NOMADLAND
Kino
REDATELJ: CHLOÉ ZHAO

Domino efekt ili najbolji film 2020. godine?

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2020. | trajanje: 108 minuta
uloge: Frances McDormand, David Strathairn, Linda May, Swankie, Bob Wells
žanr: drama
scenario: Chloé Zhao
redatelj: Chloé Zhao
ritn by: Ante Nenadić | 16.03.2021.
NOMADLAND: Domino efekt ili najbolji film 2020. godine?
NOMADLAND: Domino efekt ili najbolji film 2020. godine?
„Nomadland“ je treći film kineske redateljice Chloé Zhao koji premijerom u rujnu prošle godine na Veneciji započinje trijumfalni put ovjenčan ni manje ni više nego Zlatnim lavom, potom nagradom publike u Torontu i, odnedavno, Zlatnim globusom za najbolji film u kategoriji drame i najbolju redateljicu. Popis nagrada zaista je zapanjujuć čime se nekako prejudicira i mogući uspjeh na dodjeli Oskara tim više što se šumom lovorovih vijenaca s pravom ponovno okitila i odlična Frances McDormand. Prava je šteta što je dosad zbog situacije „Nomadland“ bio tek u ograničenoj distribuciji u američkim kinima i dostupan na streaming platformi Hulu koja je također zaključana za ostatak svijeta. Međutim, ljubav nađe načina i oni zainteresirani će se na lukave načine dočepati filma i prije nego postane dostupniji (što je neminovno) i zaključiti je li riječ o tipičnom domino efektu nagrada ili zaista o najboljem filmu 2020. godine.

Radnja prati Fern (Frances McDormand), sredovječnu ženu koja ostane bez posla nakon gašenja tvornice gipsa te odluči prodati svoje stvari i kupiti kombi u kojem će živjeti, kojim će putovati i iz kojeg će tražiti novi posao. Prvi njezin poslovni angažman je u Amazonovom distributivnom centru, pa se, uzimajući u obzir početni motiv (propast tvornice uz posljedično brisanje poštanskog broja mjesta i tihu deložaciju radnika), može pretpostaviti da film suvereno zauzima oštar kritički stav prema kapitalističkom načinu proizvodnje i svoj nesigurnosti u raljama poslovne hirovitosti koja uz progresivno otuđivanje radnika uz njega ide. Ali to nije tako. 

Iako se Fern najčešće zapošljava u mekama suvremenog SAD-a (Amazon, Wall Drug, uvijek uslužne djelatnosti) i scenografija ponekad sugerira socijalnu patologiju i nepravilnosti, ovo je film o trpnom čovjeku koji društvenu nepravdu ne uzima osobno i živi istodobno uz (usporedo s) sustav i prema njegovim zahtjevima.

Osim gašenja tvornice u kojoj je radila okidač za njenu odluku o beskućništvu (to nije pravi izraz, jasno, u filmu ona sama radi simpatičnu jezičnu distinkciju) nedavna je smrt njezina muža, Boa, također zaposlenika iste tvornice s kojim je u mjestu Empire (radničko naselje) započela graditi nešto što joj od mladosti nije padalo na pamet, zajednički život. Mi upoznajemo ranjenu Fern, stoičkog ponašanja i ravnodušna izraza lica koja tek odlaskom na sijelo plemena nomada, a na poziv prijateljice Linde May, inače stvarne nomatkinje (!), u duhu komune doživljava ponovno ugodnu toplinu harmonije zajednice i bezinteresnog ljudskog kontakta koja joj je tako nedostajala od životnog gubitka.

Film od scene sijela teče u taktu izmjene perioda rada i putovanja i u pravoj maniri filma ceste ukazuje na urođeno ljudsko beskućništvo uvjetovano rastrganošću između civilizacije (društva) i prirode. Ono što je civilizacijski (društveno) bešćutno razvrgnuto, primjerice doslovno brisanje naselja Empire koje u Ferninoj koncepciji zauzima centralno i jedino mjesto smiraja, u prirodi se ponovno sastavlja osvještavanjem našeg mjesta u nekoj višoj logici koja čini okosnicu duhovne filozofije uvjetno rečeno plemena suvremenih nomada. Bob Wells, također stvarni nomad, organizacijom sijela sprovodi plauzibilan plan olakšavanja života za društvene „outsidere“. Tamo se događa slobodna razmjena dobara, ljudi uspostavljaju smisleniju komunikaciju (više slušanja, manje konfrontacije), slobodno dijele iskustva, uče o preživljavanju i otvoreno progovaraju o svojim problemima i tragičnim događajima iz svog života, a ono što ih veže ljubav je prema kretnji, prema dinamici i cesti koja simbolički reprezentira poveznicu između ovostranog i onostranog („svi ćemo se opet sresti negdje dalje na cesti“).

Jedna od tematskih okosnica filma je neminovna prolaznost ljudskog života i način nošenja s njom kao i pomalo egzistencijalistički shvaćena životna samoća. Fern u stalnoj sprezi između rada i putovanja, statike i dinamike, civilizacije i prirode pronalazi svoje prirodno stanje kojem se uvijek iznova vraća nakon povremenih okrznuća o smiraj tijekom radnje, za nju zaista vrijedi ona da mijena jedina stalna jest. Što se vizualne organizacije tiče, plan snimanja je stalno svrsishodan (ipak se radi o realizmu), a ono što izaziva poetički eksces je prirodno svjetlo rubnih ili prijelaznih dijelova dana (suton, zora, zalazak) i popratna klasična glazba koja se umjereno često umeće u pojedine scene. 

Dojma sam da taj glazbeni odabir često upućuje na pogrešan trag melankoličnom kombinacijom klavira i violine, a jednom čak i nespretno prekriva ugodnu ambijentalnu kombinaciju gitare i pjevača. Ravnodušnost je prirodan izraz lica Frances McDormand, barem u filmskom okolišu, ispod koje se krije sve što može stati u jednog čovjeka. Melankolija koju izaziva povremeno klasiciranje naginje prema melodramatici koja nikako ne ide na čast dubini i izvrsnoj univerzalnosti glumačkog izričaja Frances McDormand. Fern je uistinu stoik i kroz život prolazi na taj način zato što to želi i zato što je to tako odlučila i zato što to voli, a ne tamo neka jedva prisutna sjenovita persona prozirnog pogleda. Fern i to jest, da, ali između svega ostalog.

„Nomadland“ nema ništa megalomansko u sebi, čine ga obične priče „outsidera“, obiteljskih ljudi, putnika, radnika, kampera, sve sami detalji iz jednostavnih života koji nemaju pretenzija na mesijanstvo. Dok se Fern u želji za slobodom odriče većine materijalnih dobara, netko se u želji za slobodom odriče većine duhovnih dobara. Rekli bi da je sasvim svejedno kako se sloboda želi, da se odricanjem duhovnih dobara u korist materijalnih nužno ne remeti balans koji potom na marginu istiskuje cijeli jedan red ljudi. Međutim, to su ljudi koji se snalaze, koji žive za iskustva, a ne za predmete, koji vjeruju u neosporivi značaj svakoga života, koji su inkluzivni, prilagodljivi, koji ne osuđuju i međusobno si pomažu u igranju igre istodobno prema pravilima i kontra pravila jer to mogu.

Prije svega „Nomadland“ je film/studija karaktera koji nekako u svojoj običnosti zadobiva karakteristike univerzalnog pa na kraju stječe vrijednost veću čak i od mnogih priznatih karakteroloških ili humanističkih studija koje polažu pravo na definiranje ljudske prirode. Ljepota ovog filma leži u slavljenju slobode bez zamjeranja, bez optužbi i bez pretenzija na općedruštveno, u slavljenju stalne mijene i nanovo pronađene ljudske izgubljenosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nomadland

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije