OTAC
Kino
REDATELJ: SRDAN GOLUBOVIĆ

O bijesu strpljivog čovjeka

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2020. | trajanje: 120 minuta
uloge: Goran Bogdan, Boris Isaković, Milica Janevski, Nada Šargin
žanr: socijalna drama, film ceste
scenario: Srdan Golubović, Ognjen Sviličić
redatelj: Srdan Golubović
ritn by: Vanja Kulaš | 12.06.2020.
OTAC: O bijesu strpljivog čovjeka
OTAC: O bijesu strpljivog čovjeka
Drama „Otac“ Srdana Golubovića sinegdoška je slika ruralne Srbije, vanvremenski nestvarne i beznadno udaljene od urbanog središta zemlje. Odatle, s juga, iz te bezimene provincije, do glavnog grada u ovom filmu pješači se danima kao u pradavno doba ili u kakvoj distopijskoj budućnosti. Nikoli Stojkoviću (Goran Bogdan), glavnom i praktički jedinom protagonistu, jer svi ostali pojavljuju se tek epizodno, mladom čovjeku ostarjelih očiju koji jobovski gazi kilometre postapokaliptičnog pejzaža, doista se dogodila apokalipsa i to, gledatelju se bar tako čini, samo njemu, jer dok se njegov skučeni svijet neprekidno urušava, ljudima oko njega životi kao da mirno teku dalje. Proces strukturnog propadanja u Nikolinom slučaju trajno je stanje, njegova nesreća poput kronične bolesti izjeda sve, ali na nju se naviklo jer drugačije ne može, dok ne dođe do toga da su ugrožena djeca, e tad se poduzimaju momentalni, očajnički i ne najracionalniji koraci.

Ovo je priča o tome, o putu od obespravljenosti do pobune, o transformaciji iz žrtve u, barem moralnog, pobjednika.

Tvornica u kojoj je Nikola radio, dvije godine nakon otkaza duguje mu niz plaća i otpremninu. Njegova žena Biljana (Nada Šargin), vukući sina i kćer za sobom, upada među nekadašnje muževljeve kolege i prijeti da će zapaliti sebe i djecu, jer su djeca – gladna. Nakon što u prologu pred zatečene radnike, one koji su imali više sreće od njenog muža, iznese svoj problem, a pred gledatelja predradnju pripovijesti koja će se odvrtjeti tek nakon najavne špice, uzbunjeni ljudi gase živu buktinju, slijedi zatamnjenje, ne saznajemo ništa više. Za trajanja špice zabrinuti smo što u naslovu nema nje, očajne majke, koja umjesto tog izigranog oca urla na sustav; Biljana će preživjeti, no zatvorena na psihijatriji otad je skrajnuta iz filmskog okvira. Ipak, samo tih nekoliko beskrajnih minuta, koliko ova moćna glumica ispunjava ekran, dovoljno je da bismo njen lik doživjeli središnjim i jednakovrijednom sveprisutnoj pojavi muškog protagonista. Dovoljne su te minute također da shvatimo kako nije izgledno da će se za nju ikad išta promijeniti.

Nikoli kojeg vijest o incidentu prekida u šumarskim poslovima, dežurni liječnik u rutinski nesadržajnom razgovoru saopćit će da mu je supruga doživjela živčani slom, nakon čega prestrašeni čovjek krene preuzeti djecu koju je zbrinuo Centar za socijalnu skrb, i to po kratkom postupku odmah u udomiteljsku obitelj, privremeno kažu, jer klinci nisu znali kako doći do tate. Njemu zasad sve još djeluje shvatljivo pa i prihvatljivo, pravila međutim nalažu, kad su djeca već ušla u sustav Centra, da se i provjeri u kakvim uvjetima žive. U slabim, pokazat će se, s roditeljima preživljavaju u krajnjoj neimaštini, i to je moment u kojem se puka formalnost promeće u nepremostiv problem, više ništa nije samo po sebi razumljivo, kreće kalvarija bespomoćnog pojedinca kojem se sistem upleo u život, a upravo je sistem, samozadovoljno isceren, trom i kvaran, odgovoran što je s Nikolinom porodicom tako kako već je. 

Gledatelj je van sebe jer sa svoje izmještene, povlaštene, ujedno i posve nemoćne pozicije ne vjeruje da se nitko od socijalnih radnika ne pita zašto ustvari ta obitelj životari dok automatizirano popisuju što sve u kućerku nedostaje, struja koja im je isključena prije dva mjeseca, tekuća voda, bunar se, jasno, ne računa, na kraju fasada. Službenici vrte glavom, značajno se pogledavaju pa nešto bilježe, Nikoli se obraćaju sporadično i pokroviteljski, no dok ne sastave izvještaj, ništa mu ne mogu reći o procjeni stanja, za to će morati do Centra; zbog izostanka s posla za taj će dan ostati bez prijeko potrebne nadnice, no birokratski aparat za takvu minornost ne mari. Potrudit će se Nikola napraviti kako su naložili, ni iz čega nešto, struju posuditi od susjeda, vodu dovući iz dvorišta, no s novom kontrolom eto i nove zamjerke – fali bojler. Nikoli još kao da nije sasvim bistro što mu se događa, naime, sustav je, osim što bazično ne funkcionira, još i korumpiran. Možda i nesvjesno taj čovjek nadu uporno polaže upravo u takav sustav i pripadajuće mu institucije; kad doživi birokratsku traumu na lokalnoj razini, zaputit će se u metropolu, tražiti pravdu na višoj instanci. Kreće pješke jer novca za autobus nema, no ni to neće proći samo tako, samotnog hodača presretne policija, u prekršaju je, jer kakvo hodanje autocestom?!

Selo u Golubovićevom filmu nije dobrosusjedski prisno ni raspjevano, rijetko stanovništvo djeluje raslojeno i otuđeno, kao svojevrstan hijerarhizirani sustav za sebe, iz kojeg je Nikola, gubitkom stalnog zaposlenja i konkretnijih prihoda, izopćen. Njegova neimaština suseljane mu neće spriječiti da ga u tragikomičnoj epizodi pred kraj filma – opljačkaju. Iz svakog od tih mahom neprijateljskih sustava, oficijelnih i alternativnih, povremeno ipak bljesnu iskre ljudskosti, policajci ga poštede kazne i povezu dio puta, od naoko ravnodušnog portira u Centru za socijalnu skrb dobiva komad kruha i povjerljivu informaciju o malverzacijama socijalnog radnika nadležnog za njegov slučaj, susjed mrkog ili pak prezrivog pogleda ustupit će mu struju, doktor u provincijskoj bolnici nije previše srdačan, ali spreman je pobrinuti se za njega …

Esencijalni element filma promišljanje je važnosti obiteljskog zajedništva; dok kamera ogoljuje muškarca koji se instinktivno, gotovo animalno, bori za ono što mu je jedino bitno, Golubović nam podastire dvije oprečno intonirane minijature. S jedne strane pogled krijumčara ljudima koji Nikoli predlaže da ga prebaci u Bosnu nakon što od udomitelja otme vlastitu djecu, jer zdravorazumski procjenjuje da ovaj nema šanse na drugačiji način dobiti ih natrag, a s druge strane daje glas usamljenom starijem čovjeku s kojim Nikola zakratko dijeli bolničku sobu, a koji smatra da se za porodicu ne isplati boriti jer će te ionako iznevjeriti. U pozadini ove jadikovke tutnji seoska svadba kao simbol novog početka, kao nulta pozicija obitelji u začetku za koju je vjerojatnije da će biti nesretna nego bilo što drugo.

„Otac“, dobitnik dvaju priznanja na ovogodišnjem, 70. Berlinaleu, Nagrade ekumenskog žirija i Nagrade publike, društveno je realistična drama dardenovskog prosedea koja se s vremenom pretače u film ceste, pa se tako kritika tranzicije, nasilne deindustrijalizacije i neiskorjenjive korupcije utiskuje u hipnotičan narativ nezaustavljivog kretanja i individualne borbe. Prije svega, dojmljiva je to psihološka minijatura, „film jednog čovjeka“, jer sporedni se likovi ukazuju tek kao kontrastna podloga za izoštravanje situacije onog glavnog. Film koji je skoro pa nijem plijeni svojom neverbalnošću; gluma Gorana Bogdana ponajprije je fizička, otud i naglašeno mimička i gestovna karakterizacija njegova lika. Bogdanovo lice u svakom je kadru, stoga je gledatelj primarno usredotočen na facijalne ekspresije junaka, a time i na gradaciju njegova emocionalnog stanja koje se postupno razvija od rezignacije do odlučnosti. 

Da zaključimo: košmar u drami Srdana Golubovića kulminira kad njegov junak Nikola Stojković napokon osvijesti da mu je socijalna služba doslovno otela djecu, i to jer je, ne svojom krivnjom, siromašan. Stojković, pojedinac uzastopno poništavan u svim svojim suštinskim ulogama, radnika, hranitelja obitelji, naposljetku i roditelja, predstavlja nam se isprva kao posramljen i šutljiv muškarac koji svoje (pr)osuđujuće sugovornike rijetko gleda u oči, skuplja ramena pred bezličnim birokratima kao da je sam kriv za apsurd koji ga je snašao. Blazirani činovnici, međutim, nisu računali s gnjevom tog pristojnog čovjeka i s time da će ga gomila birokratskih poniženja samo osnažiti. Iako nam Golubović neće naprečac olakšati gledateljsko iskustvo nametanjem eksplicitnog hepienda, njegova vješto izložena i vrlo potresna priča ostavlja nas s povelikim osjećajem trijumfa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Otac

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

  2. IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

    19.06.2020.

    Nataša Škaričić

    IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

  3. OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

    18.06.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije