BEZ IKAKVOG "ALI"
BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

Neka nam solidarno ostane novo normalno

ritn by: Lana Bobić | 31.12.2020.
BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno
Nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju i okolicu građani i građanke Hrvatske pa i regije i svijeta pokazali su neizmjernu potrebu za solidarnošću u svom najljepšem obliku, solidarnošću za koju ne postoje granice, za koju ne postoje nacionalnosti, etniciteti, vjeroispovijesti ili bilo koji drugi statusi. Solidarnosti koja u potrebi bez pitanja i računice pruža ruku. Bez ikakvog "ali". Ostaje nam svima učiti na lekcijama koje je ispisala povijest i ovaj impuls solidarnosti pretvoriti u bilo. Biti svjesni da ne trčimo sprint nego maraton. Solidarnost živjeti svaki dan, ne samo kad nas protrese i ne samo kada su naši u pitanju, već i kada na kojih stotinjak kilometara od naših toplih fotelja, ljudi u pokretu svakodnevno žive ono što ljudi Petrinje i okolice proživljavaju ovih zadnjih nekoliko dana. Solidarnost koja se neće pitati ima li netko putovnicu da bi bez pitanja i računice pružila ruku.

Bili vjernik, agnostik, ateist, bez obzira na vaše vjerske stavove vrijeme Božića (po oba kalendara) vrijeme je uz koje vežemo neka nova rađanja, neke nove početke. Kršćanski običaj proslave Božića, odnosno rođenja Boga Isusa Krista prerastao je kršćansku tradiciju i prelio se na svijet. Možda zato što su i prije pojave kršćanstva, poganski običaji ovaj dio godine vezali uz zimski solsticij, slavlja, poklanjanje i nove početke. Rimljani su primjerice 25. prosinca slavili rođenje nepobjedivog sunca, a u Bazilici svetog Petra u Vatikanu možemo naći prikaz Krista kao Sol invictus - nepobjedivo sunce. 

Hoću reći, bilo prije kokoš ili jaje, pogani ili kršćani, teško da postoji kutak svijeta u kojem ovaj dio godine nije vezan uz pozdrav starog i doček novog, uz nove početke, dolazak novog vremena, okretanje novih stranica.

Vjerujem da nakon ove, potresne 2020. godine, jedva čekamo okrenuti nove stranice u nadi da ćemo na njih bez straha ispisivati zagrljaje, poljupce, druženja, slobodno kretanje. Sve ono što nam je 2020. u trenutku oduzela podsjetivši nas koliko smo sva bogatstva koja pruža jedan zagrljaj uzimali zdravo za gotovo. 

Ako postoji sintagma koja je obilježila 2020. godinu onda je to zasigurno novo normalno.

Tako je za sve nas novo normalno postalo odsustvo fizičkog kontakta s našom širom okolinom i nošenje maski. Iako nas je ova pandemija sve natjerala na promjenu ponašanja ono što novo normalno prije svega znači jest prihvaćanje stvarnost koja se već dugo kuha, stvaranje novih paradigmi koje imaju dati okvir našim životima.

Svijet na koji smo navikli i u kojeg smo se ušuškali, barem “mi sretnici” u zapadnom svijetu, već neko vrijeme se urušava. Pandemija je tom urušavanju dala zvuk koji više ne možemo ignorirati. Postojeće paradigme popucale su po svim šavovima. 

Maske
Novo normalno donijelo je odsustvo fizičkog kontakta s našom širom okolinom i nošenje maski (FOTO: Lupiga.Com)

Paradigme vječno dostupnih resursa, neograničenog rasta, svetog napretka i neupitnog sveznanja glasno se lome i otapaju u vlastitim zadanostima poput glečera. Nestabilnost političkih sustava koje smo smatrali čvrstima pokazuju sve svoje krhkosti, a rast populizama, nacionalizama, poplava lažnih vijesti i alternativnih činjenica samo su neki od simptoma duboke krize koju je pandemija tek naglasila i ubrzala.

Dok jačaju identiteti usko vezani uz nacionalnost i etnicitet, slavimo globalnu ekonomiju koja malo ili ni malo ne mari za lokalni ekonomski i kulturni kontekst. Proklinjemo migrante dok cijedimo uvozni limun na kineskom cjedilu kunući se u suverenost naše nacionalne države. 

Uronjeni u pluralizam individualizama postčinjeničnog doba, stvaramo svoje svjetove, svoje stvarnosti, svoje istine, postajemo izolirani otoci lišeni temelja koji bi onemogućili da plutamo kako nas već struja ponese. Uronjeni u krizu pandemije uviđamo da nam nedostaje kurs. Postaje nam jasno da je događaj u jednom kraju svijeta početak domino efekta koji će se sručiti na taj naš mali, tek naizgled izolirani svijet i shvaćamo da smo sve samo ne izolirani otoci.

Bježi, bježi, ne možeš se sakriti dovikuje nam stvarnost svekolike povezanosti i međuovisnosti.

Zbilja, vrijeme je ovo stvaranja novih kulturnih, društvenih i političkih paradigmi.

Možda. 

Možda ćemo nastaviti po starom, dignuti se na noge tek kada gori ili možda prigodnije reći, trese pod nogama. Možda će nas ova kriza kao i mnoge prije nje gurnuti u još veće probleme od kojih ćemo se oslobađati tek kada bude kasno, izvikujući potom onu staru izlizanu floskulu - nikad više.

A možda je zbilja vrijeme promjene. Vrijeme redefiniranja normalnosti i pisanja novih stranica. Stranica koje ćemo prije svega ispisati sa solidarnošću jer o solidarnosti, vjerujem, ovisi naš opstanak. I tu ne mislim na pakiranje opće kulture pod solidarnost. 

U svijetu u kojem je solidarno novo normalno, podijeliti hranu koja nam je višak, otići susjedu koji je u izolaciji po špeceraj, odnijeti višak robe organizaciji koja će ju podijeliti potrebitima stvari su opće kulture. Solidarnost kao novo normalno znači osvijestiti činjenicu da nas unatoč raširenom mišljenju kako nas pandemija sve isto pogađa, zapravo ne pogađa isto.

Izbjeglice
Mene ova pandemija ne pogađa jednako kao i izbjeglicu u nekom od kampova gurnutih uz margine sjajnih europskih granica (FOTO: Lupiga.Com)

Covid-19 ne diskriminira, ali diskriminiraju društva koja smo stvorili, diskriminiramo mi. Istina je da se svi možemo jednako zaraziti, ali nemamo svi jednako dostupnu zdravstvenu skrb i posljedice pandemije nas ne pogađaju jednako. Uslijed ove pandemije u Sjedinjenim Državama nije isto biti domorodačko, crnačko ili latino stanovništvo s jedne strane i bjelačko s druge gdje je smrtnost među potonjima manja za 2,7 puta.

Mene ova pandemija ne pogađa jednako kao i izbjeglicu u nekom od kampova gurnutih uz margine sjajnih europskih granica (zvjezdica umjesto granica). I meni i izbjeglicama ovaj virus može onemogućiti disanje, virusu je svejedno živim li ja u improviziranom šatoru, toplom stanu ili vili s bazenom. Ali u slučaju nemogućnosti disanja društva koja smo izgradili meni će respirator omogućiti, a njima neće. 

Ne, ne pogađa nas sve isto. Dijelimo se na mi i oni, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini.

Društvo solidarnosti se gradi osvještavanjem svoje privilegirane pozicije i inzistiranjem da privilegije koje imam ja imaju svi. Pa i oni bez putovnice. Držeći se čvrsto vlastitih privilegija i umirujući savjest dajući viškove svojih viškova ne gradimo društva solidarnosti već učvršćujemo postojeće paradigme. Paradigme koje parazitiraju na ideji nas i njih i koje, ukoliko želimo graditi društva solidarnosti u kojima smo svi ravnopravno mi, moramo razgrađivati.

To ne znači da ćemo se oko svega slagati i to ne znači da nećemo ulaziti u konflikte. To samo znači, poslužit ću se kršćanskom analogijom, da razumijemo kako sunce jednako sja i dobrima i zlima. 

Petrinja potres
Nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju i okolicu građani i građanke Hrvatske pa i regije i svijeta pokazali su neizmjernu potrebu za solidarnošću u svom najljepšem obliku (FOTO: Lupiga.Com)

Da bismo uopće krenuli tim putem, moramo prije svega krenuti od sebe jer teško ćemo graditi društva solidarnosti ako i sami nismo solidarni. A da to nije težak zadatak ukazuje i čežnja za solidarnim djelovanjem kojoj svjedočimo zadnjih dana.

Nakon razornog potresa koji je pogodio Petrinju i okolicu građani i građanke Hrvatske pa i regije i svijeta pokazali su neizmjernu potrebu za solidarnošću u svom najljepšem obliku, solidarnošću za koju ne postoje granice, za koju ne postoje nacionalnosti, etniciteti, vjeroispovijesti ili bilo koji drugi statusi. Solidarnosti koja u potrebi bez pitanja i računice pruža ruku. Bez "ali".

Ostaje nam učiti na lekcijama koje je ispisala povijest i ovaj impuls solidarnosti pretvoriti u bilo. Biti svjesni da ne trčimo sprint nego maraton. Solidarnost živjeti svaki dan, ne samo kad nas protrese i ne samo kada su naši u pitanju, već i kada na kojih sto kilometara od naših toplih fotelja, ljudi u pokretu svakodnevno žive ono što ljudi Petrinje i okolice proživljavaju zadnjih dana. Solidarnost koja se neće pitati ima li netko putovnicu da bi bez pitanja i računice pružila ruku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/ua

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

    31.12.2020.

    Lana Bobić

    BEZ IKAKVOG "ALI": Neka nam solidarno ostane novo normalno

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Na korak do neizvjesne 2021. - što poslije korone?

    26.12.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Na korak do neizvjesne 2021. - što poslije korone?

  3. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije