Ovdje je način života umjetnika uvijek bio važniji od njegova djela, i to je neosporan znak da se radi o provinciji. U Bosni niko ne valja, ako se negdje vani, a najprije u Beogradu i Zagrebu, ne dokaže da je to tako. A iz Beograda i Zagreba je nemoguće išta dokazati. Pogotovo današnjem Sarajevu u kojem se smjenjuju neobeglučki mentalitet kontrole i neoliberalna pijaca duhovnog nasljeđa. U tome se teško snaći i najvisprenijima. Usud Mersada Berbera tako je očekivan, kad je Sarajevo u pitanju: njegova je umjetnost, izrasla u Sarajevu, možda je u nekom segmentu nadrasla taj grad, ali on sam nikada nije mogao nadrasti sebe iz Sarajeva. Sudbina je nešto drugo, ovo je kob. Oni koji su ga danas htjeli prigrabiti za nacionalnu stvar doživjeli su fijasko, a za izložbu kao da bi bilo bolje da se nikada nije dogodila. Osim, možda, zbog jednog detalja. Zbog osmijeha Mersada Berbera, zbog groteske kojoj se na kraju, nasmijao i sam pokojni umjetnik.

Pridružila sam se autobusnom konvoju Bošnjaka iz Hrvatske koji je vozio put Srebrenice. Bio je to konvoj otvoren za sve građane Hrvatske, organiziran od strane Zajednice Bošnjaka. Krenula sam kao građanka, ali i kao novinarka. O putovanju i posjeti Srebrenici napisala sam reportažu. Počinjala je jednom pjesmom, koja je bila light motiv našeg putovanja. Riječi pjesme su išle otprilike ovako: „Bosno moja poharana, zemljo moja neorana. Kućo moja bez zidova, stara majko bez sinova.“ Ta me pjesma fascinirala. Kako čovjek može istovremeno biti jako tužan, zbog nesreće i pogibije koju je doživio, a istovremeno toliko sretan, lud i ponosan, jer melodija je snažno budila takve osjećaje. A one kuće i sva naselja duž kojih je bus prolazio prije nego li smo došli u Srebrenicu – najviše ih je bilo kao u pjesmi, bez zidova. Čovjek se mogao osjećati kao da je ušao u zonu jeze. Pa to i jest zona jeze, zona velike ljudske tragedije i zločina.

Tvoji jezici su mrtva slova na CV-ijima. Njima se smeju buzdovani iz kadrovske koje je postavio rođak. Ovo je rođačka zemlja, a od njih nikad ništa nije dobro došlo. Nabijem ih sve na onu stvar, zajedno sa sankcijama i konzervama još od onog rata. Tvog oca koji se vratio iz rata, bez noge i bez države, a sad želi da puca na mene što sam preživeo i što još verujem u ljubav. I što znam da si dovoljno ponosna da ne umreš, u redovima za hleb i redovima za bolje sutra, koji diluju osuđenici na život. Zar misliš da postoji veća dužnost nego biti srećan. Pitaj poznanike što su dobili fabrike u miraz, stvorene krvavim rukama, a isterane govnjivim motkama. Ovo je zemlja koja se uvek iznova rađa kao mrtvorođenče i onda kmeči dok ne dobije poštene batine. Deseterac je nacionalno blago u kojem žene uvek samo čekaju. A šta ti čekaš - već su ti dovoljno grube ruke.

Ništa iz biografije Ane Brnabić ne ide u prilog njenom imenovanju za premijerku, a jednako je opterećuje i "poreklo", jer potiče iz obitelji Brnabić koja se u Staroj Baškoj na Krku beleži u knjigama još u 17 veku. Ili, dikcijom naslova jednog od opskurnih portala, "Srbijo, zemljo, što te snađe: Hrvatica Ana Brnabić nova srpska premijerka". I ostali ekstremno desni tabloidi su dali mašti na volju, te se raspisali o privatnosti premijerke, sve u maniru "Gej, Hrvatica, bogata, premijerka". Gledamo istoriju na delu, žena predsednica Vlade Srbije, pa još i lezbejka, bogata Hrvatica. Kako bi dobro bilo da je predsednica vlade Hrvatske... Ipak, predsednica je u Srbiji, koliko li je grčeva u stomacima plitkoumnog življa proizvela ta činjenica, skoro da je za radovati se. Ovo je priča za optimiste, ali Ana Brnabić je realna: "Ko god da bude premijer, biće mu jako teško, razlika je samo da li će preuzimati odgovornost za odluke, ili će trčati na konsultacije".

Jasno je – da bi bilo tko od nas bio slobodan, potrebno je da budemo slobodni svi. „Sloboda je opća, ili je nema“, kazat će nedavno preminuli sociolog, veliki promišljatelj ljudi i svijeta, Zygmunt Bauman. I, pozivajući se na Emanuela Levinasa, kao na svog učitelja, podsjetit će na to da je moralan čovjek svjestan odgovornosti koja kaže da ono što on čini, utječe na druge ljude. To zahtijeva samoposvećenje, stavljanje vlastita interesa na stranu. Mi ne moramo marširati s drugima, veli on, već moramo biti za druge ljude. Ukoliko su naše slobode ugrožene ozbiljnije, ili prijete da to budu, onda je i ovo marširanje potrebno i važno. Ono je znak da ipak nisu svi pognuli glave, da se nisu svi, samo tako, i preko noći, odrekli ljudskog dostojanstva, odgovornosti za vlastite živote i za živote onih koji dolaze, ispravnosti. Trenutno, takva je situacija, mora se i marširati s drugima, i za druge.

U posljednjih nekoliko dana ionako slabe hrvatsko-slovenske odnose dodatno je pogoršao prvo rasprodani, a potom zabranjeni koncert Marka Perkovića - Thompsona. Evo viđenja našeg kolumniste. U stihovima - "U Marburgu, nad koritom Drave široke, stala braća da obrane svoje domove. Stoji Srbin do čefura, Slovenci su svi, nećeš Marko u Maribor dok smo živi mi. Zove Thompson uvrijeđeno, “hajde Hrvati”, “Lipa li si” i sa Janšom nek’ Lent zagrmi. Čujte bando mariborska, i svi Štajerci, svako znade da Hrvati vi ste Podalpski. Kad nećete da ste s mirom to već svako zna, čekamo mi na Jadranu svakog Slovenca. Doći ćete na otoke, u Istri ste svi, sudiće vam maturanti, ljuti ratnici. Poznaćete moje momke po nadlaktici, iz sveg grla kako kliču crnoj svastici. Čekaće već tarapana, pravi vatromet, prebićemo Jankovića i Mateju Svet..."

Riječ je o itekako obrazovanoj ljevici, u toku sa svjetskom događanjima, no nikako salonskoj: ako je jedna njena noga u akademiji, druga je na terenu, na ulici boreći se za prava radnika, ili u parku pred bagerima koji uništavaju naš grad u ime privatnih interesa. Riječ je ljudima koji nemaju klasnog prezira jer znaju da je obrazovanje kurac ako ne doprinosi emancipaciji i onih manje privilegiranih, o ljudima koji se ne podsmjehuju Špičkovini i Vukovini, koji ne vode neoliberalni križarski rat protiv “uhljeba” jer znaju da smo svi u istom sosu i da bez izgradnje široke solidarnosti nema društva spremnog za izazove 21. stoljeća. Znaju da je Jugoslavija propao projekt iz prošlosti, nešto što treba demitologizirati, ali i boriti se protiv manipulacija tim ideologemom. Nije riječ o ljevici zarobljenoj u prošlosti, nego o ljudima koji kritiziraju duboke greške i promašaje bivše države, istovremeno vrednujući one elemente koji su bili pozitivni.

Hrvatska je danas, s nacionalizmom kao službenom religijom, utemeljena na impresivnoj kolekciji tempiranih mitova u koje su svi obavezni slijepo vjerovati. Tabui niču na sve strane, građanstvo ih, premećući krunice po rukama, zaobilazi hodajući na prstima, najčešće u pratnji ovlaštenih vodiča, a oko najsvetijih narativa nema i ne može biti rasprave. Tu je kult hrvatske nacije, tamo je kult hrvatske države, ondje je kult Domovinskog rata, u ponudi imamo i kult hrvatskih kultova... Već sam pogled na to obilje ledi krv u žilama i podsjeća skrušeno građanstvo da je mudrije transponirati anksioznost u oduševljenje i prepustiti se radosnom pripitomljavanju. Hrvatska država je, prema oficijelnoj legendi, „sanjana od stoljeća sedmog“ i nema naročitog smisla radi aktualne realnosti, pogotovo ako je ova zagađena surim činjenicama, tu tisućljetnu ružičastu fikciju usnule nacije pretvarati u neizdrživu noćnu moru.

Sve je, na momente, ličilo na prave demonstracije, bilo je po pedesetak hiljada ljudi. Potom je prva faza protesta ubrzano počela da se troši, počele su ideološke raspre o zahtevima i bliskoj budućnosti u kojoj treba podvući crtu. Profašistički portali su seirili nad osipanjem učesnika imitacije okupljanja pred Skupštinom Srbije, došlo je vreme da se počne iznova. A bilo je tu svega - ljudi dovedeni do ruba egzistencije, opljačkani penzioneri, građani kojima je dosta uvreda i ruganja njihovom zdravom razumu, studenti sa facebook levice, hipsteri, aktivisti nevladinih organizacija, novinari, desperadosi koji im prete smrću, turisti sa ratnih žarišta, kostimirani simpatizeri nekadašnje Jedinice za specijalne operacije, uštogljeni rep-fašisti, četnički prvoborci kama-demokratije, deklasirani stranački lideri i njihovi drugi i treći ešeloni, svakovrsni politički i ostali egzibicionisti, glumci, humoristi duhoviti poput Izvestije i Komsomolskaje pravde...

U jednom trenutku mog života Europa se činila kao obećanje slobode. Prostor bez granica kroz koji se moguće kretati bezbrižno i neopterećeno. Europa se činila svijetlom budućnošću. Bilo je to u godinama nakon što je Jugoslavija iz rata izašla sva fragmentirana, zavađena i podijeljena. Kako bih posjetio rodbinu morao sam prelaziti ne samo državne već i entitetske granice, a u nekim slučajevima sam trebao i vizu. U takvom mikrosvijetu Europa je bila neka vrst snoviđenja, nešto čemu treba težiti kako bismo se oslobodili i omogućili sebi barem slobodno i neopterećeno kretanje. Uostalom, ako se mene pitalo, i u kasnim tinejdžerskim godinama, bilo je to sve što sam od Europe tražio. Dvadesetak godina od tog snatrenja o Europi sjedio sam u autobusu i čekao graničnu kontrolu.