VLAH U SNIJEGU
VLAH U SNIJEGU: Zašto su medijski spektakli hapšenja – odvratni

Zašto su medijski spektakli hapšenja – odvratni

ritn by: Andrej Nikolaidis | 20.08.2015.
VLAH U SNIJEGU: Zašto su medijski spektakli hapšenja – odvratni
Operacija je bila tajna, ali je neko iz tužilaštva ipak za detalje akcije dojavio medijima. Tačnije: jednom mediju. Pa je taj medij na lokacije hapšenja poslao hrpe novinara i kamera, da bi danima kasnije mogao prikazivati scene hapšenja i bolje prodavati reklamni prostor. Jer samo hapšenje nije dovoljno, ako nema medijske obrade. Dozvolite da vam objasnim zašto su mi ti medijski spektakli hapšenja – odvratni. Odgovor leži u krasnoj knjizi René Girarda, “Promatrah Sotonu kako poput munje pade”. Po Girardu, čovjek je biće vođeno mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus.

Ovih je dana u Budvi pohapsilo gotovo cjelokupno opštinsko rukovodstvo. Optuženi su da su bili dio kriminalne organizacije kojoj je na čelu za sada nepoznato lice. Onda su iz Državnog tužilaštva saopštili da je bivši Predsjednik opštine dobio status svjedoka-saradnika. To znači samo jedno: da će svjedočiti protiv onog “nepoznatog lica”. Ah, ko li bi to “nepoznato lice” moglo biti? Svakako neko vrlo, vrlo visoko u hijerarhiji Đukanovićevog DPS-a. Tako da imamo pravosudno-policijski spektakl u najavi, u ravni onog hrvatskog sa hapšenjem Sanadera. Biće to, je li, dokaz da “pravna država funkcioniše”, da “nema izuzetih od pravde”, da su počela hapšenja “krupnih riba”, da “je Crna Gora spremna za članstvo u NATO i EU”... 

A možda i ne... U crnogorskom tužilaštvu izgleda ne rade pravnici nego hičkokijanci: ako ništa, mora im se priznati da umiju održavati saspens.

Operacija je bila tajna, ali je neko iz tužilaštva ipak za detalje akcije dojavio medijima. Tačnije: jednom mediju. Pa je taj medij na lokacije hapšenja poslao hrpe novinara i kamera, da bi danima kasnije mogao prikazivati scene hapšenja i bolje prodavati reklamni prostor. Jer samo hapšenje nije dovoljno, ako nema medijske obrade.

Ivo Sanader
Imamo pravosudno-policijski spektakl u najavi, u ravni onog hrvatskog sa hapšenjem Sanadera (FOTO: Lupiga.Com)

Dozvolite da vam objasnim zašto su mi ti medijski spektakli hapšenja – odvratni. Odgovor leži u krasnoj knjizi René Girarda, “Promatrah Sotonu kako poput munje pade”. Po Girardu, čovjek je biće vođeno mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. To ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, stanje će se preokrenuti u rat svih protiv jednog. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus. Ono što biblijsku priču o raspeću čini drugačijom je visina uloga: žrtvovani je božji sin. Čin nasilja imaće katarzičan efekat i ponovo će učvrstiti zajednicu. Problem je u tome što je katarza lažna, a njeni efekti prolazni. Stvar će se ponoviti. Zato Girard istoriju promatra u niz mimetičkih ciklusa.

Evo jednog od primjera na koje se poziva Girard: Filostratov Život Apolonija iz Tijane. Drugi je vijek naše ere. Apolonijeva slava, zahvaljujući čudima koja je izvodio, u paganskim sredinama je veća od Isusove. Efes je zahvaćen kugom. Kao posljednja nada, pozvan je Apolonije, koji odmah daje obećanje: “Već danas ću okončati epidemiju koja se obrušila na vas”. On narod odvodi u teatar, gdje je bila postavljena velika slika boga zaštitnika grada. Na ulazu u teatar mag primjećuje slijepog prosjaka koji je žmirkao, kao da je slijep. Kakav odbojan čovjek, pomisli Apolonije. U teatru, ljudima saopšti da je slijepac kriv za sve njihove nevolje i Efežane pozove da kamenjem usmrte “neprijatelja bogova”. Ljudi, međutim, pred sobom nisu vidjeli demona, nego nemoćnog čovjeka koji ih je preklinjao za milost.

Neko je, na koncu, ipak bacio prvi kamen. Tada je sve bilo gotovo: masa je, kao što će uvijek učiniti, krenula za njim. Filostrat piše kako je prosjak tek pod kišom kamenja pokazao svoje pravo lice: Efežanima je uputio “prodoran pogled pun vatre”. A kada su ljudi razgrnuli kamenje, vidjeli su da njihova žrtva nije bila čovjek - “Na njegovu mjestu bila je zvijer koja je nalikovala na velika psa, ali velika poput najvećeg lava”. 

For the record, kuga se nakon toga povukla iz Efesa.

Kako tumači Girard, navedeni primjer ilustruje izbijanje mimetičke zaraze koja, nakon što je bačen prvi kamen, čitavo stanovništvo usmjerava protiv nevinog prosjaka. On piše: “Početno odbijanje Efežana jedina je zraka svjetla u tom mračnom tekstu, ali Apolonije čini sve što može ne bi li je ugasio i u tome uspijeva”. Na koncu, nakon što su počinili zločin, Efežani naravno “vide” čudovište – u suprotnom bi se morali suočiti sa svojom krivicom.

Priča podsjeća na onu biblijsku, u kojoj Isus, čineći upravo suprotno od Apolonija, od kamenovanja spašava prostitutku. Za Girarda, poenta biblijske priče je jasna: budući da će ljudi oponašati, jer im je to u prirodi, Bog im šalje svog sina, da oponašaju njega. Ljudi će biti upozoreni da ne slijede lažne idole. Jer: budu li oponašali druge ljude, time će zapravo oponašati Đavola. Jer i sam Sotona je ljubomorni, groteskni oponašatelj. “Njegovo je kraljevstvo karikatura kraljevstva Božjega. Sotona je Božji majmun”. Stoga Bog kroz Isusa interveniše u mimetičku žudnju, u samu ljudsku želju.

Sve zalud. Ciklus mimetičkog žrtvovanja biće ponovljen, opet… i opet.

kamera
Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji te funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema (FOTO: Wikipedia)

Tako sve do danas. U komunističkim totalitarnim režimima, mehanizam koji obezbjeđuje mimetički ciklus bile su unutarpartijske čistke. U liberalnoj demokratiji to je antikorupcijska borba – koja je, kao i čistke u staljinizmu, permanentna. Ako liberalna demokratija neprekidno istrajava na borbi protiv korupcije, to je zato što je korupcija inherentna liberalnoj demokratiji. Zato što je inherentna, antikorupcijska borba nikada neće biti dovršena: korupcija nikada neće biti pobijeđena. Zato što je u pitanju sistem u kojem, kako u nekom drugom vremenu o nekom drugom sistemu kaže Isus, Sotona istjeruje Sotonu, moguće je da u središtu civilizacije koja je u stalnoj borbi protiv korupcije stoje banke, najkorumpiranije institucije u istoriji čovječanstva. 

Ako prihvatimo Girardovu teoriju mimetičkih ciklusa, to nas vodi i do vrlo provokativno i svakako anti-mainstream tumačenja ritualnih egzekucija Bin Ladena i Gadafija, ili ritualnih hapšenja balkanskih političara. Baš kao što su Bin Laden i Gadafi bili zlikovci, tako je van svake sumnje da su naši političari, oni koji su već pohapšeni i oni koji će tek biti pohapšeni, lopovi. Za razliku od biblijskih i Girardovih mimetičkih žrtava, ove naše su sve samo ne nevine. Stvar je u nečem drugom. Od Lacana znamo da je, bez obzira da li je njegova žena doista nevjerna ili ne, ljubomora koju osjeća muž svakako patološka. Isto važi i za čin mimetičkog žrtvovanja: nekada je žrtvovani hulja, nekada anđeo, no to ne mijenja patološku prirodu tog čina. Medijski spektakl hapšenja je teška patologija.

Evo kako izgleda patološki mimetički ciklus, sekvenca istorije u kojoj mi živimo. Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji. NVO otkrivaju mahinacije i zahtijevaju akciju tužilaštva. Mediji otkrivaju afere i alarmiraju javnost. Svi oni funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema, koji mobiliše čitavo društvo. Na djelu je neprekidno vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije. Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje. 

Neprekidno se traže nova hapšenja - evropski zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama građanima balkanskih država pozdravljaju svako novo hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno i da očekuju još. Paradoks je u sljedećem: više hapšenja znači uspješniju borbu protiv korupcije. Ako nema hapšenja, to ne znači pad stope kriminala, ne znači da je korupcija suzbijena, nego da nedostaje „antikorupcijska inicijativa“. Cilj nije društvo u kojem se neće hapsiti, jer nema zbog čega, nego upravo suprotno: društvo koje će neprekidno hapsiti, jer uvijek ima zbog čega. U krajnjem, hapšenja nikada ne smiju prestati, proces samopročišćenja sistema nikada ne okončava, jer čitava antikorupcijska mreža kao neprozirni veo prekriva suštinsku korupciju, crno srce sistema.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije