Razlog tajnosti bilo je, pak, odstupanje činjenica od ideološke linije. Crvena Armija i snajperisti KGB-a su, naime, otvorili vatru na radnike koji su mirno demonstrirali protiv smanjenja plaća, nestašica živežnih namirnica i rasta maloprodajnih cijena. Štrajkači u socijalističkom raju? Nemoguće! 

Opet, iz vida ne bi trebalo ispustiti ni neke povijesne činjenice, poput toga tko je tada bio na vlasti (Hruščov, još uvijek svjež nakon proklamirane „destaljinizacije” i sa aurom pragmatičnog reformatora), kao ni to da se Novočerkask nalazi u Donskoj oblasti, poznatoj po kozacima, tradicionalno nepovjerljivima prema komunističkom režimu o čemu je još Mihail Šolohov pisao u svom kapitalnom djelu „Tihi Don“. Ta dva podatka mogu objasnit paranoju i lakoću na obaraču, kao i kasnije „pospremanje pod tepih” kao rješenje.

Sada smo na tu temu dobili i igrani film u režiji Andreja Končalovskog. Reputacija velikog ruskog i svjetskog filmskog autora u posljednje je vrijeme pomalo narušena njegovim javnim i političkim djelovanjem. Iako u tome nije eksponiran kao njegov brat, Nikita Mihalkov, Končalovski se svrstao u propagatore „meke moći” Vladimira Putina, a film „Dragi drugovi“ je financijski izdašno potpomogao državni tajkun Ališer Usamov. Pa ipak, ne treba zaboraviti okretnost Končalovskog i njegovu sposobnost da radi u različitim kinematografskim kontekstima, od sovjetskog arta, preko holivudske akcije, do decentnih europskih filmova, eksperimenata s novim tehnologijama i osobnih projekata u suvremenoj Rusiji. Stoga nije nimalo čudno da je ovaj film koji je nagrađen za najbolju režiju u Veneciji i od tada obilazi svjetske filmske festivale izabran i kao ruski kandidat za Oscara za strani film. Končalovski u njemu zapravo vrši sintezu svih stilova u kojima se oprobao na više nego solidan način.

Događanja oko radničke pobune, masakra i njegovog zataškavanja pratimo iz vizure Ljudmile (redateljeva stalna glumica Julija Visockaja) koja je pripadnica privilegiranih slojeva sovjetskog društva i tvrdokorna vjernica Partije. Ona je članica lokalnog partijskog komiteta koju upoznajemo u trenutku buđenja u zagrljaju svog ljubavnika i šefa Loginova (Komarov), inače oženjenog čovjeka i još „tvrđeg” vjernika. Njih dvoje se uspijevaju i posvađati, ona zastupa tezu da sve odlazi kvragu otkad nema Staljina, a da je on živ, ideal komunizma bi već bio dosegnut i propraćen svjetskom revolucijom, dok je on na liniji trenutne partijske garniture i sve ležerno argumentira činjenicom da ona ima pristup luksuznijoj robi iz partijskih zaliha, pa bi bilo bolje da „ne talasa”, što vidimo već u sljedećoj sceni kada preko reda ulazi u dućan i dobiva robu direktno iz skladišta dok prodavačica pokušava izvući informacije od nje.

U svom stanu ona, pak, živi sa ocem (Erliš), bivšim kozakom koji dane provodi u dimu cigareta čekajući smrt, i kćerkom Svetkom (Burova) koja je tek počela raditi u tvornici gdje joj je majka na „srednjem” rukovodećem položaju i solidarizira se sa svojim kolegama u njihovim zahtjevima. Situacija uskoro postaje uzavrela, radnici protestiraju, direktor ih pokušava smiriti generičkim partijskim govorom, štrajk se pretvara u ulične demonstracije, a u grad stižu vojska i KGB. Valjaju se fraze o demonstrantima kao zgubidanima, huliganima i „reakcionarnim silama”, priprema se taktika i Ljudmila u tome sudjeluje. Tek kad prvi pucnjevi odjeknu, ona će shvatiti da se nalazi u konfliktnoj poziciji: da kao partijska figura podržava gušenje pobune, ali da kao majka, prije svega, želi pronaći i spasiti svoju kći koja se nalazi negdje u masi na koju se puca.

Kombinirajući prosede američke doku-drame sa stilom starog sovjetskog filma koji unosi dozu artizma u socrealizam, Končalovski uspijeva ostvariti vjerojatno svoj ponajbolji film u trenutačnoj fazi karijere, pa stoga etičke dileme o tome koliko je on kao „državni umjetnik” koji od vlasti prima ordenje i medalje pozvan da to radi prestaju biti bitne. Perspektiva je jasna, autor je kritičan do režima, ali isto tako razumije birokratsku mehaniku i političku logiku iza toga, a da ih pritom ne opravdava.

U tome se jako oslanja na glumce od kojih su samo manjina u glavnim ulogama profesionalci, dok galeriju sporednih likova igraju naturščici od kojih su neki slučajno pokupljeni „s ulice”, a masovne scene su doista impresivne, s gomilama statista i detalja tog perioda. Fotografija Andreja Najdenova je crno-bijela u starinskom uskom formatu 4:3, čime se evocira ugođaj onovremenih filmova. Končalovski uglavnom nudi statične kadrove, školski montirane od strane Karoline Maciejewske i Sergeja Taraskina na način da se referiraju čak na Ejzenštejna, dok dizajn zvuka pun žamora dodaje još jedan sloj realizma.

Problem s filmom, međutim, nije u samom filmu, već u vremenu u kojem je izašao. Sav taj „retro-šik” crno-bijele fotografije i starinskog formata može imati smisla samo u kino-dvorani, na velikom platnu i sa živom publikom. Nesreća je da to u ovom trenutku nije moguće čak ni na najprestižnijim svjetskim festivalima, poput onog u Rotterdamu koji je bio posljednja stanica na njegovom dosadašnjem putu. Sva ljepota, strahota, monumentalnost i vrijednost svjedočanstva na malom ekranu laptopa ne mogu doći do izražaja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dear Comrades