Takav je pristup možda suviše nov i na emocionalnom planu zahtjevan u okoštaloj sredini poput škole, ali njen problem nisu učenici, iako se priča o dvanaestogodišnjem Lovri (Pan Jelić), inteligentnom i osjetljivom momčiću koji pod stresom reagira ponekad vragolasto, a ponekad i otvoreno agresivno, provlači kroz cijeli film.

Anamarija ima problema s cijelim sustavom, a posebno s nastavnicima. Glavninom filma dominira njen odnos s postarijim profesorom povijesti Sinišom (Stojan Matavulj), čovjekom koji se predstavlja kao erudita, a zapravo je paranoidni luđak kojeg kolege izbjegavaju, te s ravnateljicom (Nives Ivanković) i ona je jedina koja ga može „hendlati“ i držati zauzdanog u okviru školskog sustava. Ravnateljica je izuzetno manipulativna i osvetoljubiva osoba, a pod pritiskom je zbog reizbora, kao i zbog smjene članstva u vijeću roditelja (školski sustav je takav da je svaka škola trokut između učenika, roditelja te nastavnog i stručnog osoblja, s time da se Ministarstvo rijetko miješa i po pravilu oglašava nenadležnim), i ona mora igrati igru, ali joj Anamarijine „poštenjačke“ inicijative nimalo ne odgovaraju.

Sonja Tarokić pozicionira glumce i ekipu „in medias res“, pokušavajući da školski sustav uhvati iz svih kutova, ali uvijek „sa zemlje“. Većina scena unutar školskih zidina su zapravo „masovke“ sa statistima i glumcima između njih te dijalozima koji se preklapaju kao u klasičnim filmovima Roberta Altmana, za što treba pohvaliti montažera i dizajnera zvuka Bornu Buljevića. To sjajno pogađa suštinu škole, a posebno zbornice kao njene fokalne točke (barem što se tiče nastavnog osoblja), kao mjesta u kojem svi govore, a nitko ne sluša i ne čuje. Direktor fotografije Danko Vučinović to sjajno rješava hvatajući lika, odnosno likove na kojima je fokus priče u zadnjem dijelu kadra, preko nefokusiranih glava i silueta onih koji u određenom kadru figuriraju kao statisti. Događaji teku paralelno (u pozadini svega su nekakve pripreme za školsku priredbu koje dodatno unose podjele u zbornicu) i odmjereno korišten, a svejedno furiozan „soundtrack“ izvučen od narodnih melodija u izvođenju sastava Lado na ovom mjestu izvrsno funkcionira.

Vrhunski posao rade glumci, prije svih Marina Redžepović (kojoj je ovo prva velika filmska rola), Stojan Matavulj (kazališni glumac koji je na filmu do sada uglavnom igrao koloritne i karakterne epizode) i Nives Ivanković (glumica ponajviše aktivna na televiziji). Marina Redžepović fiksira pogled kamere i gledateljstva za sebe te doista kanalizira empatiju lika kojeg tumači, kao i stres koji joj se u tom vremenskom rasponu prikuplja. Nives Ivanković sjajno igra kombinaciju manipulativnosti i lukavosti njenog lika koju skriva iza fasade prostodušnosti i priprostosti. Matavulj, pak, ostvaruje najkoloritniju ulogu u filmu, u njoj uživa i ona mu doista leži. Nije tu riječ samo o širokim potezima kojima je on sklon kada igra grandiozne likove ili likove koji pate od grandioznih iluzija, već tu ima i nešto finoće i ranjivosti.

Sonja Tarokić drži sve pod kontrolom i time demonstrira svoj izuzetan talent za režiju koji ju izvlači i iz situacije da film ima barem jedan „kraj viška“, kao i situacije da traje preko dva sata. Ta minutaža se zapravo niti ne osjeća: gledatelj ima osjećaj da je na licu mjesta na neodređeni vremenski period. „Zbornica“ je svakako u vrhu hrvatskih filmova koje smo imali prilike vidjeti ove godine. Pitanje je samo je li bolja kao film ili kao pogled u jedan sustav koji melje sve pred sobom i sve u sebi. Ako još u obzir uzmemo da je u pitanju prvijenac, jasno nam je da od Sonje Tarokić možemo dosta očekivati u budućnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zbornica