DRUGE OČI TATJANE GROMAČE
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Zona jeze

ritn by: Tatjana Gromača | 11.07.2017.
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze
Pridružila sam se autobusnom konvoju Bošnjaka iz Hrvatske koji je vozio put Srebrenice. Bio je to konvoj otvoren za sve građane Hrvatske, organiziran od strane Zajednice Bošnjaka. Krenula sam kao građanka, ali i kao novinarka. O putovanju i posjeti Srebrenici napisala sam reportažu. Počinjala je jednom pjesmom, koja je bila light motiv našeg putovanja. Riječi pjesme su išle otprilike ovako: „Bosno moja poharana, zemljo moja neorana. Kućo moja bez zidova, stara majko bez sinova.“ Ta me pjesma fascinirala. Kako čovjek može istovremeno biti jako tužan, zbog nesreće i pogibije koju je doživio, a istovremeno toliko sretan, lud i ponosan, jer melodija je snažno budila takve osjećaje. A one kuće i sva naselja duž kojih je bus prolazio prije nego li smo došli u Srebrenicu – najviše ih je bilo kao u pjesmi, bez zidova. Čovjek se mogao osjećati kao da je ušao u zonu jeze. Pa to i jest zona jeze, zona velike ljudske tragedije i zločina.

Prije određenog broja godina pridružila sam se autobusnom konvoju Bošnjaka iz Hrvatske koji je vozio put Srebrenice. Bio je to konvoj otvoren za sve građane Hrvatske, organiziran od strane Zajednice Bošnjaka Hrvatske. Krenula sam kao građanka, ali i kao novinarka. O putovanju i posjeti Srebrenici napisala sam reportažu, koju je objavio Novi list. Ubrzo je reportažu prenio i časopis Behar, namijenjen bošnjačkoj manjini u Hrvatskoj. Ta je reportaža počinjala jednom pjesmom, koja je bila light motiv našeg putovanja. Riječi pjesme su išle otprilike ovako: „Bosno moja poharana, zemljo moja neorana. Kućo moja bez zidova, stara majko bez sinova.“ Ta me pjesma fascinirala. Kako čovjek može istovremeno biti jako tužan, zbog nesreće i pogibije koju je doživio, a istovremeno toliko sretan, lud i ponosan, jer melodija je snažno budila takve osjećaje

Pjesma je jako dobro opisivala ono što smo na putu vidjeli, i narav ljudi koje smo u Srebrenici susreli, a koji su nas dočekali kao veliki, ponosni domaćini, s domaćom juhom od kopriva, ubranih u šumetinama kojima je Srebrenica, koja je više kao neko udubljenje, žlijeb koji se spušta s brda prema udolini, i prema Potočarima, okružena sa svih strana. Te su mi se šume činile tako guste, kao da lišće i trava u njima nisu zeleni, već puno tamniji. 

A one kuće i sva naselja duž kojih je autobus prolazio prije nego li smo došli u Srebrenicu – najviše ih je bilo kao u pjesmi, bez zidova. Čovjek se mogao osjećati kao da je ušao u zonu jeze. Pa to i jest zona jeze, zona velike ljudske tragedije i zločina. I ta se jeza pojavljuje, klizi unutar bića koje se, dolaskom na to mjesto, izravno suočava sa zlom, što je ovdje ostavilo svoje duboke tragove. 

Nije moguće ne misliti o tome – svatko, pa i vrlo mlado lice na tome području, nosi tragove toga zla – patnju pomiješanu s ponosom i mekoćom, s radošću jer postoje ljudi što misle na njih koji ovdje žive, koji su ih voljni posjetiti, vidjeti njihov čudesno lijep kraj, prirodu koja je ovdje širokogrudno bogata. Djeca, maleni folkloraši, priredili su nam kulturno umjetnički program. Dirljiv je bio pijetet kojega su domaćini izrazili prema nama, koji to zapravo ničim nismo zavrijedili, samo smo im došli u jednodnevni posjet. U svemu tome bilo je čistoće kakva se rijetko doživi. 

Srebrenica
Zona jeze, zona velike ljudske tragedije i zločina (FOTO: dzonlic.blogspot.hr)

Naravno, posjetili smo i Memorijalni centar Potočari. Nekoliko godina kasnije pogledala sam i jedan dokumentarni film o Srebrenici. Tamo sam vidjela originalne, dokumentarne snimke koji prikazuju Ratka Mladića kako, poput strogog, ali zadovoljnog oca, pun čestite autoritativnosti, kakvom očito mogu biti ispunjeni i zločinci, uvjereni u ispravnost svoje nakazne, bogohulne misije, poziva svoje vojnike ispred logora u Potočarima neka se odu malo zabaviti, opustiti u logor. Što je to sve značilo, to ovdje ne želim nabrajati.

Nedugo nakon posjeta Srebrenici, put me odveo u Crnu Goru, u Podogoricu. Ondje sam srela jednog sarajevskog novinara – mlad, čvrst, krupan čovjek. Kazala sam mu kako sam nedavno bila u Srebrenici. On mi je iskreno odgovorio – „ja se još nisam usudio otići“.

Usuditi – to je prava riječ. Usuditi se otići u Srebrenicu. Izaći iz svoje zone komoditeta, jedan dan vlastita života posvetiti pijetetu prema žrtvi i tragediji. Nakon jednog takvog posjeta, takvog čina, čovjek se osjeća ispunjeno, zadovoljno, kao osoba na mjestu, osoba koja je učinila jednu dobru stvar. Svoju ljudsku vrlinu i čovječnost možemo iskazati jedino napuštanjem vlastita samoljublja, iskrenim okretanjem k drugome, ka onome kojemu je teško - do te rubne točke stižu sve religije i filozofije. No, jednako tako, treba imati na umu da – ovdje ću parafrazirati misao Sørena Kierkegaarda – „Ako su moja briga za drugoga i moja ljubav prema Bogu motivirani prije svega osobnom korišću i osobnim spasenjem, tada je moj uzlazak prema etičkom bitku lažan i licemjeran. Ništa nije korumpiranije od hinjenog ili lažnog morala.“

Ne treba uvijek misliti da su si drugi sami krivi za svoje tragedije – tragedije se događaju posvuda, često kao posljedica naše, ljudske gluposti i slabosti. Tragedije puno manjih razmjera konstruira duhovni ethos cijelog jednog šireg prostora, inače ih ne bi bilo moguće realizirati. Majka malenog djeteta u Puli ne bi mogla ubiti svoje dijete u centru grada, i baciti ga u more nasred rive, da joj takvo što, svojom pasivnošću i okretanjem glave na drugu stranu, nisu omogućili njeni sugrađani. Tragedija Srebrenice se tiče i onih koji nisu porijeklom Bošnjaci, a žive na ovim prostorima. Naša je dužnost, obzirom da smo ovdje, i da smo njeni suvremenici, da u nju prodremo što je dublje moguće, da je spoznamo i doživimo ne samo kao analitički umovi, već prvenstveno kao ljudi, koji su također mogli biti tamo – s jedne, ili s druge strane žice.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije