Prijevod oba naslova na naš jezik, i onog internacionalnog, filmskog koji bi glasio „Optužba“, i onog francuskog, književnog koji je ostao originalni naslov filma i glasio bi „Ljudske stvari“, ovdje stoje u rijetkoj sinergiji različitih pogleda i odlično idu sa strukturom filma u formi tročinke u kojoj je isti događaj ispričan iz dvije suprotstavljene perspektive, da bi na kraju dobio i epilog u formi sudske drame.

Naslovni optuženi je Alexandre Farel (igra ga redateljev sin Ben Attal), mladić koji se sa studija na Stanfordu vratio u Pariz na vikend kako bi posjetio svoje nedavno razvedene roditelje i prisustvovao godišnjici mature. Alexandre dolazi iz takozvane „dobre kuće”, njegov je otac televizijski producent Jean (Pierre Arditi) koji za svoje zasluge treba dobiti odlikovanje Legija časti, a majka je Claire (Charlotte Gainsbourg, inače supruga Yvana Attala i majka Bena Attala), cijenjena i ponekad kontroverzna autorica feminističkih eseja. Dok je za Jeana jasno da je uglavnom grozno ljudsko biće, od one vrste koja nastupa s pozicija moći i privilegije, za Claire se prije može reći da se tu i tamo nađe u neobranom grožđu u pokušaju pomirenja teorijskih postulata i prakse iz privatnog života u kojem je ona bivša supruga jednog predatora i majka drugog potencijalnog.

S druge strane stoji Mila (Suzane Jouannet), djevojka koju je Alexandre navodno silovao. S njom je vežu pseudo-obiteljske veze: Mila je kći Clairinog novog partnera Adama (glumac i redatelj Mathieu Kassovitz), par godina je mlađa, generalno neiskusna i uglavnom stidljiva. U trenutku događaja, Alexandre i ona su se tek upoznali i on ju je odveo na tulum sa svojim prijateljima i naveo na konzumaciju alkohola. Dodatno, Mila je zapravo odrasla sa svojom konzervativnom i religioznom majkom Valérie (Audrey Dana), tako da takav odgoj utječe na njenu percepciju događaja.

Dok redatelj filma traga za istinom, prateći stazu koju je zacrtala autorica izvorne knjige, dok scenarij koji su zajedno napisali Yvan Attal i Yaël Langmann služi kao most između dva formata, u pozadini se otkrivaju neke druge stvari koje mutne linije, utječu na perspektivu i prikazuju društvene podjele iznad nivoa onoga što bi, strogo pravnički gledano, bilo na stvari. Situacija, naravno, otvara razdor u okviru svježeg para, baziran na roditeljskim perspektivama u kojoj svaki automatski staje na stranu svoga djeteta: majka optuženog sina tvrdi kako on to nikada ne bi učinio, dok otac kćeri u afektu prijeti. Pored toga, tu je pitanje i klasne pripadnosti i privilegija koju ona nosi: Jean, Claire i Alexandre su očito pripadnici srednjih-do-viših ešalona buržoazije, dok su Adam, Valérie i Mila u najboljem slučaju „dobacili” do srednje klase. Konačno, stvar je i različitih kultura: Alexandrova primarna obitelj su Francuzi, vjerojatno sekularni, dok je Milina obitelj židovska, majka je čak ortodoksna u tumačenju vjere, što samo po sebi podrazumijeva određenu getoizaciju i isključenost iz društvenih tokova.

Opet, svi ti faktori kao da zamućuju ono jednostavno pitanje za koje tražimo pravni epilog: je li tu došlo do silovanja, seksualnog napada, neprimjerenog zavođenja i iskorištavanja, odnosno pravno definiranog zločina, s obzirom da je do kršenja moralnih normi svakako došlo. U konačnici, što to znači za one u to upletene neposredno ili posredno? Hoće li optužba, pa bila ona i lažna, upropastiti Alexandrov život i karijeru koju je tako „briljantno” započeo? Je li moguće da je Mila istraumatizirana čak iako nije bila fizički prisiljena, već primorana na neki drugi način? Zaslužuje li loš roditelj orden najvišeg reda za nešto drugo? Kako prominentna intelektualka može istovremeno braniti i visoka moralna načela i niske pobude svoga sina? Konačno, kako se društvo u cjelini mora postaviti u takvim slučajevima, za početak neovisno o pravnoj dogmi, a onda i kako se propisi moraju mijenjati?

Na sva ta pitanja ćemo dobiti odgovore u ovom zanatski izvanrednom filmu koji je pravi dokaz da je francuska kinematografija još uvijek vrlo živa i vrlo solidna, o čemu svjedoče i osvojene nagrade, među ostalima i dvije (za scenarij i za žensku ulogu) na beogradskom Festu. Još važnije od toga, „Optužba“ će nas natjerati u ekstenzivno promišljanje o „Ljudskim stvarima“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Les choses humaines