Ovogodišnji Zagreb film festival završio je projekcijom vrlo dobrog srpskog filma „Čuvari formule“ režisera Dragana Bjelogrlića. Tema je pogibeljni incident 1958. godine u Institutu za nuklearne nauke u Vinči, petnaestak kilometara od Beograda. Institut je osnovan malo poslije jugoslavenskog raskida sa Sovjetskim Savezom i Staljinom, a strogo tajna i nikad službeno potvrđena ideja bila je da Jugoslavija tamo izradi atomsku bombu. Nakon projekcije prepuno Kino SC-a film je nagradilo višeminutnim aplauzom, a glasan pljesak je dobila i filmska ekipa koja je stigla na zagrebačku premijeru – Dragan Bjelogrlić, Radivoje Bukvić, Alisa Radaković i Jovan Jovanović. Nema sumnje da će "Čuvari formule" biti veliki kino hit u zagrebačkim kinima u koja uskoro stiže

Na nedavno održanim danima BiH kulture u zagrebačkom kinu Tuškanac prikazana je bosanskohercegovačko-makedonska koprodukcija, film „Najsretniji čovjek na svijetu“, redateljice Teone Strugar Mitevske koja scenarij supotpisuje s bosanskohercegovačkom scenaristicom Elmom Tataragić. Film progovara o ranama davnog ili ne tako davnog rata (ovisno o kutu gledanja), o statusu krivnje i zamjeranja tridesetak godina nakon krvavog sukoba. Iako tematizira bolne posljedice prošlosti koje su itekako vidljive diljem Bosne i Hercegovine, film na humoristično-ciničan način govori o stanju te države danas, ali i o novim generacijama koje su manje opterećene nečim o čemu su samo slušale, generacijama koje ne obraćaju pažnju na vjeru i naciju. Glavna poruka filma, moglo bi se reći, jest univerzalna ljubav, a ne kolektivna mržnja. Kozmopolitizam naspram vjera i nacija.

Australski film "Buoyancy" upoznaje nas sa dečakom po imenu Chakra (Sarm Heng), a njegova priča počinje u Kambodži, gde mukotrpno radi na poljima riže sa svojom siromašnom porodicom. Ono što će mu se uskoro dogoditi, mnogi su osetili na svojoj koži, u stvarnom životu. Zbog siromaštva, Chakra je odlučio da pobegne iz rodne Kambodže, ilegalno se dokopa Tajlanda i tamo pronađe bilo kakav posao kako bi mogao da izdržava sebe i svoju porodicu. Na početku će to sve izgledati kao super prilika. On će se sastati sa nekoliko ljudi, odnosno radnika, a svima njima je obećan posao koji je dobro plaćen. Međutim, za manje od jednog dana, svi će biti prodati i postaće robovi na brodu kojim upravlja nemilosrdni i zastrašujući kapetan Rom Ran (glumac i kaskader Thanawut Kasro). Život u siromaštvu i bedi koji je imao u rodnoj Kambodži uskoro će za ovog nesrećnog dečaka izgledati kao život na britanskom dvoru.

Odrastanje u filmovima nije isto što i odrastanje u stvarnom životu. U filmovima, a tu prije svega mislimo na široko dostupne, američke, pubertet je sveden samo na jedan period vremena koji, ma kako šokantan bio u fizičkom i u psihološkom smislu za jedinku u razvoju, ipak prođe, pa život krene nekim svojim ustaljenim, unaprijed programiranim tokom. Iako filmski klišeji postoje s valjanim razlogom (makar to bio taj da u filmu kao mediju oni „rade svoj posao”), jasno je da je (su)život jedinke i društva dosta kompliciraniji i izazovniji od toga. To vrijedi i za „uređeniji i transparentniji” Zapad, a kamoli za kaotični, konzervativni, „zaostali” Balkan u kojem su neizgovorena i nepisana pravila po pravilu važnija od onih službenih. A kako to izgleda iz perspektive jedne sarajevske petnaestogodišnjakinje, možemo vidjeti u dugometražnom prvijencu Une Gunjak „Ekskurzija“.