PARANOJA MARKA TOMAŠA
PARANOJA MARKA TOMAŠA: U ovom gradu čak i ljeto podsjeća na umiranje

U ovom gradu čak i ljeto podsjeća na umiranje

ritn by: Marko Tomaš | 09.06.2015.
PARANOJA MARKA TOMAŠA: U ovom gradu čak i ljeto podsjeća na umiranje
Plaže uz moju rijeku postale su tužna mjesta. Nedostaju im neki ljudi kojih više nema, ali nedostaju im ljudi uopće. Način života u mom gradu se toliko promijenio. Momci i cure s Neretve još uvijek se tako nazivaju samo zbog toga što žive u gradu kroz koji ta rijeka protječe. Plaže su puste. Baš kao što mi se i grad katkad čini sablasno pustim pa čak i onda kada je na ulicama tolika gužva da se sudaram s ljudima. Prezirem svoju plačljivu prirodu, ali teško je čovjeku amputirati osobine iako ga je moguće slomiti. Kupit ću bijeli kišobran i glumiti japanskog turista. Ionako sam na rubu. Razum je ravna ploča i ja ću skliznuti u bezdan. Ili je to samo sunčanica? Ili nemoć da odustanem od svega? Ili pak da sve skupa prihvatim, da naučim pravila igre i oholo se narugam svemu u što vjerujem?

U mom gradu čak i ljeto podsjeća na umiranje. Te bašte pune mirisa, te avlije iz kojih dopire zadah obiteljskih svađa, te zgrade pune ljudi koji ne razgovaraju niti se više sjećaju kad su se sreli i kako to da su zapeli skupa, te ulice koje skapavaju na suncu i hladovina koja drhti kao puding, nesigurna kao i ja - da li sam na pravom mjestu i tražim li pravog čovjeka, sve to podsjeća na umiranje, jer sa svakim korakom koji pružim na pločnicima grada kojeg još uvijek zovem svojim cijeli mi se život odmotava pred očima.

Ne topi se asfalt, čovjek se topi sam u sebi i sam za sebe. Takvo je mostarsko ljeto, dani su bolno dugi kao i umiranje grada u nama i oko nas. A nisam ni spomenuo rat koji se ukopao u ruševine i odbija da izađe i preda se životu, običnom, malom životu. Rat je, jebiga, prirodno stanje stvari, mir je koncept, a sunce je ljeti nemilosrdni čuvar logora koji ključa. Brižni rabin nije stigao. Još uvijek se mučimo s ljubavlju i zakonima. Nebesa neće donijeti spasenje. Jedino rijeka.

Nijedan most nije veće čudo od rijeke. Most, kao i čovjek, mijenja karakter. Rijeka ostaje ista bez obzira na mostove, na gradove koji niču na njenim obalama, na hidroelektrane koje je krote. Jedino me još rijeka povezuje s djetinjstvom. I to možda uopće nije bitno, ali otkud onda ova agonija, vrućica koja me ne napušta.

Mostar Stari most
Nijedan most nije veće čudo od rijeke (FOTO: Lupiga.Com)

Znam da sam u nemogućoj potrazi. Nikoga čovjek ne napusti tako odlučno kao samog sebe. Ili biva protjeran od samog sebe. Neminovno. Nepovratno. Što dulje tragam za odgovorima sve više bivam zatrpan novim pitanjima. A sunce sve to uskomeša.

Kada se zamislim onda je vrelo podne. Izašao sam iz kuće s ručnikom prebačenim preko ramena. Odlazim na kavu. Japanke mi spadaju sa stopala. U kavani pokušavam okupiti društvo za odlazak na plažu, pored rijeke, jedino mjesto na kojem se može disati. Kavanu obično napuštam sam. Bilo je to prije desetak godina, ili više, vrag bi ga znao.

Plaže uz moju rijeku postale su tužna mjesta. Nedostaju im neki ljudi kojih više nema, ali nedostaju im ljudi uopće. Način života u mom gradu se toliko promijenio. Momci i cure s Neretve još uvijek se tako nazivaju samo zbog toga što žive u gradu kroz koji ta rijeka protječe. Plaže su puste. Baš kao što mi se i grad katkad čini sablasno pustim pa čak i onda kada je na ulicama tolika gužva da se sudaram s ljudima.

Prezirem svoju plačljivu prirodu, ali teško je čovjeku amputirati osobine iako ga je moguće slomiti. Kupit ću bijeli kišobran i glumiti japanskog turista. Ionako sam na rubu. Razum je ravna ploča i ja ću skliznuti u bezdan. Ili je to samo sunčanica? Ili nemoć da odustanem od svega? Ili pak da sve skupa prihvatim, da naučim pravila igre i oholo se narugam svemu u što vjerujem?

Sunčevi zraci su meci za omamljivanje. Pravit ću se da znam neke stvari. Grad prvo napusti rijeku. Onda shvatiš da jedino rijeka jeste, a da grada nije ni bilo. Možeš živjeti kako god želiš jer ni tebe nema.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NEŠTO BI VAM REKLA: Izgubljeni šušur

    24.04.2018.

    Boba Đuderija

    NEŠTO BI VAM REKLA: Izgubljeni šušur

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

    20.04.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

  3. OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

    19.04.2018.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije