Na svako pitanje „što bi bilo kad bi bilo?“ kao jedini ispravni odgovor nameće se tautologija „ali bilo je kako je bilo i tako je moralo biti“. Šta bi bilo da su na prvim višestranačkim izborima u Srbiji pobedili neki „normalni“ ljudi (kao da su se normalni ikada bavili politikom)? Da li bi onda bilo ratova u bivšoj Jugoslaviji? Kako bi izgledala tranzicija ka kapitalizmu ili je zapravo ne bi ni bilo? I kako bi to uticalo na sve nas? Ali bilo je kako je bilo i kako je, po najjednostavnijoj logici stvari, moralo i biti, jer ti izbori nisu ni bili raspisani da bi bili nekakav „praznik demokratije“ u zemlji čija je istorija bila obeležena dinastičkim borbama, stranim okupacijama, kraljevskim autokratijama i jednopartijskim sistemom, uz tek retke periode demokratije, i to najčešće fasadnog tipa, već da bi onaj koji je u tom trenutku držao „i pogaču i nož“ za svoju moć dobio i „narodni“ legitimitet.

Filmovi na temu užasa kolonijalizma postaju skoro pa obavezni dio programa na rasporedima velikih svjetskih filmskih festivala, što se onda dalje reflektira i na one manje koji trendove moraju slijediti. Anti-kolonijalni stav se podrazumijeva. I sve je to divno i krasno, ali to otvara i određene probleme. Prvo, u neravnopravni položaj stavlja izdanke kinematografija koje nisu imale konvencionalno shvaćenu kolonijalnu prošlost. I drugo, takvi filmski uradci su često „štreberski”, ali im nije uputno zamjerati lošu zanatsku i pripovjedačku realizaciju, kao ni imaginativno siromašni tretman teme jer je ona od iznimne važnosti za globalni diskurs u ovom trenutku. Srećom po nas, na festivalima kao što je zagrebački Subversive Film Festival, koji je otvoren u nedjelju, nije tako.

Među nominiranim filmovima za Oscara gotovo uvijek je i onaj jedan film koji odskače svojom sanjivošću, artizmom i odlučnom sporošću, a naviknuti smo da su oskarovski filmovi punokrvna djela koja su pitka i prohodna i koja se ne libe mainstreama. Ove godine „titula“ jednog takvog sporijeg naslova s vrlo naglašenom art estetikom, koji se natjecao za nagradu Oscar, pripada filmu „Poslije sunca“ („After sun“) redateljice Charlotte Wells, mlade Škotkinje čiji je ovo biografski projekt. Wells je sama napisala scenarij i režirala ovaj svoj dugometražni debi. Baš kako je i naslov "Poslije sunca", pomalo nedokučiv i memljiv, lijen i sporovozan, jer tko poslije sunca ima volje za išta, poslije sunca valjda stiže gorka tmina, tako je i sam film usporen, ali ipak itekako smislen.

Putinov totalni rat u Ukrajini ima svoje posljedice i u filmskom i filmsko-festivalskom svijetu za kinematografije obje zemlje u sukobu. Ruski filmovi doslovce su protjerani s festivala, premda se pod određenim uvjetima ipak mogu prikazivati, ali samo oni koji su neovisno snimljeni ili su filmovi prebjeglih ruskih autora nastali u zapadnoj produkciji. U slučaju ukrajinskih uradaka tu cenzure nema, a igrani i dokumentarni filmovi s ratnom tematikom favorizirani su i od strane nacionalne filmske agencije i od strane festivalskih programera. Tu se postavlja i jedno etičko pitanje: jesu li smijeh, relaksacija i fina društvena kritika uopće ukusan izbor u ovakva tragična vremena? Odgovor na to pitanje dosta ovisi i od autorske izvedbe, a na njega ćemo odgovor pokušati dati na kraju teksta.

U hrvatskoj kinematografiji postoji tradicija filmova za djecu i mlade koji su solidno prolazili kod kritike, a izvrsno kod publike. U jugoslavenska doba radilo se tu dijelom o dopuni partizanske mitologije ratnim avanturama pripovijedanim iz dječje perspektive, ali i o adaptacijama književnih uspješnica. U neovisnoj Hrvatskoj, pak, korištenje „partizanske” šprance s izmijenjenim ideološkim predznakom se na filmove za mlađu publiku nije „primilo” jednako dobro devedesetih kao na filmove za onu nominalno odraslu publiku, ali su zato adaptacije književnih djela iz lektire za niže razrede osnovne škole doživjele svoj „revival” u novom mileniju. Sjetimo se samo dječaka Koka i nastavaka i pred-nastavaka na filmu, dva filma o šegrtu Hlapiću, pa čak i recentnog crtića „Cvrčak i mravica“ koji poznatu basnu prilagođava novom vremenu.

Na nedavno održanom 51. beogradskom FEST-u, u prepunoj dvorani MTS, imala sam priliku pogledati laureata canneskog filmskog festivala, talijansku dramu redatelja Felixa van Groeningena i Charlotte Vandermeersch, „Osam planina“. Veliku cannesku nagradu žirija odnijela je ova meditativna, duboka i nježna priča o prijateljstvu dvojice muškaraca snimljena po bestselleru talijanskog pisca Paola Cognettija. Njihova priča počinje na obroncima talijanskih Alpa gdje je dječak Bruno stalni stanovnik, jedino dijete tih 1980-ih i jedan od rijetkih preostalih rezidenata tamošnjeg romantičarskog, ali u isto vrijeme vrlo surovog kraja. Drugi dječak Pietro pak živi u građanskoj obitelji u velikom i zagušljivom Torinu, no svako ljeto provodi u alpskoj vikendici svojih roditelja. nježne i brižne majke i strogog oca, tvorničkog direktora i žestokog sanjara.