Kultura nas je održala – njojzi hvala! Teško da je BLESAVIJA PAROLA, od ove, uopće ispaljena u našem domaćem ozemlju, ozračju, uzdušju i okolišu, pa ipak se njome (hvala) poštapaju stotine i hiljade prigodnih govornika i domoljubnih frazera (sitnih parizera). Kićeno sranje (kroz rijetko granje) birokratskih dušica, na dudici kulturnjačkih fondova, desetljećima nas zagađuje ovakvim nesmislom, ispaljujući salve svoje probave u prigodama kada treba lagati ne bi li se još ponešto ušićarilo (na teret poreznih obveznika, kako se obavezno kaže). Uzveličavaju kulturnu prošlost uglavnom oni koji preziru sadašnju kulturu („pjesnik je kao ptica na grani“ ili: da nisu gladni, kako bi pisci bili bijesni, a rezultate njihova skapavanja već će pozlatiti narod za kojih stotinjak godina!?).

Već četiri mjeseca vodi se polemika oko invalida Domovinskog rata prve skupine i oko njihovog šatora. Možda bismo trebali napraviti šatorsko naselje u gradu Zagrebu, pa da svi imamo pravo biti u šatoru kad se ne slažemo s politikom ili njezinim pogledom na stvarnost. Pokazujemo još jednom licemjerje i to prema civilnim osobama s invaliditetom, koje žive u nehumanim i neljudskim uvjetima, pa se ne bune, pa nemaju svoje šatore, nemaju organizatore iza sebe, nemaju WC-e iza sebe, a nemaju iza sebe ni političku stranku, pa makar to bio HDZ ili SDP - ili njihovi sateliti. Žalosno je da ljudi koji su se borili za bolje sutra u Hrvatskoj žele to danas naplatiti kao poslovni menadžeri.