„Sjećanje“ („Memory“) naslov je naizgled običnog, ali zanatski solidnog, na kraju i vrlo lijepog filma koji je nakon premijere na Mostri jesenas prikazan na ljubljanskom LIFFE-u, zimus i na beogradskom FEST-u. U Hrvatskoj nije selektiran za festivalske programe, zasad čini se ni odabran za redovni repertoar, zato je red da ovdje ostane bilješka o njemu, za one koji vole takve priče, melankolične i meke, a ipak idejno i izvedbeno realistične; priče o ljudima i osjećajima, ali nikako patetične; teške, ali ne i eksploatacijski mračne. Filmu me privuklo izmučeno i odlučno lice Jessice Chastain koja je u najavi sama u kadru, a djeluje kao da je sama i na čitavom svijetu. Njeno držanje, njena eteričnost i čvrstoća obećavaju ozbiljnu karakternu ulogu i izazovnu životnu situaciju gdje se junakinja bori protiv nečega većeg od nje. Tzv. zahtjevniji gledatelj sklon rafiniranosti psihologizacije i low key dramatici očekivat će da taj lik bude slojevit i nedokučiv.

Mads Mikkelsen je jednostavno odličan glumac, koji će svaki film učiniti vrednijim, boljim i zanimljivijim. Film „Arctic“ sniman je 2018. godine tokom 19 dana na Islandu, a Mikkelsen je taj proces opisao kao najteže snimanje u svojoj karijeri. Može li on da zadrži našu pažnju 90 minuta samo tako što je u kadru, radeći tipične (ali ipak prilično realne) stvari za preživljavanje, skoro da ne kaže ni reč? Odgovor je: Da, može. Priča je ovde krajnje jednostavna, a u njoj pratimo sudbinu čoveka čije ime se ni ne pominje (iako ipak ćemo saznati da se zove Overgard jer na trenutak vidimo snimak njegove lične karte). Ne znamo ni ko je, ni odakle dolazi, ni šta mu se dogodilo, ni kako. Ne znamo ni koliko je dugo sam, niti kuda je išao kada se njegov avion tamo srušio. Jedini je preživeo i odmah se pokazao kao čovek od snage i snalažljivosti, koji ne paniči i ne srlja, već mudro traži rešenje za svoju tešku situaciju.

Ne postoje magična rješenja da se pobjegne od neizbježnog, ali možda postoji mogućnost da se neizbježno odgodi, makar za još malo vremena. Starenje je neminovan, nepovratan i jednosmjeran kompleksan proces koji će svaka individua, ovisno o svojim iskustvima, doživjeti drugačije. U tome možda jesmo svi zajedno, ali, kao i u većini stvari, svatko je tu sam za sebe. Opet, društvo nam svima nameće standarde koji se mogu svesti na „kad si mlad, onda si i lijep i snažan i sve može, a kada ostariš, prestaješ biti relevantan ili makar zanimljiv” i tjera nas da se s time nosimo tražeći rješenja. Neka od njih su realistična: možemo se polako priviknuti i preorijentirati na neke druge užitke, druga nas drže u iluzijama, a treća, pak, nude opipljive efekte instantno. U doba „magične” pilule za mršavljenje, Ozempica, dobili smo i film o magičnoj supstanci koja nam omogućava da ponovo proživimo svoju mladost u novom vremenu.

Film „Lov“ iz 2012. godine inspirisan je stvarnim slučajevima. To je priča o čoveku koji će se naći u veoma teškoj situaciji, iako to nije zaslužio, a gledalac će posmatrati kako se jedna laž širi poput zaraze. Ugledni danski reditelj i scenarista Thomas Vinterberg snimio je izuzetno dobar film, čija se radnja odvija u malom danskom gradu negde oko Božića. Naš protagonista je Lucas (Mads Mikkelsen) koji radi u vrtiću. On je izuzetno pouzdana osoba, voli svoj posao, deca ga obožavaju, ima mnogo prijatelja koji ga cene i poštuju, ali ima problema u privatnom životu. Lucas nakon razvoda i gubitka svog učiteljskog posla proživljava težak period, boreći se istovremeno i sa bivšom suprugom za starateljstvo nad svojim sinom kojeg retko viđa. Međutim, na poslu upoznaje Nadju (Alexandra Rapaport) sa kojom počinje da gradi intimni odnos i taman kada se situacija stabilizuje, te se čini da stvari kreću željenim tokom, njegov se život pretvara u pakao.

Dragi čitaoci, pre nego što pređemo na priču o ovom veoma dobrom filmu, moram da kažem sledeće: jedna stvar me neverovatno nervira i iritira, a sigurno nisam jedini. Naime, radi se o onim pozivima iz call centara raznih telekom kompanija koje svako malo zovu i pokušavaju nam nešto uvaliti. Uskoro vam ističe pretplata ili ugovor, a zatim kreću da nude čuda i čudesa – obično tako kaže onaj nepoznati glas koji se čuje iz slušalice, ali se nekako suzdržim da ostanem pristojan, jer ipak je tim ljudima to posao i neko ih tera da zovu i maltretiraju ljude, a da imaju boljeg izbora sigurno ne bi radili taj posao, tako da im, donekle pristojno, zahvalim na pozivu i rešim ih se, ali taj fenomen gnjavljenja ljudi pozivima jednostavno mi ne ide u glavu. Ako želim da produžim neki ugovor s njima, odem na njihovu adresu i to fizički sredim, jer preko telefona može svašta da se desi.

U svakom sukobu prvo stradaju oni „ničiji”. Ovdje govorimo o simboličkom planu jer na rat koji se odvijao na prostoru na prostoru bivše Jugoslavije, a sa svojom krvavom kulminacijom u Bosni i Hercegovini, možemo gledati i kao na promjenu paradigme. Tako je kao nedužna žrtva vjerskih i etničkih podjela pao i Djed Mraz onaj ničiji, odnosno onaj „komunistički” i „jugoslavenski” koji djeci svih naroda i narodnosti, neovisno o vjerskim uvjerenjima (njihovih roditelja) donosi poklone za Novu Godinu. U njemu su svi „igrači s pravom glasa” vidjeli onog drugog koji ugrožava baš njihova vjerska i nacionalna osjećanja. „Problem” Djeda Mraza i njegove „uloge” u suvremenoj, post-ratnoj, formalno federalno uređenoj, ali suštinski na nacionalne torove podijeljenoj Bosni i Hercegovini, tematizirao je u svom dugometražnom igranom prvijencu mladi redatelj Emir Kapetanović.