PARANOJA MARKA TOMAŠA
PARANOJA MARKA TOMAŠA: Prevareni smo

Prevareni smo

ritn by: Marko Tomaš | 26.12.2018.
PARANOJA MARKA TOMAŠA: Prevareni smo
Na jednom mjestu u knjizi „Jučerašnji svijet“ Zweig je zapisao: „Sviet je prevaren; prevarene su majke koje su žrtvovale svoju djecu, prevareni vojnici koji su se vratili svojim kućama kao prosjaci, prevareni su oni koji su iz patriotizma upisali ratni zajam, prevaren svatko tko je vjerovao bilo kojem obećanju i bolje uređenom svijetu, a sada smo vidjeli da su isti ili novi hazarderi ponovno započeli staru igru čiji su ulog bila naša egzistencija, naša sreća, naše vrijeme i naša imovina...“ Neuredne misli koje me dugo progone Zweig je usustavio i zapisao još davno. Nikako mi nije jasno zašto su ljudi skloniji vjerovati ispraznom parolašenju i povoditi se za kojekakvim lažnim političkim prorocima i vođama. Teško da će mi to itko ikada objasniti. Umjesto da ih se poziva na odgovornost mi zauzmemo busije i podupiremo ove ili one u virtualnoj ideološkoj borbi. To je naša stvarnost.

Čitajući predivnu biografiju predivnog čovjeka Bekima Fehmiua naišao sam na jedan citat Stefana Zweiga, kojeg je Bekim izvukao kako bi opisao koliko je suludo bilo ono predratno doba kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Na jednom mjestu u knjizi „Jučerašnji svijet“ Zweig je zapisao: „Svijet je prevaren; prevarene su majke koje su žrtvovale svoju djecu, prevareni vojnici koji su se vratili svojim kućama kao prosjaci, prevareni su oni koji su iz patriotizma upisali ratni zajam, prevaren svatko tko je vjerovao bilo kojem obećanju i bolje uređenom svijetu, a sada smo vidjeli da su isti ili novi hazarderi ponovno započeli staru igru čiji su ulog bila naša egzistencija, naša sreća, naše vrijeme i naša imovina...“

Neuredne misli koje me dugo progone Zweig je usustavio i zapisao još davno. Nikako mi nije jasno zašto su ljudi skloniji vjerovati ispraznom parolašenju i povoditi se za kojekakvim lažnim političkim prorocima i vođama. Teško da će mi to itko ikada objasniti. Umjesto da ih se poziva na odgovornost mi zauzmemo busije i podupiremo ove ili one u virtualnoj ideološkoj borbi. 

To je naša stvarnost. Jer istinska ideološka borba je nestala iz politike. Politika postaje samo skup propisa koji treba nekako potpuno virtualan kapital učiniti manjim prividom, e kako bi se moglo sve na svijetu pa i čovjeka mjeriti jedino financijskim aršinom. Da bismo dospjeli u ovakvo bijedno stanje duha bilo je prvo potrebno razoriti socijalnu dinamiku. I sada se tako usamljeni zbijamo u krda, a nema ničega oko nas što bi potvrdilo da smo nekakvo društvo s jasnom vizijom budućnosti. Lijepo je Zweig zapisao – prevareni smo. To nam je, izgleda, jedino zajedničko. 

Nekako uvijek, baš svi ljudi, pred kraj godine dobiju potrebu rezimirati proteklih dvanaest mjeseci. Postajemo sentimentalni zbog trošenja još jednog kalendara i tražimo u sebi razloge za nastaviti dalje. Podvlačeći crtu kao da si želimo omogućiti da u novoj godini krenemo iz početka, ali čovjek nema čist start ni kada se rodi tako da je sve to samo još jedna iluzija. Ali bez iluzija ionako ne možemo opstati. Potreban nam je privid. Iz njega se rađa nada.

rasvjeta
Pod blagdanskom rasvjetom (FOTO: Pixabay)

Ali, sada, kada pokušavam opisati neki potpuno uopćen dojam o protekloj godini, razmišljam o tomu kako mi se čini da nikada ranije nisam oko sebe vidio toliko znakova općeg beznađa. Osim što našim životima vlada potpuni kaos koji sam po sebi donosi duboki osjećaj nesigurnosti čini mi se da je čak i u strašnim devedesetima bilo više nekakvog reda, barem je bilo potpuno jasno što se događa, a danas su svi potpuno dezorijentirani, nitko ne shvata trenutak, ni lijevi ni desni ni zagovarači nekakvog centra. 

Tonemo u crnilo kao da će nastupiti nekakva vječna noć. Svi samo reže jedni na druge bez ikakve želje za razumijevanjem drugog i drugačijeg. Zato se ne naziru nikakvi kompromisi, nikakav stvarni mir nije na obzoru. Svijetom već predugo vlada predratno stanje. Nema ničega u našem okruženju na što bismo mogli biti ponosni, tek tu i tamo poneki proplamsaj duha i časti. 

Neka tuga se uvlači u sve ljude, naše proslave postaju divlje jer su pogonjene tim unutarnjim osjećajem beznadežnosti pa kao da slavimo smak svijeta. Ta me misao opsjeda – i naše proslave su divlji tužne. Okupljamo se pod blagdanskom rasvjetom ignorirajući hladni dah samoće koji nam ulazi u usta, a sve kako bi nas odveo u kolektivnu propast. Eto, takva je opća i prilično iskidana slika svijeta u mojim očima u ovoj predugoj i prilično tužnoj 2018. godini.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Praznina ispred televizora

    22.05.2019.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Praznina ispred televizora

  2. MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

    06.05.2019.

    Boba Đuderija

    MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

  3. TVIT ZA ŽIŽEKA I PETERSONA: Ne, ne možemo lijepo razgovarati

    30.04.2019.

    Nataša Škaričić

    TVIT ZA ŽIŽEKA I PETERSONA: Ne, ne možemo lijepo razgovarati

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije