I upravo je ovaj njemački „predstavnik” na netom završenom Zagreb Film Festivalu osvojio nagradu Zlatni bicikl u festivalskom programu „Ponovno s nama“ gdje je konkurencija bila i više nego solidna. 

ZBORNICA: Definitivno jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme

“Intenzivan film koji gledatelja vodi kroz brojne moralne rukavce ne ostavljajući mu samo jedno rješenje. Precizno režiran, likovno promišljene fotografije koja savršeno nadopunjuje montažu stalne pulsirajuće napetosti. Ostavlja dubok dojam jer tjera gledatelja na razmišljanje o pravdi i kazni. Autor ima senzibilitet ljudski sagledati obje strane, brišući linije između pobjednika i gubitnika, jer u današnjem svijetu svi smo pomalo jedno i drugo“, stajalo je u obrazloženju žirija zašto su „Zakon zbornice“ redatelja Ilkera Çataka odabrali za najbolje ostvarenje u ovom programu. Žiri su, inače, činili snimatelj Stanko Herceg, scenaristica Višnja Skorin i redatelj Josip Žuvan.

Napomenimo kako program „Ponovno s vama“ ZFF-a donosi filmove autorica i autora koji su već sa svojim prvim ili drugim filmom gostovali na ovom festivalu, a pravila ZFF-a su da u svoj Glavni program uvrštava upravo prvi ili drugi autorski film. S obzirom da se Ilker Çatak još davne 2011. godine sa svojim kratkometražnim filmom „Kad je Namibija bila grad…“ predstavio ZFF-ovoj publici i osvojio nagradu Zlatna kolica, na što je podsjetio i sam autor pokazujući svoj kipić tijekom video javljanja na zatvaranju ovogodišnjeg ZFF-a, tako se sada našao u programu „Ponovno s vama“. U konkurenciji su bili i filmovi američke redateljice Sofie Coppole, švedskog filmaša Milada Alamija, proslavljenog rumunjskog režisera Radua Judea, francuske autorice Marie Amachoukeli-Barsacq i zagrebačkog scenariste i redatelja Nevija Marasovića.

No, vratimo se „Zakonu zbornice“. Carla (Benesch) je nova učiteljica matematike i tjelesnog odgoja u školi u nekom neimenovanom njemačkom gradu. S učenicima ima dobar kontakt i uspostavila je sustav posebnih rituala koji uključuju pljeskanje, a kojima kontrolira što se događa u razredu i uspostavlja svoj autoritet. Ali, gdje su djeca, tu su i nestašluci, a ponekad i ozbiljniji prestupi poput krađe, prema čemu škola ima politiku „nulte tolerancije”. U praksi to znači da se svaki navod ispituje, pa će tako u jednom momentu u njen razred ući „racija” dvojice učitelja koji će djevojčice poslati van, a dječacima narediti da predaju novčanike. Oni to moraju učiniti dobrovoljno, ali ako odbiju, škola će uplesti policiju. 

Od dvojice sumnjivaca, jedan novčanik niti nema kod sebe, a drugi slučajno pri sebi ima više novca nego što je to uobičajeno. Nezgodno je, međutim, to što je momak turskog porijekla, pa izdvajanje baš njega u sebi sadrži elemente rasizma, a i to što njegovi roditelji potvrđuju da su mu oni dali više novca kako bi nekom svom prijatelju kupio rođendanski poklon. Carla je svjesna da, ma kako „politika nulte tolerancije” zvučala u teoriji, u praksi to znači ovakve neprijatne ekscese koji se prelamaju preko djece. A nije isključeno da i neki od odraslih mogu posrnuti. U tom smislu, ona će postaviti zamku: laptop s uključenom kamerom i novčanik u džepu svoje jakne.

U tu zamku se „lovi” svima omiljena školska tajnica (Löbau) koja, posredno suočena sa situacijom, svoje učešće uporno negira. Problem koji ravnateljica škole (Gummich) tu iznosi, a u čemu joj se pridružuju i neki od kolega, je taj da niti škola, niti Carla nemaju pravo tajno snimati svoje kolege, pa dokazi tog tipa nemaju pravnu težinu. Problem je, međutim, i to što je tajničin sin Oskar (Stettnisch) jedan od boljih učenika u Carlinom razredu, a i on se uključuje u aktivnu obranu svoje majke svim sredstvima. Kreću tračevi, podbadanja, pa čak i otvoreni sukobi i agresivni ispadi. Carla pokušava ostati etična i profesionalna, ali gubi kontrolu i nad razredom, i nad roditeljima, pomalo i nad sobom samom. Želi li sustav zaista zaštiti nju i njen profesionalni integritet ili isti samo „pokriva” sebe? Može li ona zaštiti učenike koji su teoretski u središtu tog istog sustava?

„Zakon zbornice“ je interesantno postavljen, vješto režiran (posebno u momentima kada se iz drame napravi iskorak prema nekim tvrđim žanrovima poput trilera ili u subjektivnim scenama koji portretiraju Carlino iskliznuće) i još bolje odglumljen. Gluma je ovdje, pak, produžetak i nadgradnja pisanja, a Carlin lik je izuzetno detaljno napisan tako da te pojedinosti (primjerice o statusu i porijeklu koji ju stavljaju u poziciju „dvostrukog stranca”) otkrivamo usput i postupno. Sa svoje strane, i Leonie Benesch (vidjeli smo ju kao voditeljicu dječje bande u filmu „Bijela vrpca“ Michaela Hanekea iz 2009. godine) savršeno igra dodijeljeni joj lik koji u sebi kombinira stvarno i hinjeno po pitanju uvjerenosti i stava, koji je svjestan paradoksa vlastite situacije, a koji opet ne može učiniti ništa kako bi se stvar promijenila jer ista često prevazilazi okvire škole i školstva.

Istina je da po pitanju škole i školstva u različitim sustavima „Zakon zbornice“ ne donosi ništa kapitalno novo u odnosu na ono što smo već mogli vidjeti u drugim školskim drama, kako teškim, tako i onim nešto „lakšim” koje bi mogle čak i poslužiti kao inspiracija. Opet, to ne znači da im je nužno inferioran, dapače. Zapravo, postoji tu još jedan nivo koji Ilker Çatak u suradnji sa koscenaristom Johannesom Dunckerom ispituje barem podjednako kao i školu. U pitanju je njemačko društvo sačinjeno od strogih pravila i brzine kojom se na kršenje istih reagira s mekšom ili tvrđom represijom, ali isto tako „zakopčano”, kodirano i formalizirano da se o većini stvari naprosto ne smije (ili se makar ne pristoji) razgovarati otvoreno. U tom okruženju su iskrena jedino djeca, pa makar ta iskrenost ponekad značila podbadanje, a ponekad i otvorenu agresiju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zakon zbornice