Ako zanemarimo potrošeni kliše o mladoj devojci i starijem muškarcu, „On Body and Soul“ („O telu i duši“), ovogodišnji berlinski pobednik (osim Zlatnog Medveda, tu su još nagrada FIPRESCI žirija, ekumenskog žirija i čitalaca Berliner Morgenposta), izuzetan je film koji manje-više standardnu šprancu romantične komedije/drame obogaćuje ne samo začudnošću, nego i vrlo metodičnom obradom. Na prvi pogled se pristup autorice Ildiko Enyedi može učiniti samo hladnim i kliničkim, ali to nije slučaj. Na taj način ona podvlači dualnosti prirode i društva, instinktivnog i naučenog, racionalnog i emotivnog, svežeg i potrošenog, sna i jave i zapravo nas tera da o tome razmišljamo. To zapravo i ne treba da čudi kada je reč o Enyedi kojoj je, čini se, osamnaestogodišnja pauza od prethodnog dugometražnog filma godila.

Dobrodošli u Helsinki, grad samotnih retro-barova u kojima uz zvuke rautalanke vise asocijalni i nekomunikativni ljudi pritisnuti svaki svojom tugom, grad dvosmislenih odgovora i neobičnih prijateljstava. Dobrodošli u svet dobroćudnog gubitništva i genijalnog dovijanja pred izazovima. Dobrodošli u svet u kojem je izjava: “Želim otići u Mexico City, piti sake i plestati hulu” potpuno na mestu, ma kako smešna i apsurdna bila. Dobrodošli u svet u kojem se tri bilmeza mogu nazvati Oslobodilačkom Vojskom Finske i u kojem je traženje poslovnog identiteta zeznutije od falsifikata ličnog. Spajajući savremnu problematiku sa retro ikonografijom koju su ili će je tek otkriti hipsteri, Kaurismaki potencira naoko čudno jednostavnu, ali pozitivno zapanjujuće delotvornu ideju u krajnje ozbiljnoj situaciji: budimo ljudi i pomažimo se kada nam već neki mitski sistem ne želi ili ne može pomoći. Nije to tako teško, vredno je truda, pa i žrtve, a može biti i zabavno.

Naslovni protagonista (Franjo Dijak) neambiciozni je delnički taksista kome je osnovna životna želja da se brine o svojoj slepoj ženi Lini (Nataša Janjić), te da se povremeno zapije sa svojim društvom i da što više vremena provede u svojoj vikendici pored koje je upravo izgradio saunu, kao i da što je duže moguće odbija posao u pilani čiji je vlasnik njen otac (Milan Štrljić). Situacija da je Lina trudna, a Goran zna da je neplodan, dovešće do pucanja po šavovima u društvu, što će kulminirati za Goranov rođendan. Priča ima potencijala da se razvije u nešto smisleno, u njoj nije prisutan samo eho Skandinavije sa sve “deadpan” i crnim humorom (na pamet mi pada Molandov „Kraftidioten“), nego i „Fargo“ braće Coen, dok pojedine snolike “slow motion” scene, sa ironijskim odmakom ili ne, asociraju i na druge filmove autorskog dvojca, ali ti trikovi ne uspevaju sakriti osnovni logički problem.

Film „Dubina dva“ Ognjena Glavonića je njihov rekvijem i šamar u lice mitomanskoj naciji koja guta zvanične verzije o zaverama svetskih moćnika dok joj se pred nosom odvijala logistički kompleksna operacija etničkog čišćenja i asanacije terena. Biće tu vozača i drugih operativaca, ubica, svedoka i žrtava, visokopozicioniranih policajaca koji su, nesvesni svog delovanja, ovom filmu dali naslov, i kasnijih nezavisnih posmatrača obdukcija kakav je drugi (samo)imenovani akter Marko. Pominjaće se tu velike reči kao što su patriotizam, država, dužnost i čast, ali i one svakodnevne, kao što su posao, dnevnica, stan i penzija, govoriće se o suvim činjenicama, ali i o prekinutim prijateljstvima i promenjenim lojalnostima u ime mržnje, nasilja, koristoljublja ili nacionalističke opijenosti. Sve je krenulo kada je 1999. godine iz Dunava izronio kamion prepun ljudskih leševa, pretežno žena i dece.

Kada je kontroverzni i dobro povezani doktor nađen je mrtav u svom dvorištu, izgrižen od strane svojih pasa i sa dildom pored svog tela, uslijedio je najbizarniji skandal u istoriji Slovenije. Takozvana afera Bullmastiff nedvojbeno je uticala na osipanje i raspad tadašnje Vlade, a potom i kao okidač za najnoviji film Damjana Kozolea „Nočno življenje“. Ipak, ne očekujte preciznu doku-dramu koja vas rešeta sa imenima i podacima jer Kozoleova ideja nije bila da (pre)ispituje aferu Bullmastiff, nego posledice takve medijske kulture na ljude koji su u takve slučajeve silom prilika upleteni. Ovde supruga napadnutog, dok se lekari bore za njegov život, mora da se izbori sa prvotnim šokom kako bi krenula u borbu za njegovu i svoju reputaciju u sve bržem i sve surovijem svetu. To podrazumeva traženje rupe u sistemu, petljanje sa dokazima, nuđenje mita na nekoliko mesta i sve što već sledi.

Božićna komedija s pjevanjem i trovanjem zvuči kao opis, zapravo slogan koji bi vas mogao prevariti i natjerati u mrak kino-dvorane da pogledate novi film Snježane Tribuson. Međutim reklamni slogan kao reklamni slogan u našoj istočnoeuropskoj varijanti “kapitalizma” zapravo ne mora ništa značiti. Sve je u „Sve najbolje“ manje ili više po nekoj šabloni. Zaplet i likovi kao da su prerađeni iz ranijeg filma iste autorice, „Tri muškarca Melite Žganjer“, samo su njihovi odnosi malo kompliciraniji, ne nužno i kompleksniji, više uslijed udaljenosti njihovih pozicija u zapletu. Dakle, pripremite se na slučajne susrete, romantične ideje i poruke … Radi se o limunadi za razgaljivanje manje zahtjevnih gledatelja, plasiranje neke plitke poruke nade i brzo zaboravljanje po povratku u stvarni svijet, bio on otuđen ili ne.