GLAS ZA BUDUĆNOST
GLAS ZA BUDUĆNOST: Od samostalnosti nismo imali ovakvu političku opciju

Od samostalnosti nismo imali ovakvu političku opciju

ritn by: Jerko Bakotin | 19.05.2017.
GLAS ZA BUDUĆNOST: Od samostalnosti nismo imali ovakvu političku opciju
Riječ je o itekako obrazovanoj ljevici, u toku sa svjetskom događanjima, no nikako salonskoj: ako je jedna njena noga u akademiji, druga je na terenu, na ulici boreći se za prava radnika, ili u parku pred bagerima koji uništavaju naš grad u ime privatnih interesa. Riječ je ljudima koji nemaju klasnog prezira jer znaju da je obrazovanje kurac ako ne doprinosi emancipaciji i onih manje privilegiranih, o ljudima koji se ne podsmjehuju Špičkovini i Vukovini, koji ne vode neoliberalni križarski rat protiv “uhljeba” jer znaju da smo svi u istom sosu i da bez izgradnje široke solidarnosti nema društva spremnog za izazove 21. stoljeća. Znaju da je Jugoslavija propao projekt iz prošlosti, nešto što treba demitologizirati, ali i boriti se protiv manipulacija tim ideologemom. Nije riječ o ljevici zarobljenoj u prošlosti, nego o ljudima koji kritiziraju duboke greške i promašaje bivše države, istovremeno vrednujući one elemente koji su bili pozitivni.

Za koga glasati? U dvadesetim godinama čovjek bi, ukoliko nesrećom već nije stranački klon kojemu su floskule oprale mozak, najradije izbjegao susret s listićem i nedjelju proveo konstruktivnije: trijezneći se nakon izlaska, na izletu ili uz ekran. U tridesetima je već dovoljno puta poražen da zna kako se put do birališta ne isplati; konačno, sve je to isti užas. Milan Bandić, šerif koji nastoji umrijeti u čizmama, katolik, partizan i zlatna ribica za svaki mutni interes, s više kostura u ormaru nego li prosječan student kuna u novčaniku. Anka Mrak Taritaš, protukandidatkinja “građanskog” Zagreba i stranke ljubitelja krupnog kapitala, miljenica liberalnih medija kojoj ne smeta stranački glavni tajnik višestruko suđen zbog malverzacije zemljištem i koja je radila u šerifovoj administraciji. Još jedna odmetnuta šerifova suradnica Sandra Švaljek, čiji koalicijski partner HSLS u Saboru podupire HDZ, nacionalističku partiju koja kvarat stoljeća uništava većinu toga čega se dohvati. Potom gradonačelnički kandidat te partije, koja je ne tako nedavno podupirala postavljanje plinskih boca po ulicama. Njega pak ugrožavaju primadone ekstremne desnice, žalosne što je Drugi svjetski rat završio porazom ustaša. Ivan Lovrinović na izbore izlazi u ime opcije čija zvijezda Ivan Pernar smatra da svijetom upravljaju ljudi-gušteri. Marko Sladoljev, kandidat klerikalnog Mosta, kultur-rasistički najavljuje da jedino na njegovoj listi svi znaju reći “kaj”. Gotovo svi, osim one&only Bandića mantraju iste floskule: stručno, antikorupcijski, racionalno; skoro da je glavna razlika koliko u tom racionalnom vreba nacionalnog i svega što dolazi u tom paketu, od Hoda za život nadalje. Ukratko, galerija što poziva na rezignaciju, izbor manjeg zla u najboljem slučaju.

Ipak, na ovim izborima ljevica po prvi put ima suvislu političku opciju. Koalicija okupljena oko platforme “Zagreb je naš” predstavlja sve suprotno etabliranim strankama. Bliska je građanima: njeni članovi u intervjuima ne pričaju o ljubavi prema jedrenju, nego provode noći u obrani parka na Savici. Na javnu scenu nisu ušli jučer, nego su stasali kroz duže no desetogodišnji period obrane javnih dobara od pljačke poduzete od strane umreženog kapitala i prljave politike, od Varšavske ulice preko borbe za javno i svima dostupno obrazovanje do potpore Dubrovčanima u nastojanjima da se spriječi uzurpacija Srđa. Ljudi iz Zelene akcije i Prava na grad prozivali su Gazdu Todorića u doba dok političari nisu nabacivali špekulacije o njegovom hapšenju kako bi ubrali koji poen, nego su mu jeli iz ruke, a o njegovim poslovima vladala je omerta. “Zagreb je naš” okuplja akademike, radnike, glumce i penzionere: ne radi se o tome da nama u naše ime vladaju elite koje se povremeno smjenjuju, nego tome da se mobiliziraju sami građani kako bi oblikovali svoje živote. 

Zagreb je naš
Riječ je o itekako obrazovanoj ljevici, u toku sa svjetskom događanjima, no nikako salonskoj: ako je jedna njena noga u akademiji, druga je na terenu (FOTO: Hina)

Dok šef navodno socijaldemokratske stranke muca o “moralnom kapitalizmu”, članovi ove inicijative solidarizirali su se s radnicama Kamenskog ili Studentskog centra te se povezali s velikim brojem sindikalista od Borova do Hrvatskih željeznica, gradeći polako, “odozdo” široku frontu u borbi za solidarnost. Dok Davor Bernardić ne zna što je to prekarni rad - odgovor na ovo pitanje vrlo dobro zna svaki freelance dizajner, arhitekt ili fotograf koji radi do pet u noći ne bi li na vrijeme završio projekt, moderni proleter kojemu je faktički ukinuto slobodno vrijeme - ljudi iz “Zagreb je naš” itekako su svjesni što znači i kako funkcionira suvremeni kapitalizam. Dok su oni u doba pucanja ekonomske arhitekture Europske unije razgovarali s Aleksisom Ciprasom, Zoran Milanović se s njim arogantno odbio susresti. Dok drugi propovijedaju borbu protiv korupcije kao sveti gral, oni se bore protiv autorasističkih teza o “pogrešnom mentalitetu ovdašnjih ljudi”, svjesni da je takozvani “divlji kapitalizam” logična posljedica strukturnog položaja jugoistočne Europe unutar šireg europskog ekonomskog sistema. Dok drugi kandidati gledaju u Beč kao “mitteleuropski” uzor (malo)građanštine kojoj trebamo težiti, oni skreću pažnju na to da u glavnom gradu Austrije šezdeset posto stanovništva živi u stanovima u gradskom vlasništvu te da se Beč na taj način bori protiv siromaštva. 

Osluškuju što se događa u gradovima koji su privatizirali komunalne službe te skreću pažnju na to da se na taj način cijena vode ili odvoza otpada povećava, usluga građana pogoršava, a novac slijeva u džepove privatnika. Dok ih nesuvisli bljezgaroši optužuju da od Zagreba žele “napraviti novu Venezuelu”, a medijske alapače proglašavaju relevantnima poput “najčistije Hrvatske stranke prava”, oni su u kontaktu s progresivnim političkim pokretima kao što je Barcelona en Comú - inače na vlasti u katalonskoj metropoli - koji u doba krize tradicionalnih partija pokušavaju ponovno osmisliti politiku, uključiti radnike i građane na konstruktivan način te uvjeriti ih da je riječ o djelatnosti usmjerenoj na ostvarivanje društvene pravde. U njihovu su se kampanju uključile stotine do sada pasivnih građana, za koje bi etablirani političari najradije da se pretvore u ovce nad kojima oni vladaju. Dok su drugima puna usta eksperata i tehnokrata, oni nastoje širiti demokratizacijske ideje poput participativnog budžeta i koristiti nove tehnologije za opću korist. Znaju da je politika za sve nas jer se tiče svih nas, da je riječ o važnom poslu koji određuje hoćete li imati mjesto za dijete u vrtiću ili hoće li biti otvoren alternativni klub u kojem volite partijati. Drugim riječima, da ne trebaju vladati elite nego, u okviru mogućeg, mi sami.

Riječ je o itekako obrazovanoj ljevici, u toku sa svjetskom događanjima, no nikako salonskoj: ako je jedna njena noga u akademiji, druga je na terenu, na ulici boreći se za prava radnika, ili u parku pred bagerima koji uništavaju naš grad u ime privatnih interesa. Riječ je obrazovanim ljudima koji nemaju klasnog prezira jer znaju da je obrazovanje kurac ako ne doprinosi emancipaciji i onih manje privilegiranih, o ljudima koji se ne podsmjehuju Špičkovini i Vukovini, koji ne vode neoliberalni križarski rat protiv “uhljeba” jer znaju da smo svi u istom sosu i da bez izgradnje široke solidarnosti nema društva spremnog za izazove 21. stoljeća. Svjesni su da je izgradnja ljevice dugotrajan i težak proces, koji se gradi iz neposredne životne sredine. Znaju da je Jugoslavija propao projekt iz prošlosti, nešto što treba demitologizirati, ali i boriti se protiv manipulacija tim ideologemom od strane nacionalističkih partija u svrhu manipulacije građana. Nije riječ o ljevici zarobljenoj u prošlosti, nego o ljudima koji kritiziraju duboke greške i promašaje bivše države i bivše ovdašnje ljevice, istovremeno vrednujući one njihove elemente koji su bili pozitivni i emancipatorni, o iskrenim antifašistima koji ne pljuju, nego poštuju branitelje iz posljednjeg rata. Konačno, riječ je o ljudima čija se kampanja temeljila na entuzijazmu, osobnoj žrtvi i crowdfundingu, prilozima od nekoliko desetaka do nekoliko stotina kuna, a ne uhodanom pogonu s velikim donatorima kojima će se stranačke elite znati odužiti namještajući im poslove obilno plaćene javnim parama.

Tomislav Tomašević
Opcija za one koji ne žele emigrirati ili tavoriti u beznađu (FOTO: Arhiva)

Ukratko, od samostalnosti do danas na hrvatskoj političkoj sceni nije bila prisutna opcija kao što je koalicija oko platforme “Zagreb je naš”, koju osoba progresivnih društvenih uvjerenja, koja vjeruje u pluralno, samosvjesno, otvoreno i solidarno društvo može iskreno podržati. Riječ je o najboljem što Hrvatska ima, o ljudima koji nam, možda, mogu vratiti barem komadić institucija koje je otela klijentelistička i elitistička politička klasa, otuđena od građana. Slično se može reći za koaliciju Radničke fronte i Nove ljevice u Splitu. Ma što tko mislio o možebitnoj brzopletosti Dragana Markovine, riječ je o čovjeku koji se izložio i gotovo se jedini pobunio protiv spomenika proustaškoj IX. bojni HOS-a, dok šefica kvazi-progresivne stranke Pametno, Marijana Puljak, mudro šuti oko ideoloških pitanja. Ljevicu sigurno ne predstavlja SDP, izgubljen u frakcijskim borbama, ideološki lelujajući bespućima u koje ga je, kao i najveći dio europskih socijaldemokratskih stranaka, dovela politika “trećeg puta”; konačno, riječ je o stranci koja je proizvela ne samo bezidejnog Bernardića, nego i “dragog prijatelja Milana”, riječima bivšeg šefa stranke kojem je od radnika draže društvo tajkuna poput Tedeschija. U doba konačne mumifikacije tuđmanizma, kojoj je taj isti SDP i te kako pripomogao, možda se otvara prostor da politiku barem dijelom prenesemo na teren otvorenosti, solidarnosti i participativnosti. Glas za “Zagreb je naš” nije glas za manje zlo, to je glas za vašu budućnost, opcija za one koji ne žele emigrirati ili tavoriti u beznađu.

Ukoliko si privilegirana hipsterka kojoj su politika, a pogotovo solidarnost fuj, jednom će zaigrati mečka i pred tvojim vratima, recimo onda kada na pobačaj budeš morala ići u Sloveniju, kada ti dijete zbog “ušteda” u školstvu bude u razredu s četrdesetoro druge djece - pri tom u isključivo muškim ili ženskim razredima, kad se uvede “jednospolno obrazovanje” koje zagovaraju naši talibani - te kada maturu bude proslavljalo dizanjem desnice, kada ti Crkva zabetonira park i nariše murale protiv evolucije (kao u jednom splitskom slučaju), a gradonačelnici zauvijek budu lokalni šerifi ili elitisti uvezani s poduzetnicima u misiji punjenja svojih džepova. Cinicima i pesimistima, koji znaju da se “ništa neće promijeniti” i “da se ne isplati glasati” bilo bi korisno pročitati citat Borisa Budena iz Barikada: “oportunist je najmračniji društveni pesimist. A pesimizam je oduvijek bio i ostao igra na sigurnu kartu, klizanju niz liniju manjeg otpora. I kad gubi, pesimistu ostaje rezignacija, koja se, jer je naknadna, uvijek dade dobro prodati kao duboka mudrost i veleumna dalekovidnost. Pesimizam i kad govori istinu, najčešće ne govori ništa. Da, svi ćemo umrijeti, - od užasa ove istine, užasnije je samo njena banalnost.” 

Da, nema revolucije preko noći, da, ovo je igra na jako duge staze, početak dugog marša kroz institucije. Da, biti će trulih kompromisa, možda i kompromitacije, jer je to nužnost političkog rada i jer društvena realnost nije idealna. Da, ljudi okupljeni u koaliciji su možda dijelom i naivni, ali tko se rodio iskusan? Što je alternativa: pesimizam ili emigracija? Na posljednjim lokalnim izborima u Zagrebu i Splitu izlaznost je bila manja od pedeset posto. Bila bi šteta da zbog nekoliko tisuća pesimista propustimo šansu za novi početak, ma koliko malen bio i ma koliko to bio tek početak užasno teškog puta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: arhiva

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije