Dugometražni je to debi Norike Sefe, autorice s diplomom čuvene praške akademije FAMU, koji je u Rotterdamu nagrađen posebnim priznanjem žirija u glavnoj natjecateljskoj konkurenciji Tigar.

Naslovna junakinja (igra ju debitantica Kosovare Krasniqi) odrasta između rodnog zabačenog planinskog sela kojim dominira propala tvornica i obližnjeg neimenovanog manjeg grada gdje ide u srednju školu. Za razliku od nekih njenih vršnjaka, ona ima oboje roditelja kojima je nominalno stalo do njezinog obrazovanja i napretka u životu, ali čija je životna radost, čini se, odavno presahnula. Otac (Lushtaku) se zabavlja popravcima na svojoj i tuđim kućama, skupa sa susjedima, dok majka (Kakeli) vodi računa o događanjima unutar zidova. Kuća je uvijek puna, tu su još i baka (Nushi) i dvojica mlađe braće, što znači da Venera nema ni najmanje privatnosti. Isto vrijedi i za okoliš van kuće, na ulici su stalno ljudi, susjedi i/ili rođaci, a reputacija mlade djevojke predstavlja sve za ugled obitelji. Venera je stoga nesretna, ali to čak i ne uspijeva artikulirati.

U tome će joj pomoći poznanstvo sa susjedom i vršnjakinjom Dorinom (Rozafa Çelaj, viđena prije toga u filmu „Agina kuća“ Lendite Zeqiraj) koja, čini se, sasvim uspješno balansira između „javnog“ i privatnog života time što nepogrešivo zna reći ono što njena okolina želi od nje čuti. Dorina ima dečka Luma (Miftari) s kojim upražnjava seksualne odnose na skrovitim mjestima, konzumira alkohol i izlazi. Venera je pokušava pratiti u tom slobodnom životu, razvija simpatiju prema šankeru u lokalnom klubu, Gentu (Halilaj), dok sa susjedom i školskim kolegom Nolom (Monolli) sklapa prijateljski pakt za pokriće. Međutim, kako i zidovi imaju oči i uši i kako su pravila hijerarhije jasna te se podrazumijevaju čak i onda kad nisu glasno izrečena, djevojke će se prije ili kasnije naći u nevolji i sukobu s okolicom.

„Tražeći Veneru“ ne može se nazvati filmom radnje, već je prije film stanja. Kroz brojne repeticije kojima se cementira rutina, u „slice of life“ maniri, Norika Sefa slika stanje duha i ono s čime se djevojke u kosovskoj provinciji suočavaju tijekom svoga odrastanja. Vrag je po običaju u detaljima: Venera i Dorina skupa idu na satove engleskog jezika kod susjede koja je u poratno vrijeme radila kao prevoditeljica u obližnjoj vojnoj bazi, ali se zaljubila u vojnika koji je otišao kada mu se rotacija završila. Poruka je jasna: satovi kao takvi, iako cijenjeni u društvu, ne vode nikamo jer se stečeno znanje nema gdje upotrijebiti. Sloboda koju Venera i Dorina osjećaju u klubu je samo kratkotrajna iluzija, a i radost čak i podijeljena s nekim te prenesena na nekoga (primjerice Venerinu po pravilu utučenu i submisivnu majku) traje samo toliko dok ju netko od „vladajućih“ ne prekine.

Dosta pažnje Sefa posvećuje i ritualima u kući i u zajednici. Za vrijeme zajedničkih obroka, autorica često pozicionira kameru tako da netko od starijih ukućana blokira pogled na Veneru, ili ju smješta u dno kadra, jasno signalizirajući njezin položaj u društvu. Kod formalnih posjeta u selu ili prakticiranja običaja, točno se zna što je čije zaduženje, tko što smije, a tko što ne smije učiniti, prostora za improvizaciju i osobnu inicijativu tu nema.

„Tražeći Veneru“ je film koji djeluje autentično, bez ikakvih kalkulacija, koji siromaštvo i okoštale tradicije prikazuje, ali ih ne eksploatira. Jedan od razloga za tu autentičnost leži i u miješanoj glumačkoj postavi gdje većinu čine amateri koji se sjajno uklapaju u ambijent. Kosovare Krasniqi svakako je otkriće filma, njen zadatak nije nimalo lak s obzirom da ona zapravo i nema puno dijaloga te skoro nimalo prostora za eksplikaciju (jedan od boljih aspekata scenarija Norike Sefe), ali zbog svoje ležernosti i nijansiranosti, ona je apsolutno uvjerljiva. Autentičnosti dosta doprinosi i fotografija venezuelanskog snimatelja Luisa Armanda Arteage, inače najpoznatijeg po suradnji sa gvatemalskim arthouse autorom Jayrom Bustamanteom. Kako je bio prinuđen raditi u novoj i nepoznatoj sredini, Arteaga donosi svjež pogled sa strane, ali ga nikada ne potencira tako da bi došlo do egzotičnosti. Zajedno s montažom koju Sefa potpisuje s njemačkim montažerom Stefanom Stabenowom i s ritmom koji se tako kreira, „Tražeći Veneru“ se podiže do nivoa izrazito dojmljivog opservacijskog iskustva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Looking for Venera