U idealnom svijetu, političari bi bili oni ljudi koji se doista brinu za dobrobit ljudi u svojoj lokalnoj sredini, na nacionalnom i na globalnom nivou, imaju inovativne ideje kako zatečeno stanje popraviti u okviru zakonom definiranih mogućnosti, te sposobnosti i energije da te svoje plemenite ideje provedu do kraja. U ovom našem, realnom, političari su karijeristi željni slave i osobne materijalne koristi, a moć koju stječu im je ujedno i sredstvo i cilj. Zbog toga od njih po dobru rijetko koga pamtimo, a po zlu ovisno o tome koliko su zla načinili i do koje su se pozicije uspjeli popeti. O gubitnicima, onima koji su se u politici okušali, ali se nisu uspjeli zadržati, bilo zbog svojih ograničenih sposobnosti, spleta okolnosti ili jednostavne činjenice da su tu zapravo zalutali, uglavnom i ne razmišljamo puno, oni vrlo brzo odlaze u zaborav, ali su kao grupni karakter možda i najzanimljiviji za promatranje i proučavanje.

Za očekivati bi bilo da kinematografija najmlađe europske države, nastale u ratu, nadalje perpetuira taj uglavnom muški mit o ratu, borbi, stradanju i žrtvi za bolju i slobodniju budućnost. Rat je u kosovskoj kinematografiji, doduše, prisutan, ali duboko u pozadini, kao povijesna činjenica, nekima i vrlo bolna. Kao takav, međutim, ne može biti generički izgovor za sve što je problematično, a druge, urgentnije teme izbijaju na površinu. Kosovska kinematografija je posebna i po tome što ju nose većinom žene mlađe ili srednje generacije, obrazovane u inozemstvu, ali s dubokim i iskrenim interesom za svoju domovinu. Stoga ne treba čuditi da je jedna od predominantnih tema patrijarhat koji se hrani brojnim prevaziđenim tradicijama, što mlade kosovske autorice prepoznaju i stavljaju u fokus svojih filmova koji potom osvajaju nagrade na relevantnim svjetskim festivalima. Posljednji takav primjer je „Tražeći Veneru“

Svaki režim, nevezano za ideologiju, koji se dovoljno dugo održao ima grijeh prema vlastitim građanima kojima navodno služi. U Sjedinjenim Državama, to su nasilne policijske intervencije protiv mirnih demonstranata od doba rata u Vijetnamu do danas, upadi na sveučilišta i obračuni sa sindikalistima i radnicima u štrajku. U Velikoj Britaniji prve na pamet padaju dvije Krvave nedjelje, odnosno uskršnji masakr irskog življa, 1916. i siječanjsko otvaranje vatre na demonstrante u Derryju u Sjevernoj Irskoj 1972. godine. Za Sovjetski Savez se vezuju ratne i poratne deportacije u Sibir, predratne čistke i Gladomor u Ukrajini te kriminalni nemar vezan za katastrofu u Černobilu. Masakr u Novočerkasku 1962. godine, međutim, rijetko se spominje, toliko da je o njemu pisao samo Aleksandar Solženjicin, i to vrlo malo, u posljednjoj knjizi „Arhipelag Gulag“, a sa slučaja je skinuta oznaka tajnosti tek s raspadom Sovjetskog Saveza.

„Nomadland“ je treći film kineske redateljice Chloé Zhao koji premijerom u rujnu prošle godine na Veneciji započinje trijumfalni put ovjenčan ni manje ni više nego Zlatnim lavom, potom nagradom publike u Torontu i, odnedavno, Zlatnim globusom za najbolji film u kategoriji drame i najbolju redateljicu. Popis nagrada zaista je zapanjujuć čime se nekako prejudicira i mogući uspjeh na dodjeli Oskara tim više što se šumom lovorovih vijenaca s pravom ponovno okitila i odlična Frances McDormand. Prava je šteta što je dosad zbog situacije „Nomadland“ bio tek u ograničenoj distribuciji u američkim kinima i dostupan na streaming platformi Hulu koja je također zaključana za ostatak svijeta. Međutim, ljubav nađe načina i oni zainteresirani će se na lukave načine dočepati filma i prije nego postane dostupniji (što je neminovno) i zaključiti je li riječ o tipičnom domino efektu nagrada ili zaista o najboljem filmu 2020. godine.