U nekim drugim delovima sveta, 1993. godina bila je godina kao i svaka druga, najpoznatija po tome što je Bill Clinton postao američki predsednik. U bivšoj Jugoslaviji je to bila treća godina rata u Hrvatskoj i druga rata u Bosni i Hercegovini. U Srbiji (koja „u ratovima nije učestvovala“, ali je slala oružje i dobrovoljce te ostale paravojne i parapolicijske bandite po komšiluku) to je, pak, bila godina hiperinflacije koja se opasno približavala svetskom rekordu. Dinar je devalvirao na dnevnom nivou, a svakih nekoliko meseci dolazilo je do denominacije, odnosno skidanja prekobrojnih nula s novčanica. U praksi je to značilo da su plate i penzije pale na jednocifreni ili dvocifreni broj nemačkih maraka na mesečnom nivou, da ih je trebalo menjati u nemačku valutu još istog dana jer bi već sutradan ta suma u dinarima bila gotovo potpuno bezvredna.

Vjerojatno najpoznatiji kineski disident Ai Weiwei posredno je filmski dokumentirao događanja u Wuhanu i drugdje u Kini u vrijeme početka pandemije koronavirusa prošle godine. Film „Coronation“ režirao je „na daljinu“ jer Ai Weiwei inače živi u Europi, tako da su mu u tome pomogli deseci dobrovoljaca i plaćene ekipe koje su (uglavnom prikriveno) prikupljale snimke u gradu, unutar bolnica, domova i karantenskih zona u zarazom zahvaćenoj Kini. Veliki dio sniman je ručnim videokamerama otprilike veličine pametnih telefona. Autor je prikupio gotovo 500 sati snimki, a one su montirane u dva sata filma koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. „Coronation“ se pojavio u javnosti u kolovozu 2020. godine kada je epidemija u Kini zapravo već bila završena, a skoro posvuda u svijetu bila je još u punom naletu, iako, poslije prvog vala, na sjevernoj polulopti u laganom i privremenom ljetnom predahu.

U idealnom svijetu, političari bi bili oni ljudi koji se doista brinu za dobrobit ljudi u svojoj lokalnoj sredini, na nacionalnom i na globalnom nivou, imaju inovativne ideje kako zatečeno stanje popraviti u okviru zakonom definiranih mogućnosti, te sposobnosti i energije da te svoje plemenite ideje provedu do kraja. U ovom našem, realnom, političari su karijeristi željni slave i osobne materijalne koristi, a moć koju stječu im je ujedno i sredstvo i cilj. Zbog toga od njih po dobru rijetko koga pamtimo, a po zlu ovisno o tome koliko su zla načinili i do koje su se pozicije uspjeli popeti. O gubitnicima, onima koji su se u politici okušali, ali se nisu uspjeli zadržati, bilo zbog svojih ograničenih sposobnosti, spleta okolnosti ili jednostavne činjenice da su tu zapravo zalutali, uglavnom i ne razmišljamo puno, oni vrlo brzo odlaze u zaborav, ali su kao grupni karakter možda i najzanimljiviji za promatranje i proučavanje.

Za očekivati bi bilo da kinematografija najmlađe europske države, nastale u ratu, nadalje perpetuira taj uglavnom muški mit o ratu, borbi, stradanju i žrtvi za bolju i slobodniju budućnost. Rat je u kosovskoj kinematografiji, doduše, prisutan, ali duboko u pozadini, kao povijesna činjenica, nekima i vrlo bolna. Kao takav, međutim, ne može biti generički izgovor za sve što je problematično, a druge, urgentnije teme izbijaju na površinu. Kosovska kinematografija je posebna i po tome što ju nose većinom žene mlađe ili srednje generacije, obrazovane u inozemstvu, ali s dubokim i iskrenim interesom za svoju domovinu. Stoga ne treba čuditi da je jedna od predominantnih tema patrijarhat koji se hrani brojnim prevaziđenim tradicijama, što mlade kosovske autorice prepoznaju i stavljaju u fokus svojih filmova koji potom osvajaju nagrade na relevantnim svjetskim festivalima. Posljednji takav primjer je „Tražeći Veneru“