MALO VS. NIŠTA
MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet

ritn by: Boba Đuderija | 06.05.2019.
MALO VS. NIŠTA: Pustite me da budem licemjerka koja ne može spasiti svijet
Pustite me da budem svakodnevna licemjerka koja ne može spasiti svijet. Obični, nesavršeni, bespomoćni lik koji baulja po nesretnoj planeti i ne snalazi se baš. Pustite me da zastanem i spustim nekoliko novčića i da se nakon toga grizem što nemam još deset puta toliko za sve ruke. Pustite me i da ne zastanem i prođem, da izignoriram sve ruke ljuta na sebe, cijeli svijet i ljudski usud. Pustite me da oplakujem nekad katedralu, a nekad džamiju, redoslijedom koji me već zatekne, redoslijedom koji zatekne njih. Neću se smatrati izuzetno dobrom osobom ni zbog kog dobrog djelca koje napravim. No, jedna činjenica mi pomaže da se lakše podnesem. Činjenica da nisam postala ravnodušna, i da, po svemu sudeći, to nikada neću ni postati. Koliko god ponekad, umorna od bespomoćnosti, to jako poželim.

Kad se dogodi tragedija koja uzdrma planetu, prva reakcija nas ovisnika o dijeljenju dojmova s virtualnim znancima na društvenoj mreži je „idem nešto reći, moram reagirati, moram podijeliti jer dijeljenjem s drugim ljudima sve se lakše podnosi“. Nije da vjerujemo da će naše javno zgražavanje i naricanje nad zlom i njegovim posljedicama ikoga spasiti ili da će ikome zacijeliti rane. Nije ni da se sad tu nešto trsimo pokazati urbi et orbi kako smo mi visoko empatična bića. Radi se prije svega o refleksu, o samopomoći, o tome da se vlastita tjeskoba pokuša umanjiti verbaliziranjem, naslanjanjem na virtualno rame nekog od ljudi s naše „liste“. 

Tako je to bar godinama funkcioniralo. U zadnje vrijeme, međutim, prije nego na svom „statusu“ nabijenom emocijama kliknem „objavi“, prst se zaustavi u zraku oklijevajući. Naime, o kakvoj god tragediji da je riječ, s kim god ja u svojoj objavi suosjećala, zaskočit će me svojim cinizmom oni iz tabora - „Ah, licemjeri, žalite ove, a niste reagirali kad je slična sudba zadesila one…“. 

Tu se moj empatični prst zbunjeno skvrči, spusti, odustane. Najednom taj prst djeluje kao srednji prst pokazan svim patnicima svijeta. Kugla empatije zastane negdje na pola puta između grla i mozga i krene sama sebe strogo preispitivati. Entuzijazam splasne i uruši se kao zvonik crkve Notre Dame. 

Ček, jesam li ja stvarno licemjerka? Pa, eto, jesam. Ozbiljno, sasvim sam sigurna da zaista jesam licemjerka, i to na dnevnoj bazi. Ne čekajući nesreće širih i/ili globalnih razmjera. Ne moram ni izaći iz kuće, ne moram se ni ulogirati na društvenu mrežu, licemjerka sam majko i danju i noću. Evo kad već spomenuh majku, sasvim je moguće da uđem u autobus, pomognem nekoj starijoj gospođi da se snađe, sjedne i u miru putuje, a potom raznježena vlastitom dobrotom o tome izvijestim pučanstvo na The Mreži. Pri tom se neću sjetiti da sam prije izlaska iz kuće grubo odbrusila vlastitoj staroj gospođi majci i ostavila je nesnađenu i na nogama, ukočenu od tuge. Licemjerno? Da. I sasvim ljudski. 

Sasvim je moguće da na društvenoj mreži izgubim dva sata strastveno braneći prava djece, a da cijelo to vrijeme moje vlastito dijete samo čami ispred nekog od mogućih svjetlucavih ekrana zakinuto za komunikaciju sa mnom. Jer ja baš, eto, spašavam svijet, dijete ne cjepidlači. Sasvim je moguće da na svom „zidu“ podijelim neki mudri citat tipa „Najvažnije je znati oprostiti“, a da već godinama ne uspijevam oprostiti najdražoj rodici, ili bratu, ili susjedu. Sasvim je moguće, također, da krenem ulicom i putem naletim na desetak prosjaka. U gradu u kojem trenutno obitavam doslovno je takvo brojčano stanje. Od mog stana do glavnog autobusnog kolodvora, kamo često svraćam, ulični prosjaci su nanizani kao beskonačna perla ljudske nesreće, a na meni je da odlučim čija će me nesreća VIZUALNO više potresti, a samim time i motivirati da zavučem ruku u džep. 

Čija, dakle, smežurana, prljava, drhtava ruka zaslužuje moju empatiju? E pa, to zavisi, ne o njihovom, nego o mom trenutnom stanju. Ako mi se žuri na posao, ne zastajem, spuštam glavu i pravim se da ih ne vidim. Pravim se mrtva, pred onima koji su odavno umrli. Užurbani korak trebao bi im dati do znanja kako se ne radi o tome da mi ih nije žao, nego, k vragu, žurim na posao, moram i ja od nečega živjeti. Produžujem, sveudilj užurbano i govorim si - „prokleta licemjerko, tebi se žuri na posao, a oni su gladni“. Ako mi se ne žuri nigdje, zastajem, zavlačim ruku u džep i na jedan od ispruženih dlanova spuštam nekoliko kovanica. Mislite da mi je tad duša mirna? Da sam zadovoljna sobom? E pa, nisam. Osjećam se kao prokleti licemjer, kažem sebi - „e baš si vala sad spasila svijet“. Onda se pobuni idealista u meni - „ok, ne možeš spasiti svijet, ali si bar jednom čovjeku pomogla da prebrodi dan“. Potom se opet javi onaj cinik - “aha, pomogla si jednom, a što je s onih ostalih devet ispruženih ruku?“ 

Prst
Vrhunac empatije iskazuje se ukazujući na tuđu „krivo“ usmjerenu empatiju (FOTO: Pixabay)

Onda mozgam – ako ne mogu pomoći svima, bi li možda bilo bolje da nisam pomogla ni onom jednom prosjaku? Tad moja mala gesta dobročinstva postaje potpuno besmislena. S druge strane, ako na svaki od deset ispruženih dlanova (svaki dan) nešto stavim, onda nakon nekog vremena mogu slobodno i ja sjesti uz njih, kao jedanaesta ispružena ruka. Kolikim god ljudima pomogli, uvijek će spisak onih kojima nismo pomogli biti duži. 

Daleki svemir se s nama zbližava obilato nas obasipajući nesrećama i užasima svake vrste. Zahvaljujući novim tehnologijama (u trenutku dok ovo pišem one već odavno nisu nove, znam), loše vijesti se brzo šire. To što se brzo šire još bi se i dalo probaviti, ali to što se ponekad šire PARALELNO, e, za to nam treba jak želudac i mozak koji će stići sve to procesuirati. Doslovno jedna za drugom, skoro pa istovremeno nižu se vijesti o potresima, požarima, poplavama, tsunamijima, terorističkim napadima, lančanim sudarima, avionskim nesrećama, brodskim nesrećama, izbjeglicama … Poginuli, mrtvi, ugnjetavani, progonjeni, otpušteni, napušteni, bolesni, siromašni i gladni ispadaju sa stranica svih portala, vrište brojke, vrište majke, vrišti duša, vrišti Bog. 

I sad, treba to sve, kako rekoh, procesuirati. Umjesto toga, želudac ostane stisnut kao gomolj, a mozak eksplodira. Nakon te eksplozije, osjećamo samo bespomoćnost. Bespomoćnost koja ubija više nego sve tragedije zajedno. Ne doslovno, naravno, ali takav je otprilike doživljaj, takvo je stanje u kakvom se, recimo, ja nađem kad me tsunami ljudskih tragedija zapljusne bez milosti i bez pripreme. U koktelu emocija koje nas tad spopadnu, dominira okus osjećaja krivnje. Ima tu one poznate krivnje onih koji su preživjeli. Pa krivnje što živimo u dijelu svijeta gdje, na primjer, nema tsunamija i što si ponekad, pod sunčanim, spokojnim nebom možemo dozvoliti bahatost izjave „Ko to može platit“. Krivnje što smo siti. Neotpušteni. Ili otpušteni, ali ipak s krovom nad glavom. Uvaljeni udobno na kauču pod dekicom. Krivnje što imamo obitelj. Što su nam djeca zdrava. Krivnje što smo si priuštili. Bilo što što si netko drugi ne može priuštiti pa da živi još stotinu života. Bilo što što si tisuće ili milijuni drugih ne mogu priuštiti. Hej, polako, pa gdje će mi to sve stat'?! Jesam li stvarno kriva za sve to? 

Jesam, koliko su krivi i svi oko mene. Kriva sam ja, moje dijete, a bogami i još nerođeno dijete mog djeteta. S kim da tugujem, s kim da naričem, za kim da žalim? I moram li se na društvenoj mreži utrkivati s onima koji su prije mene negdje slučajno nabasali na vijest o nesreći tamo negdje daleko, a ja sam greškom suosjećala s nesrećom tu negdje blizu? Dajte mi neki tugometar, empatometar, neki precizni aparat koji će mi pomoći izabrati koga ću danas, jutros, sad, ili za dvije minute oplakivati e da me se ne bi proglasilo licemjerkom bez srca, duše i morala. Sve se pretvorilo u natjecanje, tko će biti brži, tko će biti domišljatiji u iskazivanju empatije. Pri čemu se vrhunac empatije iskazuje ukazujući na tuđu „krivo“ usmjerenu empatiju

Nedavno sam, također na svetoj društvenoj mreži, nabasala na tekst u kome jedan stručnjak iz područja psihologije tvrdi da samo empatija može spasiti svijet. Što bi se reklo na mreži, potpisujem. Ma, naravno, ne spasiti, samo povremeno i ponegdje pomoći. Malo, malo pomoći. Ne biti ravnodušan. Obrisati možda samo jednu suzu. Na možda samo jednom licu. 

Malo je? Koji rezultat dobijemo kad na jednu stranu vage stavimo „malo“, a na drugu „ništa“? Pustite bogate da daju koliko već žele ili mogu dati. Pustite manje bogate da povremeno doniraju kad, kome i koliko žele. Pustite nas nebogate da okupimo ljude, prikupimo hranu, odjeću, podršku i sve to odnesemo tamo gdje i koliko možemo. Netko na ovom svijetu mora pomagati. Nekako. Nečim. Ne ulazim u razloge davanja, zanima me samo rezultat, zanima me ona druga strana, one ispružene ruke kojima smo ponekad jedino svjetlo u mraku njihovih sudbina. 

Pustite me da budem svakodnevna licemjerka koja ne može spasiti svijet. Obični, nesavršeni, bespomoćni lik koji baulja po nesretnoj planeti i ne snalazi se baš. Pustite me da zastanem i spustim nekoliko novčića i da se nakon toga grizem što nemam još deset puta toliko za sve ruke. Pustite me i da ne zastanem i prođem, da izignoriram sve ruke ljuta na sebe, cijeli svijet i ljudski usud. Pustite me da oplakujem nekad katedralu, a nekad džamiju, redoslijedom koji me već zatekne, redoslijedom koji zatekne njih. Neću se smatrati izuzetno dobrom osobom ni zbog kog dobrog djelca koje napravim. No, jedna činjenica mi pomaže da se lakše podnesem. Činjenica da nisam postala ravnodušna, i da, po svemu sudeći, to nikada neću ni postati. Koliko god ponekad, umorna od bespomoćnosti, to jako poželim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

    08.09.2019.

    Faruk Šehić

    NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

  2. TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

    20.08.2019.

    Boba Đuderija

    TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

  3. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije