Remiza se s trešnjevačkog prozora na sedmom katu vidi. Poslovična se hladnoća dade opipati. Ona atmosferska pritom je, naravno, sporedna. Juru Stublića teško bi se, za razliku od Branimira Johnnyja, moglo smatrati velikim pjesnikom. Makar u rocku. Pa ipak, njegova sposobnost da u malo šturih, sirovih, neizmjerno doslovnih riječi u tančine i precizno utjelovi ono o čemu piše, bila je i ostala nevjerojatna. Gdje kod Štulića šuška intelektualizacija, u Stublića divlja atavizam. Gdje je kod Johnnyja priča, kod Jure koji „obožava bedževe, kožne hlače i tambure i tužno viče yeah“ se ukorijenila slika. Ta slika ima obraz i jezik i zube. I plombu, olovnu, negdje u gornjem kutnjaku. Ako bi se birala zagrebačka himna, dileme ne bi trebalo biti. „Zagreb je hladan grad“ najtočnije ga zastupa. Godina je 1982. Album je „Zona sumraka“.

Delegat utakmice nije naložio uklanjanje transparenta, nije zahtevao da se isprazni deo tribine na kojem su sedeli sledbenici Ratka Mladića, nije mu zaparalo uši vređanje jednog aktera susreta, trenera domaćeg tima. A zašto da on presuđuje, kad je sve dozvoljeno. I poželjno. K'o kad je onomad Sloba dozvolio da se peva “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala”. Sad je Aleksandar Vučić dozvolio da se slavi Ratko Mladić - šta, kao, ne bi mogao da spreči, je l?- predizborna je kampanja, treba pustiti besnu štenad da se istutnji, poslušni su i upotrebljivi. Mogu da tuku demonstrante, da razvaljuju štandove, cepaju papire sa potpisima podrške opozicionim kandidatima ... Oni su mu potrebni da ga podstiču u etničkom upodobljavanju Srbije, u mržnji i nameri da zastrašuje susede. I nije reč o kontinuitetu ratne politike - rat nikad nije prestao, a slabi su izgledi da se okonča.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek nazvala je Ćustićev status na Facebooku „prijetnjama“. Ipak - „trebalo bi“ dočekati Plenkovića trulim jajima - ne može biti prijetnja. Niti lingvističko-semantički, niti pravno. To je komentar, to je mišljenje. Ono što je Ćustić napisao jest omalovažavanje pa i vrijeđanje, ali zar ćemo i za Plenkovića instalirati zakon o zaštiti lika i djela kakvog je jedno vrijeme imao drug Tito, a jedno vrijeme i njegov general, kasniji hrvatski japa Franjo Tuđman? Ovo s Ćustićem nije prvo nego već treće policijsko privođenje zbog moguće ugroze našeg premijera Andreja Plenkovića. Kad je u srpnju 2019. godine premijer došao na Korčulu, jedan ga je mještanin počeo pozdravljati vičući „Dobro doša ćaća! Živio ćaća!“. Policija ga je udaljila i podnijela prekršajnu prijavu. Europski sud za ljudska prava određuje da građani smiju kritizirati vlast i izjavama koje su „uvredljive, šokantne ili uznemirujuće za državu“.

Etičnost je mjera naše ljudskosti. U odnosu prema Drugom (po)kazujemo što jesmo. Svako je onakva osoba kako se odnosi prema onima koji su od nje slabiji, onakva kako se odnosi prema siromašnim, nemoćnim, obespravljenim, ugroženim. U svako doba i na svakom mjestu. U tome se zrcali i politika, koja svojom djelatnošću samu sebe legitimira. A ako je temeljno etičko načelo pravda i dobro za svakog, a u svojoj političkoj primjeni pravednost i etičnost za najveći mogući broj ljudi, onda se politika ne može temeljiti ni na nacionalnom, ni na religijskom, jer su oni po svom karakteru partikularni i isključujući, a ne opći, univerzalni i obuhvatni. Pravednost može biti utemeljena jedino na jednakim pravima za sve ljude, dakle na uvažavanju prava svakog pojedinca. A takva politika može nastati i biti djelatna samo u pravnoj državi.

Kad bi postojao neki precizan algoritamski mjerač ko je temama svojih pjesama utro put narodnjacima i tako postao najutjecajniji pjevač najrasprostranjenijeg žanra u bivšoj Jugoslaviji, odgovor bi bio – Toma Zdravković. Sva ta bol za Cigankom, sve te tužne noći, sva ta doticanja dna života, i svi ti različiti svetovi – sve je to u kafanu, a onda u dušu našeg čovjeka donio Toma Zdravković. I zato je priča o njemu toliko intrigantna. On kao da je bio podsvijest te zemlje koja se zvala SFR Jugoslavija. Biće da je nepouzdani pripovjedački subjekt kolektivnog nesvjesnog volio o sebi misliti kao o boemu, nesretnom u ljubavi, kockaru i pijanici, podjednako omiljenom u svim segmentima društva. Otpadniku zlatnog srca i nikotinom i alkoholom nagriženog glasa koji je opjevavao (uglavnom zlu) sudbinu.

Nemojte zakolutati očima kada Vam svima, i religioznima, i nereligioznima, poželim vjere. Ovo vrijeme godišta vežemo uz najveći kršćanski blagdan pa se može činiti da je i ova moja želja vezana uz vjeru u religijskom smislu. Ali nije. Religije nemaju monopol na vjeru. Vjera nam pripada svima. Ne govorim o vjeri u neki apsolut, u Boga, govorim o vjeri u život, u ljude, u čovječanstvo. Vjera u mogućnost promjene. Vjera da kao ljudi i kao društva imamo kapaciteta suočiti se sa svim izazovima koje nam je pandemija servirala. Ne vjerujemo u struku i ne vjerujemo u znanost. Svjedočimo nekom suludom vremenu u kojem svatko najednom postaje stručnjak, a stručnjaci koji su godinama izučavali pojedina područja postaju tek plaćenici jer govore ono što ne želimo ili nismo spremni čuti. Živimo u vremenu alternativnih činjenica koje ne poznaje ni znanstvenu metodu ni logiku argumentacije ...

Beč je od rokenrola udaljen koliko ljubav od želje. Haydn, da. Zatim Mozart, pa Schubert. Svi ti nježni muškarci s perikama, rijetke klasične zvjerke. Pred kraj dašak romantike. Historicizam. Ruka u čipkanoj rukavici, lažno pružena narodu. Potom kriza imperija, dekadencija, rat, požar socijalizma. Podij preuzimaju strogi, kompleksni tipovi. Filozofi i revolucionari crtovlja. Schoenberg. Webern. Berg. A onda ništa. Nacizam, glave u pijesku, brzinsko ribanje savjesti. Sivilo i vagoni jeftine radne snage koja subotom uvečer, u znojnim Beislovima na rubu Ottakringa, obeznanjena od Marillenschnapsa i špricera reve nešto anatolijsko, ili cetinjsku reru. Ne kažem da je bečke bubnjiće obila narodna muzika. Upravo suprotno. To je vjerojatno ono najbolje što je Beč u svojoj muzičkoj noći u to vrijeme mogao čuti. Taj je osjećaj na ploči možda najbolje uhvaćen u pjesmama Cema Karace.

Sve je u slučaju Benjamine Karić, gradonačelnice Sarajeva išlo prema provaliji. A ona se otvorila ovih dana kad je nekakav idiot na vratima katoličke obitelji u Sarajevu, ispod božićnog vijenca napisao: „Hoćete li da vas išaram kalašnjikovom, imam ga?“ I, u blizini dodao: „Tu sam, katolici, da vas prekrstim.“ I još: „Hoće li neko sa mnom ta – ta.“ Dobro, bolesnicima mjesto i jeste u odgovarajućim ustanovama – pod uvjetom da cijelo Sarajevo nije jedna ogromna ustanova tog tipa – a gradonačelnica, koja je prije par dana čestitala „kalendar“, ispalila je najveći „hit“ svoje karijere. Rekavši da su ove poruke možda rezultat izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o BiH, koji „dodatno širi mržnju među narodima“, Benjamina Karić otkrila je svu bijedu konteksta kojem pripada. I vlastite pozicije. A zadnje, ali ne i najmanje važno je da je izjednačila Milanovića i idiota koji piše marker flomasterima.

Najveću traumu mi je ostavio događaj iz 1993. godine nakon press konferencije ratnog zločinca Ratka Mladića i UN generala u Beogradu. Gomila kolegica i kolega se naguralo prema njima kako bismo mogli snimiti izjave. U jednom trenutku sam primijetila da američka kolegica koja je stajala do mene s izbezumljenim izrazom lica bježi iz gomile, a kad sam nakon toga osjetila da se netko trlja o moje tijelo, shvatila sam što je posrijedi. Ruka mi je makinalno poletjela prema osobi iza mene, ali taj netko, zadrigli gorostas iz Mladićeve pratnje mi je svom silinom stisnuo ruku, osjetila sam i pištolj na donjem dijelu leđa dok se i dalje trljao o mene, i onda mi je šapnuo u uho: „Samo pisni, zadaviću te ko tića. A kažeš li nekom gotova si, i ti i tvoji, lako ću vas pronaći.“ Nitko ništa nije primijetio, svi su bili okupirani Mladićem i UN generalom. Odgurnuo me poniženu, šokiranu i uplašenu. Pred očima mi je bila slika supruga, Hrvata u Beogradu u ratno vrijeme.

Jednom sam, nakon doručka, požurio van, htio sam se survati u Pariz, tako sam o tom svom izlasku mislio, toliko sam ga želio, htio sam se survati, kao s litice u taj grad, stradati ako treba, prihvatio sam hladnu kvaku vrata i gurnuo, a onda sam opazio kako gospodin Ibrahim brzim pokretima šara sve što je napisao, kako snažno i u bijesu upire svoju olovku u onu mesnatu bilježnicu i kako dahće, ubrzano diše i šišti kroz začepljen nos, kroz guste tamne dlake u njemu. Zastao sam i dobro ga promotrio, učinilo mi se da ne postoji druga polovina tog čovjeka, da njegovo tijelo završava točno na rubu stola na koji je naslonjen, da nema ni nogu, ni zdjelice, poput kakva lutka odrezan je po osi oko pupka. I takav je nasađen na svoju stolicu, primaknut za taj stol i ostavljen da se bori s tom velikom bilježnicom i riječima. I s tom olovkom kojom će sve u nekom trenutku iskrižati, zamrčiti i uništiti.