MARČELINA U SARAJEVU
MARČELINA U SARAJEVU: Ako je ovo otmica, neka nitko ne plati otkupninu

Ako je ovo otmica, neka nitko ne plati otkupninu

ritn by: Boba Đuderija | 18.05.2015.
MARČELINA U SARAJEVU: Ako je ovo otmica, neka nitko ne plati otkupninu
Kad me Nina odvela u centar grada, sveudilj me uvjeravajući kako je Sarajevo u biti jedan jednostavan grad u kojem apsolutno nema šanse da se izgubiš, nije bila svjesna da se obraća osobi koja se jedared uspjela izgubiti u Supetru na Braču i to u ulozi turističkog vodiča. Meni, naime, u životu ništa tako dobro ne polazi za rukom kao gubljenje. Ja sam kraljica gubljenja. Kako u zemljopisnom, tako i u emotivnom, financijskom i svim ostalim smislovima. Dok je Nina pričala o lakoći snalaženja po sarajevskim ulicama, kimala sam mudro glavom želeći ostaviti dojam inteligentne osobe, a u sebi znajući da ću se izgubiti čim Nina zamakne iza prvog ugla. Tako i bi. Izgubila sam se sasvim spremno i veselo. Povremeno, kroz krošnje drvoreda ugledam neki neboder s ratnim ranama. Učinilo mi se da ti neboderi čije su fasade prošarane rafalima, i zamišljeni, šutljivi ljudi na klupama, nekako sliče.

Drugi put kad budem išla u Sarajevo, znat ću dvije stvari – prvo, moram ponijeti sendviče ili bar neku valutu kojom se u Jablanici, gdje je bila duža pauza, može kupiti nešto za pojesti. Smušena kakva jesam, nisam se baš dobro pripremila za put; iz kuće, od uzbuđenja, izletjela sam bez doručka, tako da sam do Jablanice stigla u stanju potpune izgladnjelosti. Znam, za doći u takvo stanje većina ljudi bi morala gladovati danima. Meni je dovoljno da preskočim dva obroka. Izađem ja takva sva anoreksična iz autobusa, kad tamo restoran. Svi stolovi puni, svi jedu, svi piju, a ja nit' sendviča nit' maraka. Da ne bih gledala druge kako uživaju u hrani, odšetam malko iza restorana i nabasam na ražnjeve na kojima se, muko moja, okreću četiri janjca. A meni se krenu bururet u glavi. 

Druga važna stvar – čim smo prešli granicu počela sam čačkati po mobitelu ne bi li dokučila jesam li sad automatski na nekoj bosanskoj mreži pa da se javim svojima. Ali jok. Čačkala sam tako bez uspjeha dok nismo prešli pola Bosne, ali roamingu niti traga. Mobitel ne radi i gotovo. Odložim ga isfrustrirano na sjedalo do mene, te dotični na prvoj sljedećoj okuci sleti sa sjedala na pod. Skočim, hvala bogu nije se razbio, samo se ugasio. Uključim ga, kad ono piše ime nekog BH operatera. Proradio! Znači, ubuduće, čim pređem bilo koju granicu, mobitel o pod. Iskrcavši se na sarajevskoj autobusnoj stanici, nakon par minuta mi priđe jedna žena, po naglasku isto Splićanka, pitajući me znam li možda kako se prebaciti na bosansku mrežu… Ja onako iskusno, ne bez ponosa što mogu prenijeti novostečeno znanje, odgovorim: “Samo ga 'itnite na pod i sam će“. Žena ostade otvorenih usta k'o ja ispred jablaničkih janjčića na ražnju.

Nisam se još stigla niti rastegnuti nakon višesatnog drndanja u autobusu, a Nina, zadužena za nas rezidencijalce, stigla, strpala me u taksi i odvela... negdje, upitavši me prije toga da jesam li za dernek. Na takva pitanja ja automatski odgovaram potvrdno, kao uostalom i na sva slična, tipa „Jesil' za kafu?“, „Jesil' za jelo?“ i „Jesil' za bilo šta?“. U taksiju, kojim smo izlazili iz Sarajeva, u jednom trenutku sam pomislila da je to u stvari možda otmica, ali sam bila preumorna da bih se sad tu nešto otimala i samo sam se nadala da tamo gdje me vode ima krevet.

Sarajevo panorama
Jedared sam se uspjela izgubiti u Supetru na Braču, a kamoli neću ovdje (FOTO: Michal Sleczek)

Taksi nas je dovezao do kućice u brdima. Oko nje, barem mislim, ono što se naziva „behar“. Znate, onaj behar iz pjesama. Nisam stigla duže se diviti rascvjetanom prizoru – ekipa tamo je bogme pošteno dernečila. Ples, pjesma, jedna gitara, ruke u zraku. Na stolu svega, 'ta će Jablanica...

Bilo mi je malko neugodno, ne poznajem nikoga od prisutnih veseljaka. Brzo su oni riješili moj trenutak nesigurnosti – zasuše me zagrljajima i povicima dobrodošlice k'o da sam s njima rasla. Pola sata i nekoliko čaša vina kasnije, pjevala sam s njima i pjesme koje nikad prije nisam čula. Pomislih, ako je ovo otmica, nadam se da nitko neće platiti otkupninu.

Kad me Nina sutradan odvela u centar grada, sveudilj me uvjeravajući kako je Sarajevo u biti jedan jednostavan grad u kojem apsolutno nema šanse da se izgubiš, nije bila svjesna da se obraća osobi koja se jedared uspjela izgubiti u Supetru na Braču i to u ulozi turističkog vodiča. Meni, naime, u životu ništa tako dobro ne polazi za rukom kao gubljenje. Ja sam kraljica gubljenja. Kako u zemljopisnom, tako i u emotivnom, financijskom i svim ostalim smislovima. 

Dok je Nina pričala o lakoći snalaženja po sarajevskim ulicama, kimala sam mudro glavom želeći ostaviti dojam inteligentne osobe, a u sebi znajući da ću se izgubiti čim Nina zamakne iza prvog ugla. Tako i bi. Izgubila sam se sasvim spremno i veselo. Labirintom Baščaršije sam vrludala omamljena gužvom i zvukovima, stišćući torbicu čvrsto uz sebe jer sam bila upozorena da tako treba. Radoznalo sam promatrala dućane, ljude na ulasku u džamiju, turiste… Poželjela sam kupiti neki suvenir, ali mi je rečeno da je na Baščaršiji sve skuplje. Pojam „skuplje“ meni ovdje ionako nije jasan. Doduše, s obzirom na moj, blago rečeno, antitalent kad su brojevi, novac i matematika u pitanju, taj pojam mi nije jasan ni u Hrvatskoj. U glavi mi je vladala blaga zbrka prebacujući marke u eure pa eure u kune pa kune opet u marke. Ponekad sam, htijući si olakšati, išla obrnutim redom pa bi prebacivala kune u eure, eure u marke pa marke u eure pa eure u kune pa... Rezultat tih zahtjevnih operacija je bio da bih osjetila užasnu intelektualnu iscrpljenost i sjela negdje popit 'ko zna koju po redu kafu, s odlukom da ću u shopping ići „neki drugi dan“.

Nakon otprilike dva sata, umorna i još mamurna od derneka dobrodošlice prethodne večeri, poželjela sam se vratiti u svoj rezidencijalni stan, pod uvjetom da skontam gdje se nalazi. Zahvaljujući ljubaznosti i čeličnim živcima nekih slučajnih prolaznika, uskoro sam bila na putu prema Čengić Vili, to jest Čengić Viiiiili. Stigavši, zaključila sam da je snalaženje po Sarajevu stvarno lako, čak i za ovakve k'o što sam ja. Zapamtila sam taj pravac i držala ga se k'o pijan plota nekoliko dana – Čengić Vila - Baščaršija – Čengić Vila, ne skrećući niti milimetar, ignorirajući dobrohotne prijedloge da za šetnju do grada izaberem puno ljepše i ugodnije Vilsonovo šetalište. Ma hajte, Vilsonovo šetalište, ne bi me više nikad našli. No, na kraju sam se ipak usudila, izmamila od Nine precizne upute i otkrila, paralelno sa glavnom ulicom, zelenu, žuboreću liniju koja je vodila pravo do grada.

Čengić Vila
Zapamtila sam taj pravac i držala ga se k'o pijan plota nekoliko dana (FOTO: Allen G./Panoramio)

Šetala sam Vilsonovim, oduševljena otkrićem mirisnog drvoreda usred gradske vreve. Miljacka ide svojim zelenim putem s jedne strane, automobili i poslovan svijet svojim asfaltnim putem s druge. Tu i tamo na klupama sjede ljudi, neki su duboko zamišljeni. Parovi se grle i šapuću. Povremeno, kroz krošnje drvoreda ugledam neki neboder s ratnim ranama. Učinilo mi se da oni, ti neboderi čije su fasade bile prošarane rafalima, i oni zamišljeni, šutljivi ljudi na klupama, nekako sliče.

Ispred mene sporim, skoro pa ljudskim koracima ide jedan oveći pas. To me u Sarajevu zateklo. Nikad, nigdje u životu nisam vidjela toliko pasa lutalica. Spavaju pred ulazima u zgrade, po travnjacima u centru, puni su ih parkovi. Izgledaju nekako sprijateljeni sa nesrećom. Kao i lica nekih ljudi u prolazu.

Nina me zove i pita „Gdje si?“. Osvrćem se oko sebe ne bi li ugledala nešto značajno, da se lociram, i vidim zgradurinu na kojoj piše ime poznate banke. Kaže Nina „Ok, nađi neku klupu, sjedi i ne mrdaj, evo me do tebe pa ćemo u Tita“. 

- Pa ćemo... Di?, pitam ja misleći da sam nešto krivo čula.

- U Tita, u Tita, Bobo, odgovara Nina kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ići u Tita.

Slegnem ramenima stoički, tražeći pogledom najbližu slobodnu klupu, ali slobodne klupe nema. Odlučim se uvaliti jednoj postarijoj ženi.

- Jel' slobodno?, upitam je.

- Jest, jest, samo sjednite, odgovori ona uz smiješak, kao da me čekala.

Čim sam sjela, počela je razgovarati sa mnom. Bila je sitna, lijepo odjevena i jako pristojna. Pričala mi je o Sarajevu, iliti „kako je bilo nekad“. Nije u njoj bilo previše zamjeranja novim vremenima, samo nešto tuge i nevjerice. Ja sam tek povremeno upadala s uvijek istom rečenicom, „tako Vam je i kod nas...“

Čavrljajući dočekasmo i Ninu, koja je gospođi predložila da popije kafu s nama. Trenutak se nesigurno nećkala, pa uljudno odbila, a onda rekla:

- Ma, u stvari, idem, ionako me kući nitko ne čeka...

Nakon što sam, skoro pa ne vjerujući vlastitim očima, obišla kafić „Tito“, nekoliko puta pročitavši natpis „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ iznad šanka, zavalila sam se na klupu prepuštajući razgovor Nini i dragoj gospođi. Po bašti su se muvala djeca i odrasli, mladi i stari, bilo je nešto osvježavajućeg vjetrića koji je razbijao sarajevsku sparinu, što bi rekla Nina, „zdravo toplo“. Sve mi je bilo lijepo. I dobro. Prateći Ninu u njenom čavrljanju s gospođom, pomislila sam kako volim tu gospođu, i kako volim Ninu jer ju je pozvala na kafu s nama. Onaj koji je prvi izrekao ono da „grad čine ljudi“, vjerojatno je, mogla bih se zakleti, ma stoposto, mislio baš na ovaj grad.

U međuvremenu, nastojim se do kraja opustiti i uživati jer mi svi govore da zato i jesam tu. Svakodnevno imam cijeli dan za sebe. Prva tri dana od sreće nisam znala što bih. Onaj grč moje svakodnevice i rutine nikako da prođe. Sve mislim, moram nešto. A ne moram ništa. Valjda će me krenuti nakon prvih sedam, osam dana. Ako ne, bacit ću se na pod. Možda proradim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Michal Sleczek


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

    20.04.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Kako je počeo treći svjetski u mom dnevnom boravku

  2. OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

    19.04.2018.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Vojislav Šešelj na kratkom lancu

  3. BURE BARUTA: Provozat ću se i ja, čim me malo prođe stid

    11.04.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Provozat ću se i ja, čim me malo prođe stid

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije