Hobotnica je razigrano, znatiželjno i nestašno biće čije bi vas sposobnosti mogle iznenaditi. Pamti, pametna je, može hodati, trčati i, verovali ili ne, prepoznaje pojedine ljude. Možda nismo još dovoljno svesni, ali sa životinjama nas povezuje mnogo više stvari nego što bismo ikada pomislili i njihovi životi su podjednako dragoceni kao i naši. Ako volite životinje i fascinirani ste velikim morem i okeanskim životom, dokumentarni film “My Octopus Teacher” vas neće razočarati. Film je osvojio Oscara i važi za jedan od najboljih dokumentarnih filmova u poslednjoj deceniji, i to sa vrlo dobrim razlogom. Posle dugog niza godina svakodnevnog plivanja u okeanu na krajnjem jugu afričkog kontinenta, sasvim običan čovek Craig Foster upoznaje morsko biće koje će mu promeniti život: mladu hobotnicu koja pokazuje izuzetnu radoznalost.

Jedna od bitnijih tekovina druge polovice 20. stoljeća u razvijenom svijetu su prava seksualnih manjina. Ona se danas podrazumijevaju do te mjere da je pomalo teško zamisliti da se u ne tako davnoj prošlosti zbog „krimena” homoseksualnosti išlo na robiju. Dug je put od tada pređen, ali s druge strane sve je prisutnija globalna prijetnja konzervativnih težnji i retradicionalizacije nauštrb ljudskih prava, o čemu posljednjih godina sve češće svjedočimo i u hrvatskoj svakodnevici. Upravo stoga ponekad podsjetnik neke vrste dobro dođe. Film „Konačna sloboda“ ("Great Freedom"), festivalska uspješnica poznatog austrijskog redatelja Sebastiana Meisea, koji je od ovoga tjedna napokon krenuo u kino distribuciju po zagrebačkim kinima, može nam itekako poslužiti u tu svrhu.

U svojoj karijeri koja za sada broji devet filmova, Paolo Sorrentino je izborio statuse „oskarovca“, dvostrukog dobitnika nagrade Europske filmske akademije, jednog od najcjenjenijih europskih filmaša i legitimnog nasljednika velikog Federica Fellinija. Ovo potonje je ostvario sa svojim šestim, brojnim nagradama ovjenčanim filmom „Velika ljepota“ (2013.) koji su kritičari proglasili Sorrentinovim „magnum opusom“ u stilu „La dolce vita“ (1960.). Po toj logici, onda autorov najnoviji film ne može biti ništa drugo do njegov „Amarcord“ (1973.), budući da se u njemu vraća u svoje odrastanje i ranu mladost. Spominju se u filmu i uzori, poput Fellinija na čiji „casting“ za statiste protagonist filma prati svog brata i Sergia Leonea (premda se kazeta s filmom „Bilo jednom u Americi“ do kraja ipak neće zavrtjeti).

Film „The Father“ priča je o čoveku u dubokoj starosti. To je film u kojem je uspelo ono što je uspevalo tek retkima koji su se u svojim filmovima bavili tematikom demencije i mentalnog propadanja kod starijih ljudi. Zahvaljujući neverovatnom scenariju, ovo delo je ne samo jedinstveno, nego i duboko istraživanje strašne bolesti. Gledajući „The Father“ kao da smo i sami uvučeni u um Anthonyja (Hopkins), nekadašnjeg inženjera koji je potpuno izgubio vezu sa stvarnošću. On uglavnom ne zna ko su ljudi oko njega, ne zna ni gde se nalazi, a zaista je teško sve to gledati jer smo svesni da se to mnogima dešava u stvarnosti. Kako se Anthony sve više gubi, tako je i gledalac zajedno s njim sve više izgubljen. Francuski reditelj Florian Zeller, koji je napisao i scenario zasnovan na njegovoj istoimenoj pozorišnoj drami, zajedno sa Christopherom Hamptonom, sjajno je strukturirao ovu zaista tešku priču o čoveku kojem se baš sve ispremešalo u glavi.

Grupa legendarnih crnih revolveraša, kauboja, „planinara“, bandita i šerifa nađe se u opakom sukobu u revizionističkom, osvetničkom, akcijskom i krvavom westernu „Tko nisko pada“ redatelja Jeymesa Samuela koji figurira kao prvi pravi western u produkciji sve popularnijeg internetskog streaming servisa Netflix. Zbog svoje neobičnosti postavke („iako su događaji čista fikcija, likovi su stvarni“, piše na uvodnoj kartici) i „all-star“ glumačke podjele, Samuelov film je svakako privukao pažnju široke internacionalne publike, ali i kritike koja je požurila da mu, pored autorskog čitanja, učita i neka dodatna vlastita značenja. Zaključak koji se nameće na prvi, površni pogled je taj da je „Tko nisko pada“ revolucionaran film, ali da praksa ipak ne mora nužno pratiti ovu teoriju. Dakle, na planu narativa imamo varijaciju na temu dva vrlo dobro poznata filma u western-žanru.

U svetu filma Malta je više poznata po tome što svoje prekrasne lokacije pozajmljuje drugima nego što ih koristi za svoje sopstvene filmove. Verovatno ste maltešku obalu videli barem desetak puta u filmovima, a da toga niste ni svesni. Njene živopisne obale korišćene su kao lokacije na projektima u rasponu od "Game of Thrones", preko "Gladiatora", pa sve do "Popeyea" kojeg je režirao Robert Altman. Pa ipak sada nam je stigao jedan film sa Malte, čija se radnja odvija na domaćem terenu, i to na maternjem jeziku, sa glumcima koji glume sami sebe i tu žive. Dakle, ovo je u potpunosti malteški film. Zamislite da morate da se odreknete nečega što volite jer nemate izbora osim da to pustite, pritom da od toga zavisi i vaša porodica? Kako biste se osećali?