DRUGE OČI TATJANE GROMAČE
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

Azili za odbjegle

ritn by: Tatjana Gromača | 18.07.2018.
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle
Predati se masi znači zaboraviti na sebe. Unutar čovjeka postoji još tihi komadić sjećanja – glas nezadovoljnog unjkala koje istovjetnim, jednoličnim tonovima pokušava podsjetiti na bolećivo važnu nužnost održanja imaginacije na životu. Ali, ona je već zamrla – izravno, pred očima i protivno osobnoj volji oštećenika, koji se priprema da postane još jedno biće – spužva, čovjek bez svojstava sposoban prilagođavanju najžalosnijim naravima – sve kako bi dojmovi takvih gordih pojava o njima samima ostali blistavo netaknuti. Moguće je da su navike opijanja, ili već neki od načina zamagljivanja svijesti, koja je u stvari već dobrano uspavana, načini da se čula usmjere k putovanjima kakve rutina masovne svijesti zabranjuje i poništava. Ali, ova opijatnost otvara zonu utisaka drugačije vrste od onih kakve kreira vježbom uhodana imaginacija.

Predati se masi znači zaboraviti na sebe. Unutar čovjeka postoji još tihi komadić sjećanja – glas nezadovoljnog unjkala koje istovjetnim, jednoličnim tonovima pokušava podsjetiti na bolećivo važnu nužnost održanja imaginacije na životu. Ali, ona je već zamrla – izravno, pred očima i protivno osobnoj volji oštećenika, koji se priprema da postane još jedno biće – spužva, čovjek bez svojstava sposoban prilagođavanju najžalosnijim naravima – sve kako bi dojmovi takvih gordih pojava o njima samima ostali blistavo netaknuti.

Moguće je da su navike opijanja, ili već neki od načina zamagljivanja svijesti, koja je u stvari već dobrano uspavana, načini da se čula usmjere k putovanjima kakve rutina masovne svijesti zabranjuje i poništava. Ali, ova opijatnost otvara zonu utisaka drugačije vrste od onih kakve kreira vježbom uhodana imaginacija. Nije samo riječ o kakvoći i o pouzdanosti slika, misli i dojmova, već i o tome da se ona, svakodnevnim vježbama prebacivanja preko prečke, kolutom naprijed i dubljenjem na glavi, što je moguće dulje održi na životu. Opijatnost proizvedena raznim sredstvima često sliči na samozavaravanje, a i zahtjevno ju je dulje vrijeme održavati na životu.

Dojmovi, često neuhvaćeni i nezamijećeni, poput nekih starih cipela padaju u vodu, bezuvjetno tonući do muljevitog dna, vječito nas ostavljajući u dojmu da se dogodilo nešto impresivno, no nešto čega se više ne možemo sjetiti. Nakon toga dolaze periodi otrežnjenja, osjećanja krivnje i težnji samokažnjavanju, pokušaja da se naprezanjem dosegne onaj osjećaj nadnaravne blistavosti uma koji je u stvari samo nešto trkeljao, u navalama opijatnog nadahnuća koje je nekuda ishlapilo, ostavivši nas ponovno u stanju koje podsjeća na tvrdo korijenje zabijeno u zemlju, okruženu s mnogo rašljastoga kamena – našeg mlohavog pristanka da pasivno, bez otpora služimo masovnoj svijesti.

Lego
Unutar čovjeka postoji još tihi komadić sjećanja (FOTO: Pixabay)

Napajanje u prostorima javnoga postaje suštinska hrana za takozvani običan svijet. Ništa nije prijatnije nego zagnjuriti glavu u život drugoga, naročito ukoliko je njegov urešen obrubima poznatosti i slave. Tome danas prije svega služe javna glasila – ne da informiraju i poduče, po mogućnosti indirektno potaknu na otvaranje očiju, tamo gdje su one čvrsto zatvorene, već tome da čovjeka prije svega odagnaju od svake prigode i pomisli na bavljenje sobom.

Ljudi koji se ovome opiru ostaju kao zatvoreni u neke, u realnosti gotovo kao i nepostojeće odaje, unutar kojih još uvijek vlada aristokratski mir okružen zelenilom čempresa i cvrkutom ptica, koji dopiru u te malene, polu izolirane prostore, unutar kakvih postojanje nameće još uvijek druge aksiome.

Izvana promatrano, doima se kao da je ovakve azile za odbjegle pojelo vrijeme, no suštinski promatrano jasno je da su ljudi ustrajni u otporu spram prepuštanja praznini i banalnosti ustvari svojevrsne antikne vaze, oni koji kvalitetom vlastite nutarnje sadržajnosti opkoračuju atraktivnu bezglavost trenutka, svjetlucavi bazen pun larve koja neprestance samu sebe producira i proždire, u ekstatičnoj opčinjenosti tuposti, površnosti i gluposti, čiji su bezdani nenadmašni u svojoj privlačnoj, želatinastoj opstojnosti kakva uvijek obećava samo još više i više.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  2. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

  3. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

    11.07.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Još uvijek nas sahranjuju

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije