak i onda kada se te akcije urušavaju same od sebe. Činjenica da još nema znakova da može, predstavlja jedinu pravu pobjedu Željke Markić.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

  2. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije