Ako slučajno spadate u onu vrstu ljudi koja misli da uvijek može biti gore – Bosna i Hercegovina je idealno mjesto za vas. Tu, naprosto, kao ne postoji dobra vijest koja će trajati duže vrijeme, a kad se na glavu sruči planina problema od socijalne nebrige, preko odlaska radno sposobnog stanovništva, starenja populacije i preskupe, a neefikasne administracije, imate „dobitnu“ kombinaciju dostojnu najcrnjeg crnog humora. Uz društvo je, naime, uništena i priroda, koja je u predvečerje lokalnih izbora – koji su bili nikad mirniji, i prošli u sjeni tragedije u Jablanici – pokazala svoje jezivo lice. 

Dovoljno je poznavati taj kraj i zamisliti biblijski potop u kojem bujice s planina nose odlomljeno kamenje koje razbija zidove i odnosi ljudske živote. Jablanica, mjesto Četvrte ofanzive iz Drugog svjetskog rata, čiji su rezultati teški gubici partizanskih jedinica, ali nakon koje četnici više nikad neće biti respektabilna vojna snaga, malo je mjesto na putu Sarajevo – Mostar, koje je imalo hidrocentralu, relativno mali pogon za preradu drveta, i – kamen. 

Austrougarski geolozi su još oko 1870. godine nagovijestili da se u okolini toga mjesta nalaze majdani kvalitetnog kamena koji se po mineralnom sastavu podudaraju s granitom. Ubrzo, klesar Franjo Rothan postaje prvi pionir koncesionar koji kreće u istraživanja, ali nedugo nakon toga, priključuje mu se još desetak eksploatatora. Obim proizvodnje je teško utvrditi, ali kamene ploče su se počele izvoziti u inozemstvo. Poduzeće „Granit“ je pored Hidroelektrana na Neretvi u socijalizmu bilo glavni izvor prihoda. Uz, naravno, fenomen takozvanih „janjećih brigada“: milioni jaganjaca su tamo prodani, a firme poput „Kod Gojka“, restorani „Jablanica“, „Zdrava Voda“ ili „Kovačević“ su dio repertoara svakog ozbiljnijeg poznavatelja bosanskohercegovačke kuhinje. 

Teško je govoriti o metaforama kad su igri žive mrtve glave, ali ono što se dogodilo u kasabi na sjeveru Hercegovine u najvećoj mjeri je upravo to. Postoje kuće koje su, naprosto, preblizu terenu koji svakim većim izlijevanjem padavina postaje trusno tlo. Što se kaže – gradilo se u bazenima, praktično bez urbanističkog plana, kaljuža je postajala sve veća, a iznad su, poput zlokobnih aždaja iz Jurassic parka stajale sjenke kranova i bagera izvjesnog gazde koji, kao, nikada nije dobio koncesiju za rad u još šezdesetih godina prošlog vijeka zatvorenom kamenolomu. Koji bi „proradio“ svaki put kad bi narečeni lokalni kabadahija našao modus operandi s lokalnom vlašću. Sva ta Potemkinova sela i kule od karata, svi ti dogovori za stolom s kariranim stolnjacima, čašćenja načelnika, neovjereni papiri i sekretarice zaposlene preko veze, sve je to pred sobom zbrisala bujica u Jablanici koja je odnijela 19 života, a u Konjicu još četiri. S još troje stradalih u Fojnici ukupna bilanca je 26 mrtvih. 

Sve je nevažno naspram činjenice da je tamo negdje neka velika voda otrgnula dijete iz majčina zagrljaja i odnijela s kamenjem niz korito (SCREENSHOT: YouTube/NerminLeto)

Poslije ovoga, vjerujte na riječ, neće biti ništa drugačije. U noći nakon koje sam se trebao javiti u HRT-ov jutarnji program počele su stizati vijesti o solidarnosti, sa svih strana su se javljali prijatelji, poznanici i sasvim nepoznati ljudi da se raspitaju za pravu adresu na koju će uplatiti svoje novce. Kolege novinari su krenuli na lice mjesta, ljudi iz Gorske službe spasavanja i Civilne zaštite su bili tamo, dobio sam sve kontakte načelnika i štabova, ali sve je djelovalo kao crna rupa.

I bilo nevažno naspram činjenice da je tamo negdje neka velika voda otrgnula dijete iz majčina zagrljaja i odnijela s kamenjem niz korito. 

Tu više ništa ne pomaže. Ni analize, ni „znanje“ o tome da je u Civilnoj zaštiti prije nekog vremena organiziran ozbiljan kriminal, u kojem se za račun SDA-ovih konfidenata za budžetske novce nabavljala nepotrebna roba, da su na rukovodeća mjesta postavljani ljudi, praktično, mimo natječaja, i da je cijeli taj kontekst zapušten i mračan, barem onoliko koliko je to Jablanica. 

I zato je to (i) metafora. Priči da je taj kamen krasio bečku državnu operu, Njegošev mauzolej na Cetinju i da su njime popločani Jelačić plac i Knez Mihajlova, treba dodati i ovu, tamniju stranu priče. 

Crnju da crnja jedva može biti. U tom smislu sve su druge priče manje bitne i nekako nevažne. Nije bilo vremena ni prostora da se proslavi da je na lokalnim izborima u Sarajevu SDA konačno pometena, barem što se načelničkih mjesta tiče. Jednostavno rečeno, ostali su samo u Vogošći, a to će kad tamo birači konačno progledaju, ako se to ikada dogodi, biti još jedan kamenčić u mozaiku sveopćeg potopa. 

Bilo kako bilo, na stalne pritužbe kako je Sarajevo neočišćen grad, pun otpadaka i smeća, stigla je i vijest da su uhapšeni bivši direktor i predsjednik Nadzornog odbora, te da je pod istragom još šest osoba. Mala, i zakašnjela „pobjeda“, ali, eto, barem nešto. 

U bujici loših vijesti i reviziji one biblijske da prvi baci kamen onaj ko je bez grijeha. Takvih ovdje, više, jednostavno – skoro da i nema. 

Odnijela ih bujica.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/NerminLeto

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.