OAZA
Kino
REDATELJ: IVAN IKIĆ

Film s naturščicima u glavnim ulogama kojem predviđamo status velikog festivalskog hita

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2020. | trajanje: 122 minute
uloge: Marijana Novakov, Tijana Marković, Valentino Zenuni, Maruša Majer, Goran Bogdan
žanr: ljubavna i socijalna drama
scenario: Ivan Ikić
redatelj: Ivan Ikić
ritn by: Marko Stojiljković | 19.11.2020.
OAZA: Film s naturščicima u glavnim ulogama kojem predviđamo status velikog festivalskog hita
OAZA: Film s naturščicima u glavnim ulogama kojem predviđamo status velikog festivalskog hita
Još sa svojim prvim filmom „Varvari“, Ivan Ikić je iskočio iz standarda suvremenog srbijanskog filma autorskim pristupom i tretmanom tema sumorne realnosti. Njegova metodologija rada je u sebi sadržavala odjeke novovalnih filmova, ali i američke „indie“ kinematografije. Većinu uloga su odigrali naturščici pokupljeni iz miljea koji je autor portretirao (provincijskog, besperspektivnog, huliganskog i, u konačnici, gubitničkog) pritom bez uvida u kompletni scenarij, oslanjajući se na redateljeve naputke i improvizirajući oko njih, a standardne teme socijalne, obiteljske i post-ratne traume uokvirene su konceptom da su sva događanja i svi trendovi u gradiću Mladenovcu (mjestu radnje filma) nedaleko od Beograda samo odjeci onih iz prijestolnice koji su, pak, i sami odjeci neke šire europske i globalne društvene klime.

U „Oazi“ odlazi još nekoliko koraka dalje kada je riječ o zahtjevnosti materijala i pristupa. Radnja filma koju možemo opisati kao ljubavni trokut smještena je u nesvakidašnje okruženje doma za mlade s posebnim potrebama, a glumci su, opet, pokupljeni iz narečenog miljea. Mjesta za improvizaciju je tu daleko manje, u etičkom smislu teren je još daleko „skliskiji“, pa je scenarij detaljniji i čvršći, a rad s glumcima precizniji. Rezultat toga je emocionalno nabijen film u kojem se makro-sredina studira na mikro-razini, inteligentno konstruiran, vješto izveden i maksimalno potresan bez osjećaja manipulativnosti.

Ikić film otvara dokumentarnim prologom s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Riječ je o namjenskom, „newsreel“ filmu nastalom povodom otvaranja Doma u beogradskom prigradskom naselju Sremčici namijenjenom djeci i mladima ometenima u razvoju. Ono što u prologu vidimo za to se doba može smatrati idejno progresivnim, znanstveno i tehnološki naprednim, ali nas jezik kojim se govori podsjeća da u to doba politička korektnost još nije ni postojala kao ideja. O štićenicima se, primjerice, govori kao o „nesretnim bićima“, dok stigma koju njihovi roditelji nose zauzima sličnu minutažu kao i priča o njihovim potrebama, ciljevima i metodama brige o njima.

Radnja filma, podijeljena u tri čina, odvija se pedesetak godina kasnije, ali se čini da se u pristupu malo toga promijenilo. Nova štićenica Marija (Novakov) dolazi u dom u pratnji hladne i stroge odgajateljice (slovenska glumica Maruša Majer), ne krijući namjeru da prvom zgodnom prilikom pobjegne majci za koju je uvjerena da je želi u svom životu. Jasno nam je da je Marija buntovna po svojoj prirodi, ali i da to ne „sjeda“ najbolje odgajateljici koja na nju gleda s određenom antipatijom. Na kraju, i nju možemo i moramo razumjeti: ona se mora brinuti o većem broju štićenika, pa stoga mora uspostaviti nekakvu disciplinu.

Marija se ubrzo sprijateljuje s Draganom (Marković) koja, pak, živi u svom fantazijskom svijetu u kojem je ona zvijezda, zavodnica i buduća majka. Ona ju, pak, upoznaje s Robertom (Zenuni), momkom koji bi u nekom uobičajenom filmskom kontekstu odgovarao tipu tihog, stamenog muškarca, ali ovdje njegova šutnja ima sasvim drugačije konotacije, od gotovo „zen“ mira do ožiljaka koje nosi duboko u sebi. Dolazi do obostrane privlačnosti između Marije i Roberta, te do ljubomore kod Dragane i njenog fizičkog napada na Mariju čime se završava prvi čin posvećen Mariji.

Sljedeća dva čina posvećena su Dragani i Robertu, njenoj reakciji na slijed događaja suviše bitan da bi se u kritici otkrio, planovima da se sve riješi i njegovim težnjama da se izvuče iz situacije u koju je polu-nesvjesno upao. U međuvremenu, odgajateljica i odgajatelj s muškog odjela (Goran Bogdan) čine sve što je u njihovoj moći kako bi ljubavni trokut rasturili intervencijom, ali pitanje je koliko je ideja „spajanja“ Roberta s novom štićenicom Brankicom dobra ideja.

Pazeći da ne iznevjeri povjerenje koje ima od svojih neprofesionalnih glumaca, Ikić vrlo vješto vodi priču, ljušteći sloj po sloj. On je kao autor svjestan, a to prenosi i na gledatelje, da je tu riječ o osobama koje pokazuju sve tipične odlike svojih fizičkih, mentalnih i emocionalnih uzrasta. Njih troje se zaista mogu ozbiljno povrijediti jer imaju dovoljno snage za to, a privlačnost osjećaju na isti način kao i svi ljudi njihove dobi. Razlika je, pak, u tome da nisu u stanju kontrolirati svoje impulse i ponašanje jer ne mogu shvatiti i usvojiti njihove mehanizme, pa bilo kakav disbalans može hitro eskalirati i dovesti do tragedije. Čini se da ljudsko društvo u cjelini, ili makar njegov dio koji se naziva civilizacijom, još uvijek nije u stanju pojmiti te bazične stvari i svejedno bira okrenuti glavu na drugu stranu. Ikić tu čini ono neophodno: daje glas onima koji o tome mogu nešto reći iz prve ruke, ali niti se znaju izraziti, niti ih ima tko poslušati.

Dok neprofesionalne glumce mora voditi sa više strpljenja i takta, dvoje profesionalaca se vrlo dobro snalazi sa više slobode u tretmanu svojih likova. Maruši Majer bi dobro došla još koja seansa „vokalnog treninga“ srpskog jezika, ali zato internaliziranu i eksternu nervozu i emocije igra u maniri velike glumice, dok Goran Bogdan s relativnom lakoćom improvizira svoj lik naoko prostodušnog odgajatelja. Na tehničkom planu, Ikić je dosta napredovao od „Varvara“, kompozicija i dužina kadra su mu dosta promišljeniji, montaža Dragana von Petrovića je aktivni element u naraciji, a fotografija Miloša Jaćimovića u hladnim tonovima i precizni dizajn zvuka Ranka Paukovića iskorišteni su za audiovizualno pripovijedanje. 

U konačnici, riječ je o jednom iznimnom filmu i daljnjem napretku iznimno talentiranog filmskog autora. Osvojena Zlatna Kolica na Zagreb Film Festivalu vjerojatno su tek jedan od ranih koraka ka statusu velikog festivalskog hita za „Oazu“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Oaza

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

    30.11.2020.

    Lana Bobić

    GORI NAM POD NOGAMA: Ne šuti i talasaj!

  2. SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

    25.11.2020.

    Marko Tomaš

    SUKOB DVA BARBARIZMA: Zar je moguće da je čovjek 21. stoljeća toliko žedan krvi?

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

    09.11.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Duhovna močvara

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije