PARANOJA MARKA TOMAŠA
PARANOJA MARKA TOMAŠA: San o Barceloni

San o Barceloni

ritn by: Marko Tomaš | 24.08.2017.
PARANOJA MARKA TOMAŠA: San o Barceloni
Gdje nas je to odvela glazba uz koju smo čeznuli i sanjali, gdje su nas odveli stihovi koji su nastanili naša tijela? Samo se tuga taloži, uporno, kao prašina na policama s knjigama. Mnogi su snovi postali uspomene. Srca su odavno slomljena. Pomalo umornim očima danas gledamo svijet ljudi, svijet neobjavljenih ratova, vanrednog stanja. Las Ramblas je ranjena. Pariz je ranjen. Berlin je ranjen. Naši gradovi žive s onu stranu stvarnosti, novu reinkarnaciju, kaznu. Ali moramo sanjati dalje. Drugih razloga za život ne vidim. Samo život sačinjen od snova, pomalo blesav, uvijek djetinjast može nas odvući u budućnost u kojoj se nadamo drugačijem poretku stvari. Strah raste kao tumor na krvnim žilama svijeta. Strah kojim je lako upravljati. Strah protiv kojeg se možemo boriti jedino snovima. Snovima o plesu, o glazbi, o seksu, o putovanjima, o ljubavi, o dostojanstvenom starenju. Život je tvornica uspomena.

Mjesta koja su nas vezivala u bratstvo i sestrinstvo bila su upisana u knjigama. Na neka nas je mjesta odvodila glazba koju smo slušali. Nije još uvijek sagrađen grad koji bi volumenom nadrastao mladenačke snove o upoznavanju svijeta hodajući vođeni mapom koju su iscrtala neka tuđa slomljena srca. Ako smo nešto znali o životu to je da će nam srce biti slomljeno. 

Nismo ni imali šanse. Naša su mala djetinjstva prekinuta terorom megalomanije malih ljudi. Naša su mala srca već presavijena preko koščatog koljena povijesti. Pošto više nismo mogli pronaći vlastite gradove jedino što nam je preostalo jeste da sanjamo neke druge ulice, s nekim drugim ljudima kuda ćemo voditi one koji nikada neće dobiti šansu da im oči porastu u Parizu, da budu naslonjeni na jedan hladni zid u Berlinu spuštajući se s gljiva, da cijelu noć hodaju Las Ramblasom i osluškuju glazbu tisuća koraka koji su tog dana upisali neusklađene note u pločnik. 

Gdje nas je to odvela glazba uz koju smo čeznuli i sanjali, gdje su nas odveli stihovi koji su nastanili naša tijela? Samo se tuga taloži, uporno, kao prašina na policama s knjigama. Mnogi su snovi postali uspomene. Srca su odavno slomljena. Pomalo umornim očima danas gledamo svijet ljudi, svijet neobjavljenih ratova, vanrednog stanja. Las Ramblas je ranjena. Pariz je ranjen. Berlin je ranjen. 

Naši gradovi žive s onu stranu stvarnosti, novu reinkarnaciju, kaznu. Ali moramo sanjati dalje. Drugih razloga za život ne vidim. Samo život sačinjen od snova, pomalo blesav, uvijek djetinjast može nas odvući u budućnost u kojoj se nadamo drugačijem poretku stvari. 

Barcelona
Grad se diže iz naših snova (FOTO: Hina/EPA/QUIQUE GARCIA)

Strah raste kao tumor na krvnim žilama svijeta. Strah kojim je lako upravljati. Strah protiv kojeg se možemo boriti jedino snovima. Snovima o plesu, o glazbi, o seksu, o putovanjima, o ljubavi, o dostojanstvenom starenju. Život je tvornica uspomena. Uspomena na nečije živote koji su obilježili naše. Uspomena na događaje koji su nam obilježili živote. Nosimo lica, nosimo snove u budućnost, naša i tuđa imena. U nekakvu budućnost. Neizvjesnu. Ali koju ipak možemo sanjati. 

U snovima ona može biti onakva kakvom je želimo. Kao i Barcelona. Barcelona koja se odupire fašizmu. Barcelona koja sanja samu sebe. Barcelona budućnosti. Barcelona mojih prijatelja. Almodovarova Barcelona. Bunuelova Barcelona. Barcelona koju je sanjao Antonio Gaudi dok je padao pod tramvaj. Moja Barcelona. Veća od terora jer Barcelonu se sanja. Grad se sanja i zato fizički ožiljci tu ne znače ništa. Ništa. Ništa. Ništa. Bol ne postoji. Bol je apstrakcija. Bol je ružan san. Košmar. 

Pojma nemam što govorim. I to priznanje nije alibi. To samo želim opisati koliko sam konfuzan kad snevesele ružne vijesti dok pijem kavu izjutra sjedeći na jednoj terasi pod odrinom na kojoj grožđe neće prispjeti još barem mjesec dana i samim tim ga neću ni probati. Ne ovog ljeta. Možda ni narednog ljeta. 

Nisam dužan zauzeti čvrst stav. Konfuzan sam jer sam se umorio od bijesa i psovki. Ne želim biti bijesan. Htio bih doživjeti blagost. Vidjeti je, dosanjati je. Htio bih u očima ljudi vidjeti sanjarsku crtu i tračak ljetnog sunca. Ali moje molitve nikoga neće oživjeti. San o Gradu. San o budućnosti. Budućnosti blagih ljudi. 

Moje djetinjaste maštarije su smiješne pred užasom. Grad se diže iz naših snova. Jedino tako. Kao i ljubav za koju su nas uvjerili da za nju nismo sposobni. Nositi život u torbi s trikovima. Izvući ljubav iz šešira. To je puno teže nego sijati smrt, biti toliko prizeman, podzeman. Za takvo što ne postoje politička opravdanja. A znam, sve je to zbog samoće na kojoj je sagrađen današnji svijet.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Kako se naš šapat proširio kroz prozor

    16.11.2017.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako se naš šapat proširio kroz prozor

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Može li se knjiga "vratiti u modu"

    11.11.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Može li se knjiga "vratiti u modu"

  3. PRŽENJE MOZGA: O popovima i spolovilima

    06.11.2017.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: O popovima i spolovilima

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije