Moj susjed, s kojim ponekad pijem kavu, zna da se bavim filozofijom. Ne znam što on pod filozofijom podrazumijeva, ali mi se po njegovom pitanjima čini da on pod filozofima podrazumijeva neke „stručnjake opće prakse”, koji imaju odgovore na sva pitanja. Zato me svaki čas pita o nečemu drugom. U zadnje vrijeme samo o koroni, a tome odmah uslijedi pitanje kada će kavane početi raditi kao nekada, hoćemo li moći uskoro bez brige otići na po jednu. O tome ponešto kažem, ali za razliku od sveznalica koje se na sve strane oglašavaju pod raznim pseudonimima sa izvještajima iz svojih fantazija, ne znam mnogo. Imam mnogo više pitanja, nego odgovora. Uz sve pretpostavke, nisu nam još uvijek znane sve okolnosti. Zato ni uzroke još ne možemo s dovoljno pouzdanja označiti. To je trenutno stanje. Poslije će svi biti „pametni”, poslije će se javiti oni koji su „oduvijek znali”, to na sav glas dokazivati. Kao i uvijek.

Mladić je živio s roditeljima u selu Kletištu pokraj Kutine, završio je osnovnu školu i bio pomoćni radnik u jednoj građevinskoj tvrtki. U svojim objavama na Facebooku slavio je rat, oružje, HOS, Thompsona i objavio kako mašta da snajperom „skida Srbe“. Hm, stvarno, kad je tako - što je onda moglo krenuti po zlu? Možda je jedan dio napadačevog motiva i motiva nekih komentatora što ga podržavaju u tome što vladajuće garniture svih ovih posljednjih 30 godina vide kao one koje su same pljačkale ili dopuštale pljačku i nesumnjivo osiromašenje ljudi, ako se mjerimo s usporedivim tranzicijskim zemljama Europe. Ali, dominantan pokretač je, čini se, ona u Hrvatskoj već klasična, ekstremno desna pozicija koja „pravu“, neku „autentičnu“ Hrvatsku doživljava samo kao mrzilačku, zatvorenu, oklopnu, ratnu, koja se klanja uniformi i oružju, žestokom nacionalizmu i šovinizmu koji se, naravno, neće obračunati samo sa Srbima nego i svim za njih nepoželjnim i izdajničkim Hrvatima.

Nedavno sam u jednom tekstu pisao o tome kako je davna 1986. godina jedna od prijelomnih u mom životu. Među događajima koji su je obilježili posebno se ističu dva na koja nisam otišao. Jedan je utakmica finala Kupa ondašnje države između Veleža i Dinama. Drugi je koncert koji se nikada nije održao. Prvim je počelo predivno ljeto Mundijala u Meksiku i užarenog šljunka pored Neretve, a drugim jedna tužna jesen koja kao da je nagovijestila da će uskoro mnoge mladosti biti grubo prekinute i da više neće biti svijeta kakav smo do tada poznavali. Tog 18. rujna na putu za Mostar fićo u kojem su bili članovi benda Crvena jabuka - Aljoša Buha, Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić – izravno se sudario s kamionom. Aljoša Buha je podlegao ozljedama, Zlatko Arslanagić se uspio u potpunosti oporaviti, a Dražen Ričl umro je na beogradskoj VMA klinici na današnji dan te 1986. godine. Putovali su na prvi koncert svoje prve velike turneje.

Današnja liposukcija ruševina, koje su preostale nakon nedavnog potresa, tek je slabašni, nedostatni pseudo-kirurški i smisleno promašeni poduhvat. Stoga je Zagreb potrebno preorati, proširiti ga do dimenzija velegrada. Sada ostajemo gdje smo bili kad je A.G. Matoš, još 1912. godine, pisao da „Zagreb nije jedan grad, upravo jedno selo“. Govorio je pri tome o tri Zagreba (Griču, Kaptolu i Donjem gradu), od kojih svaki, sa svojim posebnostima, uzrokuje da „Zagreb nije čisti hrvatski grad: Grič je hrvatski prošlošću, Kaptol vjerom, a u Donjem gradu je hrvatstvo spalo na dva-tri novčana zavoda, prosvjetu i malograđane. Zagreb je nekakvo središte tek kulturno i politički, pa da to nije, postao bi veliko selo kao Kaniža“.Uzalud je citirati kaustične misli toga genija – kad ga u prosvjeti omladini „predaju“ tek kao pticu pjevicu, a mišljenje nek ide vrit. Koliko god da je od tih davnih dana narastao, Zagreb je ostao selendra na rubu EU, a duhovna palanka.

Sam prostor nije kriv – to je jedan vrlo lijep gradić, čijim se vedutama, položaju na brdašcima sa kojih se malim strmim kamenim uličicama spušta prema morskoj obali, dive mnogi. Iznutra, to je sasvim perpetuiran prostor, lišen svog stvarnog sadržaja, svoje prirodnosti – svoga života. To je jedan do zla boga povampiren prostor koji frenetično žudi za novcem, za novcem vrlo bogatih ljudi, koji samo ponavlja, sikće – daj, daj, daj! Za uzvrat, on više ništa ne nudi – niti ona riba na pladnju više nije riba, nego neki njen blijedi odbljesak, ne iz razloga jer ona to ne bi mogla biti, već zato jer kuhar koji ju je pripremio taj posao radi preko volje i bez ljubavi, u ljutnji i frustraciji jer ga gazda restorana koji se želi na brzaka obogatiti plaća premalo, i uz to mu neprestano prigovara, jer ne izlazi van na ulicu i udružen s konobarom ne povlači za rukav, ili za remen od hlača, turiste u prolazu, navlačeći ih kao krave na povodcu u njegov restoran.

Iz današnje perspektive, zagrebački izbori će biti neizvjesniji no ikad. Iako, tko zna, činilo se da će biti takvi i protekli parlamentarni izbori pa ih je HDZ glatko dobio. Ako se iščitaju rezultati tih srpanjskih izbora za Grad Zagreb, koji je inače u parlamentarnim izborima podijeljen u četiri jedinice, onda je HDZ pobijedio s 28,6 posto glasova, SDP-ova Restart koalicija dobila je 21,6 posto. Platforma Možemo! osvojila je 18,5 posto glasova Zagrepčana, a onda slijedi Domovinski pokret s 10,3 posto i Most s 9,01 posto. Ako bismo to sad zbrajali po svjetonazorskim načelima, onda je zagrebačka ljevica u srpnju imala nešto više od 40 posto a HDZ s Domovinskim pokretom 39 posto, no tu je još i Most koji je desno, pa desnica ima prevagu. Osim što smo sada doznali da Vesna Škare Ožbolt ide na zagrebačke izbore, još jedini koji je to sigurno i odavno najavio je Tomislav Tomašević, čelnik lijevo-zelene platforme Možemo!.

Rimovanje prostakluka stara je urbana disciplina u kojoj se, poput recimo Sinjske Alke, ili bacanja kamena s ramena, uglavnom, takmiče muškarci primati. No, u trendu opće ravnopravnosti, veoma je simpatično i sve češće da se time bave i žene, koje u posljednje vrijeme ostvaruju značajne rezultate. Njima je istina, i puno teže, jer su rime te vrste uvijek povezane s vezivanjem nekog toponima s provođenjem vremena na onoj muškoj stvari, tako da, recimo, kad kažete „Tetovo“, odmah slijedi poziv na ljetovanje, a ako se subjekt ne ljuti, on(a) glatko može doći i na zimovanje. Ako, recimo, znamo da u centralnoj Bosni, kod Bugojna postoji prevoj Rostovo, ima li prirodnijeg povoda, nego individuu pozvati na gostovanje. Dakle – gostov'o. Eto tako: mi vam odavno imamo tu tradiciju, a eto, sad je i policija došla na red. Ima tu i neke pravde. Već odavno, policija nema ni autoritet ni legitimitet, niti je ljudi osjećaju svojom.

Za razliku od prvog premijerskog mandata u kojem se ponašao iznimno oprezno pa i strašljivo, Plenković bi sada trebao imati dovoljno snage kreirati i provoditi politiku koju on želi - on stalno spominje da je to politika desnog centra, a to bi svakako trebala biti više liberalna nego desničarska nacionalistička politika. Politiku pravne države - opće ravnopravnosti građana, uz učinkovitu zaštitu ljudskih i svih manjinskih prava. Teoretski onako kako je Hrvatska to potpisala u pristupnom ugovoru za EU. HDZ-ova koalicija je jako tanka, ali će se Plenković valjda čuvati toga da mu zastupnici Domovinskog pokreta Miroslava Škore „daju ruku“ da spašavaju Vladu. Tada bi ova promijenjena, da ne kažemo, baš, nova politika pomirbe propala. Eventualne dodatne potrebne glasove u Saboru, ovisno o sadržaju i kvaliteti zakona, ako ustreba, HDZ će vjerojatno moći dobiti i od nekih iz oporbe.

Ono što je zanimljivo, barem meni, jeste to da su se ove tri knjige pojavile približno u razmaku godinu dana. Osim toga sve tri govore uglavnom o istom povijesnom periodu, a to je sami početak rata u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Napisali su ih bivši vojnici koji su bili pripadnici različitih vojski i koji bi, da su se tada našli na istom mjestu, bili na suprotstavljenim stranama. Sva tri autora pripadnici su i nominalno iste generacije. Prva je to istinska rock and roll generacija koja je rasla na ovim prostorima. Danas oni nominalno pripadaju različitim književnostima, ali nevolja s ovdašnjim književnostima jeste i ta da jedan veliki njihov dio pripada i nekakvoj regionalnoj književnosti, jer uvjet za književnost jeste jezik, a ovaj kojim su pisani „Schindlerov lift“, „Blank“ i „Pacijent iz sobe 19“ razumije približno 17 milijuna ljudi.

Riječi, odnosno pjesmu je napisala jedna djevojčica. Zvala se Ana Bešenić (1952.-2012.). Imala je petnaest godina kada je napisala „Suzu za zagorske brege“. Napisala je ovu nježnu pjesmu baš za Krapinski festival i imala sreće da je Zvonko Špišić pjesmu s pažnjom pročitao i uglazbio. Ana Bešenić se i kasnije bavila književnošću, iza nje je ostala jedna zbirka pjesama pod naslovom ove njene najpoznatije pjesme i jedan roman, pod naslovom „Jagma“, a o okrutnoj i razbojničkoj nacionalizaciji zadruga. Ne znam je li imala velikih ambicija u književnosti, ali znam da joj se dogodilo ono što je ponekad pogubno po mlade nadarene ljude: napisala je ovu pjesmu kada je još je bila dijete, i odmah uradila svoje najbolje. Sama sebi postala konkurent. Ono što je tako rano napisala više nije dostigla.