Rasizam, najšire shvaćeno (nema nužno veze s bojom kože), dolazi u više oblika, a ne samo u onom napadnom i direktno agresivnom. Ono što leži u osnovi svakog rasizma vjerovanje je da stranac/došljak/drugi mora naučiti i prihvati pravila većine, kako ona pisana (zakone, što je i normalno), tako i nepisana (običaje i tradicije, što ne smije biti uvjet). Za ponašanje prema pravilima i običajima sredine će biti pohvaljen (rjeđe nagrađen) i pokazan kao dobar primjer "našeg" stranca i dokaz kako smo odani diverzitetu, za ponašanja koja odstupaju od toga će biti "dobronamjerno" opominjan dok se ne konformira i makar pojavno ne promijeni svoj identitet u skladu s očekivanjima većine/sredine/kolektiva. Ponekad taj "mekani" rasizam pada teže nego onaj tvrdi jer ga se često ne primijeti.

"Ili su otvoreni rasisti prema tebi, ili te tretiraju kao idiota, pa te hvale za normalne stvari kao što su znanje jezika ili posjedovanje diplome", parafraza je replike koju kaže Xhafer, junak filma „Exile“ kosovsko-njemačkog redatelja Visara Morine, prije nego što doda: "Već godinu dana nisi pretukao ženu i decu, bravo!" S tim patronizirajućim tonom se susreo svatko tko je u inozemstvu, posebno u maloj, monokulturnoj i skučenoj sredini, pokušao živjeti svoj život kao individua. Visar Morina kao imigrant s Kosova (čega se dotaknuo u svom prethodnom filmu „Babai“, prikazanom na Motovunu) vrlo dobro zna o čemu govori. Ne postoji uspjeh, životni ili u smislu integracije, koji može poslužiti kao maturski ispit što stranca oslobađa "profesorskih" pogleda domaćih.

Priča, međutim, počinje s mrtvim štakorom kojeg Xhafer (igra ga njemački glumac ovdašnjeg porijekla, Mišel Matičević, široj publici najpoznatiji po ulozi u seriji „Babylon Berlin“) pronađe vezanog za svoju dvorišnu kapiju. Xhafer, otkrivamo, mrzi štakore toliko da je koju godinu ranije zatražio da ga premjeste iz laboratorija na uredski posao u svojoj tvrtki gdje radi kao kemijski inženjer. Zbog toga sumnja da iza te provokacije stoji netko s posla. Sumnja se dodatno pojačava zbog premještaja u drugi ured i, navodno nenamjernog, izostavljanja s liste za e-mail korespondenciju zbog čega informacije vezane za posao dobiva sa zakašnjenjem. Razlog za to nalazi u svome kosovsko-albanskom porijeklu, jer je on jedan od rijetkih „takvih“ u tvrtki i regiji uopće, a svakako jedini koji nije pripadnik tipične radničke klase.

Xhafer je oženjen Njemicom Norom (Sandra Hüller, zvijezda filma „Toni Erdmann“) s kojom ima troje djece i kuću u idiličnom predgrađu, ali kojoj se, pak, ne može požaliti na ono što ga tišti. Prvo, jer ga ne bi razumjela (pa, nije Arapin ili crnac da bude žrtva rasizma), a drugo, jer njena majka još uvijek nije preboljela činjenicu da joj se kćer udala za stranca. Xhafer tako lagano klizi u ludilo, svoju frustraciju istresa na suprugu, a svako njeno negodovanje tumači kao znak izdaje. Taj put u ludilo je napisan i oslikan krajnje diskretno jer scene uglavnom prate njegovu dnevnu rutinu.

S druge strane Xhafer ne mora biti u problemu nužno zbog toga što je kosovski Albanac, već i zbog toga što mu se karakter baš i ne može nazvati najugodnijim. On je beskrajno tašt i arogantan, kako prema svojim zemljacima, tako i prema svakome manje uspješnom od sebe, pa štakor u kasliću i neskladni odnosi na poslu, ako su oni uopće povezani, mogu biti uzrokovani i time...

Na kraju konca, odguravanje nekoga iz društva ne mora imati nužno rasne/nacionalne/imigrantske konotacije, jer se to svima događa u više životnih prilika i u sasvim različitim kontekstima. Trik sa filmom „Exile“ je u tome što se, za razliku od Visara Morine, drugi filmski autori time nisu detaljno pozabavili. Morina se tu u priličnoj mjeri oslanja na majstora neprijatnosti koji svojim filmovima targetira srednjo i zapadnoeuropsku malograđanštinu, Michaela Hanekea, ali i na modernu skandinavsku dramu koju začinjava s vremena na vrijeme atipičnim humorom. Paleta boja je hladna, arhitektura moderna, sve djeluje sjajno uređeno, a Xhafer je jedini koji kuha ispod površine iz razloga koje možda ne vidimo (čak i kad razgovara s drugima, kamera direktora fotografije Mattea Cocca je fiksirana na njega i njegove reakcije), ali ih svakako možemo osjetiti.

Morina ostaje vjeran svojoj artističkoj viziji (FOTO: Exile)

Fokus na njegove rutine iz dana u dan i promjene u njima koje su i uzrok i posljedica promjenama u njegovoj osobnosti pokazao se kao, do neke točke, efektan potez i kontrolirani, gotovo laboratorijski uvjeti za studij karaktera odnosno mikro-promjena koje postaju sve intenzivnije. Taj okvir, međutim, film može propelirati samo toliko daleko koliko može, a to svakako nije trajanje od dva sata, iako „Exile“ ni u jednom trenutku, monotoniji unatoč, nije dosadan. Nije problem ni u glumi koja je apsolutno na nivou kako od strane nosećih, tako i od strane epizodnih glumaca, ni u vanjskim faktorima kao što je sasvim odgovarajući "soundtrack" Benedikta Schiefera koji se sastoji od metalnog "nabijanja".

Sitni nedostaci su inflatorni, a nedovoljno razrađeni pod-zapleti s Norinom obitelji, kolegama, rivalima i šefovima na poslu, a posebno afera koju Xhafer ima sa svojom zemljakinjom Hatiqe (Flonja Kodheli) koja u njegovoj tvrtki radi kao čistačica, a koja služi da otvori put za "očekivano-neočekivani" kraj filma. Međutim, Morina ostaje vjeran svojoj artističkoj viziji i fokusu na svog junaka sa specifičnim problemom. „Exile“ je film koji tek započeo svoju festivalsku turneju (prije Panorama programa na Berlinaleu prikazan je i na Sundance Festivalu). I ta će turneja sigurno biti duga i plodna. Moguće je čak i da smo već dobili najbolji njemački film godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Exile