Zamislimo da su nekog čoveka tamo negde u vreme NATO bombardovanja Srbije, aprila 1999. godine, zaledili kao Volta Diznija i da su ga uspešno odledili u aprilu 2016. godine. Naravno, prvo što bi ugledao sa prozora bolnice bio bi bilbord Srpske napredne stranke na kojem piše: “Izaberi budućnost – Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje”. Stvarno tako piše! I stvarno je na njemu Vučić, onaj isti što je bio ministar informisanja u vreme bombardovanja. Isti lik, samo malo stariji. U međuvremenu se oglasio i Đorđe Balašević, čijoj su kćerci Jeleni intenzivno počeli pretiti smrću neposredno nakon što ju je Aleksandar Vučić javno isprozivao. Đole je podsetio da ga je 1998. godine, kada je u Sarajevu održao koncert za decu koja su stradala od mina u Bosni i Hercegovini, tadašnji mlađahni ministar informisanja Vučić nazvao “jeftinom fukarom” koji je išao u Sarajevu “da peva za muslimane, umesto za srpsku decu”.

Hodati satima i slušati i pogledom tražiti nebo. Stati ispod podvožnjaka i pustiti da preko tebe pređu tisuće automobila. Zamisliti vlastitu smrt. Odustati od svega. Zaljubiti se u vlastito sitno tijelo i još sitniju provincijsku dušu. Treba hodati i pogledom tražiti nebo. Pustiti utopljenike da se utope. Radnike da se odrade do smrti. Alkose da se propiju. Djecu da odrastu i razočarano pljunu u prašinu. Sve je to ionako daleko. Sve to postoji samo na televiziji. Trebaš pronaći kafanu koja te najviše podsjeća na one iz filmova. Napustiti je ako s vrata ne prepoznaš svakog nepoznatog čovjeka koji ispija dušu za šankom. To nije kafana za tebe. Nađi onu u kojoj znaš sve likove, predstavi se konobaru tako da svi prisutni čuju tvoje ime. Naruči turu za sve i sjedni u separe. Tebe bole noge, puca ti kičma, oči su ti rasprsnute. Popij jednu. Sanjaj.

Zagreb, godina 2048. Sa tržnice Dolac, niz nevidljive stepenice silazi pognut, sijed starac u debelom zimskom kaputu. Privlači pažnju potpuno demodiranim izgledom, zastaje kod kioska i kaže: „Večernji list, molim.“ Prodavačica ne vjeruje svojim očima, pred njom se stvara hologram njezine prijateljice i ona kaže: „Ne mrem vjerovat’. Gospon traži Večernji list.“ Starac se uzvrpolji. Meketavim glasom kaže. „Ali, zar ne postoje novine?“ „One, gospon, ne postoje još prije moga rođenja.“ „A oprostite, koje ste vi godište?“, upita starac. „Dvijetisućedvadesetiosmo“, odgovori ljubazna trafikantica i očnim programom eyesburn## uslika pognutu priliku i odmah podijeli na superinstagramu 11.0. Dobija šest hiljada lajkova u sekundi, a starac nastavi prema Napretkovom neboderu. Noć je, i prolaznici su rijetki, patrola na letećoj Vespi obiđe krug oko glave bana Jelačića, čiji kip još uvijek ima onu zelenu boju golubljeg izmeta, i zamisli se.

Ima li vam smisla urlikati "Za dom" i gledati ga kako putuje do ušiju vladajućih u svečanoj tribini na utakmici s Izraelom, kad je potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš? Ima li vam koristi od toga da Šimuniću odgovarate sa „Spremni!“, ako je desna intelektualna krema predlagala da se ozakoni uporaba ove kratice u hrvatskim oružanim snagama, dok je rodonačelnik ideje postao kandidat za ministra u vladi? Zbog čega, uostalom, evocirati sjećanja na kvislinšku tvorevinu, kad HNS, predstavljajući historijski popis „hrvatskih reprezentativaca“ koji su u jednoj utakmici postigli tri gola, na službenom profilu uvrštava i igrače iz NDH, završavajući rečenicu s hashtagom #budiponosan? Ima li više praktičnog opravdanja za stadionsko širenje govora mržnje u trenutku kad ukidaju satiričnu emisiju na HRT-u jer "širi govor mržnje", dok se u emisijama patriotskih „satiričara“ mržnja govori bez navodnih znakova, u društvu prvaka hrvatske izvršne politike?

“Nikad ti neću oprostiti, državo, što si mene i još 68.000 ljudi otjerala iz ove zemlje”, piše na društvenim mrežama popularna spisateljica Marina Radoš. Taj njezin post, kao i nekolicina drugih, maksimalno je odjeknuo i imao uspjeha, što se kaže “u regiji”. Neka, aferim, dobro je kad mladi ljudi misle svojom glavom, a mlada Duvanjka je baš takva: objavila je roman, piše blogove, radi na sebi. Ali, eto, kao i deseci tisuća mladih, neće ostati u BiH, nego će potražiti mjesto pod suncem, na početku za nekim šankom i konobarskim novčanikom u Njemačkoj, a onda dalje kroz život. I ponekad sanjati kako bi bilo da je ostala doma. No, poslovično skeptičan kakav jesam, ja, nekako, sumnjam da znam ko je pravi krivac zbog toga što su Marina i još 68.000 njenih vršnjaka samo za 2015. godinu izvadili kartu u jednom pravcu.

“Lako je tebi”, kaže mi onomad prijatelj u kavani, “ti imaš rezervnu domovinu.” Ova konstatacija, tako često upućivana sarajevskim Srbima i Hrvatima, nekad me je izluđivala, a danas je doživljavam kao dio svog političkog usuda. Ona je istodobno i iskaz bošnjačkog nacionalizma, jer sve što se ne može reći službenom Beogradu i Zagrebu, biva adresirano na naša krhka pleća. Koncem prošle godine u Hamburgu sam sreo Seida Memića Vajtu, nekadašnju megazvijezdu jugoslavenske popularne muzike. Dugo smo uz jaku bosansku šljivovicu u njegovu stanu razgovarali o lanjskim snjegovima, o Sarajevu, o djevojkama naše mladosti, o neostvarenim planovima i snovima. Sejo je već državljanin Njemačke, a na pitanje o povratku kaže “moj prah bit će rasut po Labi”. Pričamo o herojima i žrtvama tranzicije, a on kaže: “Ja sam u rat ušao s mercedesom, a iz rata izišao na biciklu i nije mi ni malo zbog toga žao. Zapiši ovo”.

Svijet je gnjavatorsko mjesto. Ne možeš se s mirom ni probuditi. S neba padaju ministri ustaše. Oblačno je dakle i ubitačno dosadno. Nemam ambiciju smaknuti ministra ustašu. Ja sam naviknut, budući nisam musliman - kao što nisam ni bilo što drugo pa čak ni peder iako bih to ponekad volio biti samo da idem na živce onima koji se boje pedera u sebi pa žele da ubijaju i kolju kako bi stali na kraj, podvukli crtu pod vlastiti strah - da se svinjama hranim a ne da meditiram o blatu u kojem se valjaju. O, moja želja da dvosmislene poruke koje pišem uznemire bilo koga uostalom je uzaludna u ovakvom svijetu. Pišem kako bih uvrijedio popove, kako bih poslao ministre u tri krasne pičke materine, kako bih spoznao bogorodicu, kako bih vjerovao u Boga jer moj pas zaslužuje vječni život. Za ljude me danas nije briga.

Ovako, da se nešto razumijemo: nisam od onih koji vole da komšiji crkne krava. I danas znam napamet sastav “Ćirinih sinova”, koji su 1982. godine nakon frtalj stoljeća uzeli titulu prvaka Jugoslavije (najdraži od njih mi je bio i ostao Cico Kranjčar), simpatisao sam Dinamo i u trenucima kad ga je Mamić baš seljački jahao. Hajduk manje, jer je bio prva stanica “Veležovih” igrača na putu u svijet, Cibonine glavne utakmice znam napamet, pokojnog trenera Velimira Kljaića Kljuna smatram i danas velikim čovjekom, a poslije Ivice Osima, najdraži mi je sportski filozof i u dubokoj starosti zaigrani Vlado Stenzel. Dakle, nema govora o mržnji i nepoznavanju: znam i petnaestak igrača Concordije i Građanskog prije Drugog svjetskog rata, dakle nisam ja sebe na ulici našao – i navijao sam za hrvatske ekipe kad god se to moglo.

Ivo Banac natječe se sa samim sobom u tome kojeg će tjedna više spustiti vlastite intelektualne i profesionalne kriterije, da bi dokazao vlastitu pravovjernost novoj vlasti, odanost zadanim ciljevima i spremnost da podmetne leđa kako bi se ti ciljevi ispunili. Na nekoj adekvatnoj funkciji naravno. S obzirom da Banac uvijek uspijeva iznova iznenaditi besprizornošću vlastitih tvrdnji i da je proteklih dana to napravio u dva navrata reakcija se nameće kao nužnost. Dakle, nakon što je u emisiji „Treća runda“ zaključio kako je i fašizam u teoriji zamišljen dobro, Banac je u svojoj redovitoj kolumni u Jutarnjem listu manje-više kompletnu kulturnu i intelektualnu scenu prozvao za profiterstvo, svjesno zaobišao prave razloge pobune protiv novog ministra kulture, falsificirao samog Hasanbegovića i na kraju cinično falsificirao činjenice koje mu očito smetaju.

Autor i voditelj Bujice je također otišao u mainstream, tako što je njegova uređivačka postala Karamarkova državna politika, a Karamarkova državna Bujančeva ulična falanga. Sve je, dakle, evidentnije da je emisija koja po stilu asocira na blago razvodnjene standarde lista Der Sturmer, iz ekstremističke margine gurnuta u ideološki centar. Odnosno: zahvaljujući ideološkim stremljenjima Domoljubne koalicije, centar je gurnut u naramak Bujančev. Budući da je, dakle, Karamarko preuzeo Bujicu, bilo je za očekivati da će Bujanec preuzeti ulicu, i osigurati postojanost omjera u toj interpersonalnoj radikalnosti. Ne čudi, stoga, da je nekidan predvodio tisuće nabrijanih bukača do Agencije za elektroničke medije; on to sasvim doslovno ostvaruje HDZ-ova predizborna obećanja o novoj kulturnoj i medijskoj politici, sukladno Karamarkovom shvaćanju "marša kroz institucije".