Nema države. Nijedna država zapravo ne postoji. Ljudi u odijelima i poneka žena u kostimu nisu država. Oni se samo igraju države. Simuliraju je, a zapravo nemaju čime upravljati. Oni samo servisiraju kapital. Ne upravljaju. Zato i ne vladaju. To je samo hologram države. Ali zato glupost. Nemjerljiva. Beskrajna. Srećom po simulante glupost postoji. Ona je pažljivo uzgojena. A meni nije jasno zašto bi itko htio vladati ovakvim svijetom. Možda zato što ljudi vole otimati. Vole biti iznad drugih. Vole to obećanje kapitalizma da svi imaju jednaku šansu da budu iznad drugih. Da se pokažu izvrsnijima, uspješnijima. Kako reče Kralj Čačka, parafrazirat ću ga možda, a možda i precizno citirati: Lep si onoliko koliko para imaš. Kako reče Peter Crouch, poigrat ću se i s njegovom mišlju, kada su ga pitali što bi bio da nije nogometaš ispalio je kao iz topa: vjerojatno bih bio nevin.

U ovako toksičnoj i korumpiranoj sredini, javnost je preko medija informirana da navodna kreativnost može ovisiti i o umreženosti znanstvenika sa strankama, pa je tu kolateralno dodatno stradala i reputacija znanosti i ugled onih koji su se angažirali bez ikakvih pozadinskih motiva. Stvar je u tome da se na Barišićev slučaj ne može gledati kreativno, jer se nakon rješenja OEZVO-a ne radi o njegovoj interpretaciji demokracije, nego o premijerovom postavljanju iznad države i najvažnijih institucija izvršne i zakonodavne vlasti. Radi se i o dezavuiranju Sabora i manijakalnoj personalizaciji političkih procesa od strane svih zaraćenih strana. Nakon promašene mete javne galame, taj nam problem ostaje, neovisno o tome hoće li neko novo otkriće ministrove znanstvene nečestitosti na koncu dovesti do njegove smjene. Moglo bi se dogoditi da slavimo potpuno krivu i passe stvar.

Svijet kakav poznajemo uistinu nestaje. Dovoljno je samo pogledati vanjštinu hrvatskoga glavnoga grada – više se čak niti u strogome centru ne mogu sakriti opustjeli, prazni stanovi golih, propadajućih zidova, samo ukoliko se prolaznik odluči podignuti malo pogled prema gore, preusmjeriti ga s prizemnih pročelja, koja još uvijek, barem u strogome centru, šire laž blagostanja. Ta je laž dovedena do ovog sveopćeg populističkog neukusa – nije posve jasno kome su namijenjene prodavaonice cipela, od kojih jedan par košta pet tisuća eura, niti haljina, čije cijene je nelagodno spominjati? O ulicama malo zabačenijim od strogoga centra da i ne govorimo, kao ni o tome kakvi su prizori svakodnevice u slavonskim, ličkim, dalmatinskim i drugim provincijama. Kakvih sve slika ima po tamošnjim bolnicama, socijalnim ustanovama, čovjeka je strah i pomisliti.

Put od Stoca do Trebinja, kao i taj cijeli kraj su pusti, kao da se vozite američkom prerijom. Samo je malo ljepše. Iznad Stoca, na visoravni Žegulja, na ulazu u Republiku Srpsku, čeka policijska patrola, sa dugim cijevima. Četvorica visokih momaka, sva oprema na njima, pištolji, puške, ovo-ono, zaustavljaju automobile, dobar dan-dobar dan, malo ih buni krunica s Isusom oko retrovizora, ali uljudni su, vide da im nismo došli kvariti veselje oko referenduma. Možete li otvoriti prtljag, ja otvorim, ima što ima, haljinčine što bi rekli u Hercegovini. Njihovi pogledi nekako cure ustranu, nije baš njima jasno ni što su tu, niti šta bi bilo kad bi, kao što kaže moj prijatelj iz Međugorja (u njegovom smo autu), iskusni poznavalac prilika na Balkanu, “naši poslali specijalnu jedinicu iz Mostara, da ih, jeben’ ti, neću Is’sa, potiraju doma. Okle im pravo da otvaraju torbe s puškama?”

Trebamo napustiti naše domove i zemlje i ostaviti ih stvarnim patriotima i krojačima sudbina. Eto vam zemlja, jebala vas ona! Mi smo ionako odavno prognani. Prognani smo onog trenutka kad je ispaljen prvi metak, kad su poginuli prvi sin i brat i sestra na čijim kostima danas počivaju vaše voljene države - kosturnice. Cilj je da svi odemo. Ukoliko ne želimo otići živjet ćemo u kući koja samo liči na našu kuću, nalazi se na istoj adresi ali, zapravo, nema nikakve veze s našom kućom jer našu su kuću takvom kakva je bila činili i susjedi i sasvim drugačiji običaji. Pred našom kućom si mogao vjerovati da ti ljudi stvarno žele dobar dan. Mogao si vjerovati nečijim suzama. Mogao si vjerovati da ti stvarno žele sretnu novu godinu. Vremena su bila drugačija ili smo samo mi bili drugačiji. Koga, uostalom, briga i za što ako je pred njim komad pečenja i zdjela puna francuske salate.

Biti učitelj – to je, ustvari, biti neprestano izložen školi karaktera. I to ne onih karaktera koje se podučava, nego vlastitog. Onaj tko je u poziciji, u ulozi učitelja, suočen je neprestano s bezbroj izazova. Biti u jednoj prostoriji izložen, posve otvoreno približen ka dvadeset i nešto, ili koliko već, duša, to je istovremeno biti neprestano izložen podražajima – svoj silini podražaja, misli, unutarnjih tereta, radosti i nadanja, naslijeđa koje te duše, ta bića nose sa sobom. I potom – zazvoni školsko zvono – iduća učionica, nove duše, novi podražaji i izazovi, novi sat. Lijepo je biti učitelj – to smo, uostalom, na neki način, svi mi, ponekad, jedan drugome. Još se nije rodio taj genij, koji bi sam iz sebe izrastao, mislim da je negdje zapisao Goethe. I to je istina. Zato je, možda, još i ljepše, biti učenik, ali biti učenik trajno i doživotno, kako to ustvari u ljudskom životu i jeste.

Sarajevski vic da je ovdašnje pravosuđe najsličnije kanalu Lov i ribolov – “dođu po ribu (optuženog), uslikaju ga i onda ga puste na slobodu” – sasvim je tačan, ali je samo vic. Jedan od problema s vicevima je, naime, što se njima – i kad su najbolji – ne može objasniti svijet, nego se samo jedan njegov segment osvijetli šegom. A nama, u Bosni, šege uvijek treba, jer je mrak gust, da skoro nikada nije bio gušći. Krenulo je sredinom prošlog mjeseca kad je u akciji pompezno nazvanoj „Pravda“ uhapšeno četrnaest osoba, a nastavilo se s još dvije akcije. Bahatost koju su u vrijeme svoje moći pokazivali bivši ministar prometa BiH Damir Hadžić i bivši zastupnik u Kantonu Sarajevo Esed Radeljaš, omrznula ih je čaršiji, pa je u slučaju njihovog hvatanja naslada veća, ali čini se, ili je to samo nada, da se počinje odmotavati beskrajno zamršeno klupko političkog kriminala. Neke krupne ribe možda neće biti vraćene na plivanje.

Uznemiren čovjek je sklon nesanici. Tri su sata i 40 minuta. Iza ponoći. Leonard Cohen je mrtav. Jazz nije romantičan. Nedavno sam spoznao da ritam marša najviše emotivno uzburka ljudsku dušu. Štogod duša bila. Nema je u udžbenicima iz anatomije, ali svi znamo da je imamo. Htio sam uvjeravati sebe i druge da će neke druge jeseni sve biti u redu. Neke druge jeseni bit ćemo trijezni i takvi ćemo biti u stanju podnijeti svijet. Neke druge jeseni svijet će biti podnošljiv. Neke druge jeseni bit ćemo zahvalni što je Cohen snimio svoj šapat i ostavio ga da plovi u vremenu kako bismo znali da se može i treba biti dostojanstveno tužan. Neke druge jeseni postat ćemo svjesni kako su male stvari potrebne kako bismo premostili samoću. Nečiji snimljeni šapat. Prizor voljene osobe koja spava dok pušimo zadnju cigaretu pred spavanje. Slika pseće čupavosti pod našim nogama.

Onaj tren kada stvari postanu kompliciranije od „za mene život počinje začećem“ ili „ja samo štitim obitelj“, praćenog spastičnim grimasama, njen se s lijeva i s desna mistificirani um raspadne poput pretrpane vreće, Željka Markić postane nasilna prema činjenicama i onima koji ih iznose, a sudac diže ruku za kraj utakmice. Tako će, bojim se, biti i kad na sudu dođe do činjenice da Markić doista posluje s farmaceutskom industrijom, a da moralne implikacije te činjenice mogu biti predmet žestoke rasprave, ali vrlo teško tužbe za klevetu. Svakako, vjerujem da nije pitanje može li Markić opstati kao prva igračica desničarske revolucije, iako se taj mainstream još 2014. godine očito ogradio od nje. Desnica je iracionalna, sve je moguće. Druga je stvar može li lijevi i liberalni dio javne scene opstati bez gradnje svog identiteta na širenju moralne panike zbog svake akcije Željke Markić, pa čak i onda kada se te akcije urušavaju same od sebe.

Jedna je britanska historiografkinja i novinarka, danas također živa samo po svojemu djelu, ime joj je bilo Gitta Serreny, napisala studiju „Treblinka: put u tamu; od ubijanja iz milosrđa do masovnog ubojstva“. Istražujući činjenice vezane uz ovaj logor istrebljenja, spominje ovdje i slučaj jednoga češkoga mladića, koji se dobrovoljno dao deportirati u logor Treblinka, unatoč činjenici da po svim važećim kategorijama ondje nije pripadao. Taj mladić ne samo da je u potpunosti izgledao kao Arijevac, već je bio uglednog i bogatog, gotovo čistog arijevskog porijekla. Unatoč tome, nije želio dozvoliti da njegova djevojka, Židovka, bez njega nestane u Treblinci. Za razliku od nje, koja je po dolasku odmah ubijena, zajedno s tisućama drugih, arijevski mladić, čijoj su se ljepoti nacisti divili, preživio je do „prestanka rada“ toga logora.