POSLANICA LANE BOBIĆ
POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

ritn by: Lana Bobić | 05.03.2024.
POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat
Kakve li ironije nazvati događaj (REBEDU 2024.) koji u četiri dana (u koja pada i 8. mart) okuplja isključivo muškarce (njih 16) na teme rata i nacionalizma po subverzivno satiričnim stihovima briljantnog Predraga Lucića. Sve što se moglo krivo posložiti u vezi ovog događanja krivo se posložilo (uključujući naziv knjige jednog od nastupajućih, Zorana Predina, zbog čega je njegova “Bezgrešna” uz Lucićevu “mamu” bila jedina žena u najavi). U tom i takvom kontekstu čak su se i antologijski antiratni stihovi pokazali simptomatični i na veliku nepravdu Luciću, sami po sebi problematični. Drugovi, zajebaste. Koliko je tko shvatio, ostaje vidjeti. Reći ću još samo da ne razumjeti važnost rodne dimenzije u kritici pa i dekonstrukciji nacionalističkih i ratnih narativa te nužnost dekonstrukcije ustaljenih obrazaca zaboravljanja žena, naprosto nije suvislo.

Kupi mi, mama, jedan mali rat
da dečki palamude
nakon što se ćaće
odluče na zaraće

Kakve li ironije nazvati događaj (REBEDU 2024.) koji u četiri dana (u koja pada i 8. mart) okuplja isključivo muškarce (njih 16) na teme rata i nacionalizma po subverzivno satiričnim stihovima briljantnog Predraga Lucića. Sve što se moglo krivo posložiti u vezi ovog događanja krivo se posložilo (uključujući naziv knjige jednog od nastupajućih, Zorana Predina, zbog čega je njegova “Bezgrešna” uz Lucićevu “mamu” bila jedina žena u najavi). U tom i takvom kontekstu čak su se i antologijski antiratni stihovi pokazali simptomatični i na veliku nepravdu Luciću, sami po sebi problematični.

Ovdje se moram odmaknuti od obrušavanja na organizatore i složiti se sa Slađanom Bukovac koja je u svojoj reakciji istaknula kako ova situacija nije problem jednog događanja, jednog organizatora, nego je problem društva. Kontekst u kojem se ovo događa puno je širi i situacija je samo simptom. Mnogi su se i na ovu kritiku obrušili zbog njenog upita možemo li nabrojati deset žena koje u Hrvatskoj mogu artikulirano govoriti na temu rata. No, žena je u pravu. Hajmo ih nabrojati. Ne ja ili moje drugarice feministkinje, ne one koje su dizale Antiratnu kampanju i koje na ove teme progovaraju godinama. Nabrojat ćemo mi i dvadeset njih ako treba, k'o iz topa. Ne govorim o našem balonu. Napravite vox populi i budite sretni ako ljudi nabroje i jednu. 

Ponovo, ne jer ih nema ili nije bilo. A ne, to sigurno. Zašto onda? Zato što se opetovanim zaboravljanjem žena i njihovi doprinosi brišu. Dio društva rado bi ih i izbrisao, ta jedine ikad zbilja otkazane osobe na intelektualnoj sceni hrvatske neslavne su proto-izdajnice, vještice iz Rija - Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić. No dio, bar kad su drugovi u pitanju, ne želi ih brisati i zgražava se na ideju da bi ikako imao namjeru brisati suborkinje. Rade to nesvjesno, zaboravom. Ne sjete se. Ne obrate pažnju. Toliko su drugovi da rod previđaju jer uopće ne razmišlja u tom ključu. Pa im onda i ne zazvoni koliko je ključ u kojem čitaš mamu koja kupuje rat i "Bezgrešnu" kao jedine žene na plakatu koji najavljuje rasprave intelektualne elite u isključivo muškom rodu, duboko pogrešan i patrijarhalan.

Možda najopasnije od svega, koliko je taj zaborav, a koji rezultira brisanjem, važan za opstanak nacionalističkih i ratnih diskursa i paradigmi. Jer ti diskursi i paradigme oslanjaju se na reprodukciju stereotipnih rodnih uloga. Kako je to sročila Rada Iveković, “ekstremni slučajevi rata i nacionalizma posebno su skloni da preuzimaju i usvajaju modele polnih razlika, koristeći ih kao tačke oslonca. Oni eksploatišu i manipulišu razlike u rodu, koristeći ih i organizujući se oko tih osi.“

Pojasnit ću. Tko je mama u Lucićevim stihovima?

Veća je vjerojatnost da tata ima platežnu moć kupiti auto, bicikl i romobil nego mama rat. Nije to neka tamo mama. 

Majka je u nacionalističkom diskursu a) biološka reproduktorica nacije i b) simbolički konstrukt neophodan za mobilizaciju. Nacionalistički diskursi ne mogu pojmiti ženu kao subjekt (kao uostalom ni svi oni koji smatraju da žena nije dovoljno racionalna, pametna, artikulirana promišljati “muške” teme). Žena, u ovom slučaju majka, ostaje objekt. Kao inkubatorica nacije i simbolička označiteljica ključne etnonacionalističke kategorije - majke domovine, motherlanda. 

Mama je domovina. Kojom znamo svi, a znao je, vjerujem, i Lucić, upravlja ćaća.

Pisale su naše feministkinje o rodu i nacionalizmu, ostavile nam fundus znanja, ne da bi se eto tako palamudilo, nego da bi se shvatilo. Pa, evo malo o mami iz te vizure. 

Pisala je Iveković i “tako su muškarci ‘hrabri vojnici koji brane svoje sunarodnice’, nacionalni heroj je muškarac, a žene su samo majke sinova i vojnika”. Iako nacionalistički diskursi izražavaju ulogu žena kao bioloških reproduktorica nacije (očekujući pritom odgovornost od žena za etničku čistoću reprodukcije), paralelno njeguju kult oca. Biološka datost reproduktivnog potencijala žene svodi se na isključivo biološku razinu i lišava svoje simboličke vrijednosti stvaranja. Žensko (bas kao i neprijatelj) Drugo(tna) ne može biti roditeljica nacije, ona je tek inkubator za “naše” vojnike i “naše” sunarodnjake koji porađaju naciju u borbi za nju i njene granice pod vodstvom velikog vođe, “oca nacije”. U ovome se ocrtava muška dominacija i muški princip kao princip stvaranja i vrline.

I dok se majke svode na inkubatore, a ženama osporava princip stvaranja i vrline, simbolički i emotivni naboj uloge majke instrumentalizira se tako da se Domovinu simbolički predstavlja kao majku (koju treba braniti). Ili kako nam je to sročila Vesna Kesić: „‘Domovina-majka’, ’žena-zemlja’, ’Mati-Hrvatska’ i slične metafore iz notornog arsenala ideologije krvi i tla, koje ženu poistovjećuju s njenom biološkom prokreativnom funkcijom i, kako to Anthias i Yuval-Davis navode, koriste kao reproduktoricu etničkih ideoloških konstrukata”.

U čemu je kvaka? Žarana Papić tvrdi da strašni zločini koji su masovno pravljeni, od strane do jučer običnih ljudi pa i susjeda, u ratovima nakon raspada Jugoslavije, ne mogu proizaći iz “autonomne” i individualne inicijative u svojoj suštini, osim kod pojedinih, agresivnih pojedinaca. “Jer da bi neko bio u stanju da bude nemilosrdno nasilan i, još gore, da bude spreman na takva surova zlodela, taj 'neko' mora biti podređen i poslušan nekom 'Uzvišenom' Razlogu ili Pozivu. Bez tog podređivanja i poslušnosti, ovakva transformacija u nasilnu i ubilačku muškost ne bi jednostavno bila moguća, niti tako masovna.” Iako je za Papić ključni preduvjet pripreme muškaraca za rat konstrukcija poželjnog tipa muškosti spremnog na agresiju, etnonacionalistički pokret mora stvoriti “uzvišeni” razlog koji bi to nasilje opravdao. U tom smislu služi konstrukcija Drugog kao neprijatelja koji napada i predstavlja prijetnju našoj naciji, našim ženama i djeci (svaka sličnost s antimigrantskim diskursima u kojima oni ugrožavaju sigurnost naših žena i djece je namjerna), našoj Majci Domovini. Simbolička vrijednost majčinstva eksploatira se u svrhu motivacije i opravdanja rata i nasilja. Brani se ono što je simbolički “sveto”, a vrhunac cinizma očitava se u tome što su braneći svaki svoju Majku Domovinu, i „naši“ i „njihovi” navodni heroji silovali žene i majke.

Teško mi pada da ne nalazim način nabrojati i citirati sve žene koje su se u svom radu doticale i dotiču ovih pitanja, na teorijskoj i praktičnoj razini, da pridonesem spašavanju tog feminističkog fundusa znanja i praksi od rodom prokletog zaborava. Sestre su radile sa izbjeglicama, sa silovanim ženama, mijenjale međunarodno pravo, razvijale i pisale teoriju. Znamo drugarice i ja, puno ih je više od tek desetak pa makar su u javni prostor nepozvane. Ili iz njega protjerane. Pa onda s protokom vremena zaboravljene i izbrisane. 

Drugovi, zajebaste. Koliko je tko shvatio, ostaje vidjeti. Reći ću još samo da ne razumjeti važnost rodne dimenzije u kritici pa i dekonstrukciji nacionalističkih i ratnih narativa te nužnost dekonstrukcije ustaljenih obrazaca zaboravljanja žena, naprosto nije suvislo. Ne da nije drugarski, već takav način nesvjesno reproducira matricu rodnih razlika na kojima svjesna konstrukcija nacionalističkih projekata uvelike ovisi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

    17.05.2024.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Preživjet ćemo i Domovinski pokret

  2. TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

    11.05.2024.

    Brano Mandić

    TAPKANJE U MJESTU: Srebrenica i neki beskrajno fini ljudi

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

    04.05.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Naši životi nisu vaše ratno polje

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije