PARANOJA MARKA TOMAŠA
PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ne opraštaj nam Bože!

Ne opraštaj nam Bože!

ritn by: Marko Tomaš | 04.04.2019.
PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ne opraštaj nam Bože!
Žao mi je, uistinu, što sam bio potpuno ravnodušan spram vijesti o klincima koji su prosvjedovali kako bi javnosti, a pogotovu uglednoj, vladajućoj bratiji obratili pažnju na pogubne posljedice klimatskih promjena. Ja se nikada pa ni u mladenačkom zanosu ne bih zamarao time. Mene što se tiče dovoljno je ujutro pročitati vijesti da poželite uzeti krunicu i počnete molitvu za što brži i katastrofalniji učinak klimatskih promjena. Čovječanstvo bolje nije ni zaslužilo. Puno sam puta to pomislio – čovjek je na putu u pakao, ali na njemu je i zaslužio biti. Jedina šteta je što ćemo sa sobom, jer mi smo vlasnici budućnosti i vezali smo sudbinu cijelog planeta uz našu, povući sve što se kreće i diše pa i ono naizgled neživo. Bit će to smrt u mukama. Drugačiju čovjek ne zna prirediti. Umrijet ćemo kao elegantni trkač kojemu su vezali noge i već ga time ubili jer su mu oduzeli slobodu. VEZALI I BACILI GA U NABUJALU BOSNU. Ne opraštaj nam Bože!

Kada dani u tjednu počinju lošim vijestima teško se othrvati mrzovolji koja se, kako prolaze sati, smjenjuje s melankolijom dok se skupa ne pretvore u dugotrajno očekivanje paničnog napadaja. To je sigurno bio nekakav potmuli predosjećaj koji se podigao s dna tmine duše jer u ljudskoj duši, u njenim dubinama tmina je takva da je ne može osvijetliti niti proljetna svjetlost. 

Tu je centar za prorokovanje upravljen strahom od smrti koji nas odvlači od bezbrižnog življenja života i baca u naručje obećanjima nekakve vječnosti koju ćemo dosegnuti ukoliko se pokorimo svevišnjem i počnemo ponašati po njegovom dnevnom redu koji katkad propisuje ne ubij nikoga osim onih koji ti ionako idu na živce jer su već po nečemu, bilo čemu, drugačiji, a dovoljno je da drugačije zovu svevišnjeg pa da vjerski drvosječa nadigne dreku – pada munaraaaa ili pada zvoniiiiiik ili pak padaju glave kao zvijezde u Bregovićevoj pjesmi, a sva se ta padanja objavljuju drekom nalik onoj Alena Islamovića. 

Tuga, rastuženost zna se katkad pretvoriti u gorčinu koja bi mogla objasniti prethodni pasus. Ali ne mogu se tomu oduprijeti. Dođu takvi dani. Započnu na primjer sprovodom. Cvjeta i zeleni se mir na Mirogoju, ali ja ničeg utješnog ne uspijevam pronaći u tom prizoru. Lako je to objasniti. 

Prije možda tjedan dana otvorio sam link na vijest čiji je naslov glasio: VEZALI KONJU NOGE I BACILI GA U NABUJALU BOSNU. Proljeće je stiglo. Sve rijeke nabujaju pa i Bosna. A u zemlji koja se zove kao rijeka, a i u onim okolnim, prvi vjesnik proljeća nisu nekakve visibabe nego razbuđeni PTSP, konji koji vezanih nogu umiru u mukama, ministrica koja gazi ljude bez vozačke dozvole, otac koji baca vlastitu djecu s prvog kata, metalnom šipkom pretučeni migrant, žena s nožem u prsima ili neki drugi vid čovječje opsesije zvane smrt. 

Mirogoj
Cvjeta i zeleni se mir na Mirogoju, ali ja ničeg utješnog ne uspijevam pronaći u tom prizoru (FOTO: Wikimedia/Petra-81)

Neke su od njih i mirne, prirodne, ali sve odreda preuranjene i magično zastrašujuće kao i svaki nepoznat prostor. Pokorno pomičemo i sat, a vrijeme je i dalje misterij. Plašimo ga se i od tog straha i ludimo. 

Tu vijest već danima držim otvorenu u pretraživaču. Zamišljam lice zvijeri koja je tako mučki ubila plemenito biće koje od pamtivijeka pomaže čovjeku otkriti svijet i osvojiti neku bolju budućnost koja mu je, tako podmuklo ljudski, iz zahvalnosti vezala noge i bacila ga u nabujalu rijeku. Ali lice te zvijeri ne uspijevam vidjeti, samo mi se pokaže ona gusta tmina s nepostojećeg dna ljudske duše, nalik velikim crnim konjskim očima, nalik na nemoć da pogledom tih očiju promijenimo sudbinu. 

Mediji se nisu puno bavili tom viješću. Ne mogu valjda stići. Tamo gdje serija oružanih pljački s prostrijelnim ranama, a sve u istom gradu dobija prostor koliki i svakodnevne agencijske vijesti možemo samo zamisliti kakvi se sve uzbudljivi užasi od presudne bitnosti događaju. 

Policija, na primjer, osigurava političara (samim tim i uglednog poduzetnika) koji je fizički nasrnuo na mog redakcijskog kolegu. Bitno je da se radi o fotografu. Ali shvatit ćete kasnije zašto, jer prvo treba reći kako je stranački šef rečenog općinskog načelnika i biznismena s mekim n nakon samog napada izjavio kako je njegov podređeni napao kameru, a ne samog fotografa. Umalo nije poslao telegram isprike na adresu proizvođača fotoaparata, ali novinarima ni slova. Jedva prijekoran očinski pogled. A meni se i nakon čitanja te vijesti učini da istina o svijetu u kojemu živimo leži u linku otvorenom na mom kompjutoru: VEZALI KONJU NOGE I BACILI GA U NABUJALU BOSNU. Na trenutak mi se učinilo da na tijelu počinitelja te gnusobe stoji lice spomenutog šefa stranke. 

Proljeće je. Sve rijeke nabujaju, pa i Bosna, pa i Tmina u ljudskoj duši i nemoć u konjskim očima, pa i vijesti o konačnoj uspostavi vlasti u Bosni i Hercegovini. To sve valjda objašnjava i činjenicu da će vladajuću bosanskohercegovačku koaliciju, kako je lijepo primijetio Pirke na mostarskom portalu Bljesak, tvoriti grupa ljudi koja „...obilježava Bitku na Sutjesci i koristi godišnjicu Bleiburga da žali za kvislinškom NDH, skuplja Titove biste i ulice i škole naziva po Mustafi Busuladžiću, zaklinje se u antifašizam i dopušta četničke parade po Istočnoj Bosni, zagovara vojnu neutralnost i ulazak u NATO, čuva duh ZAVNOBiH-a i protivi se konstitutivnosti koju je propisao, propagira pristup Bosne i Hercegovine EU i najavljuje raspad iste te Bosne i Hercegovine, uzurpira sjećanje na masovne zločine i genocid i negira presude Tribunala u Haagu...“. 

Pluralističko društvo, nema što, ali nisam tako zamišljao demokraciju. Kako već rekoh: VEZALI KONJU NOGE I BACILI GA U NABUJALU BOSNU. Ja sam valjda konj. Vezanih nogu i širom otvorenih očiju u nevjerici se davim u užasu. 

Prethodni dan mi je započeo odlaskom na sprovod majke mojih dragih prijatelja. A tjedan posjetom majke, koja me i ne bi posjetila da ne mora obaviti bolničke pretrage, i viješću o preranoj smrti druga, autora one čuvene fotografije na kojoj možemo vidjeti srušeni minaret ahmićke džamije. 

Lice onoga koji je vezanog konja gurnuo u rijeku ponovno mi lebdi pred očima. On je, iako pobožan, Boga zatvorio iza zatvorskih rešetki. Ugledni je građanin. Nazivaju ga i vitezom. Upravo je društvo takvih uglednika ubilo Hrvoja. Metaforički kazano. Uzrok smrti je nebitan, jer nju su nam nastanili u živote njihovi politički programi. Njima slični i njihovi nadređeni stvorili su društva koja su duševni poremećaj i koja nas prerano otjeraju u smrt jer, katkad mi se čini, i ništavilo je spas pred bujicom krvi i mržnje na kojima su zasnovana ova društva. 

Hrvoje Polan
Katkad mi se čini, i ništavilo je spas pred bujicom krvi i mržnje (FOTO: Hrvoje Polan)

Hrvoja je ubilo društvo u kojemu pobožni osuđenik za ratne zločine drži duhovno predavanje studentima okupljenim u dvorani javne institucije, a valjda o tomu kako vam krunica može pomoći da lakše podnesete nedaće, izgurate zatvorske dane, jer ponavljanje molitve postaje mantra koja skreće misli od zemaljskih problema, a vjerojatno i od suočavanja s počinjenim užasom zbog kojeg umjesto u samostanu krunicu molite u zatvorskoj ćeliji. Savršen je to način za zatomiti savjest jer ne možeš biti kriv ako si zločin počinio u ime svog Boga, a nad inovjercima. Sve će nas podaviti onom istom krunicom takvi koji Boga ne vide kao jedinstvo svega postojećeg već ga koriste kao lijek za umirenje savjesti i automat za instantni oprost grijeha. 

Žao mi je, uistinu, što sam bio potpuno ravnodušan spram vijesti o klincima koji su prosvjedovali kako bi javnosti, a pogotovu uglednoj, vladajućoj bratiji obratili pažnju na pogubne posljedice klimatskih promjena. Ja se nikada pa ni u mladenačkom zanosu ne bih zamarao time. Mene što se tiče dovoljno je ujutro pročitati vijesti da poželite uzeti krunicu i počnete molitvu za što brži i katastrofalniji učinak klimatskih promjena. Čovječanstvo bolje nije ni zaslužilo. Puno sam puta to pomislio – čovjek je na putu u pakao, ali na njemu je i zaslužio biti. Jedina šteta je što ćemo sa sobom, jer mi smo vlasnici budućnosti i vezali smo sudbinu cijelog planeta uz našu, povući sve što se kreće i diše pa i ono naizgled neživo. Bit će to smrt u mukama. Drugačiju čovjek ne zna prirediti. Umrijet ćemo kao elegantni trkač kojemu su vezali noge i već ga time ubili jer su mu oduzeli slobodu. VEZALI I BACILI GA U NABUJALU BOSNU. Ne opraštaj nam Bože!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  2. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

    24.10.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije