Iako se može sporiti koliko je prije Islamske revolucije Iran zapravo bio liberalna sredina (a koliko je ta liberalnost bila samo šminka za truli, koruptivni sistem koji je sistematski eksploatirao svoje najsiromašnije građane), činjenica je da je Iran tada, makar u smislu osnovnih ljudskih sloboda, bio liberalniji nego danas. Islamisti su odmah nakon revolucije 1979. godine zatomili sve one progresivne snage unutar anti-monarhističkog pokreta koje su u toj revoluciji sudjelovale. Sada, više od 40 godina nakon povijesnih događaja, Iran je još uvijek neslobodna zemlja čiji je civilni režim i formalno podređen volji religijskih vođa i gdje se oni koji su percipirani kao njegovi protivnici nemilosrdno proganjaju. U tom smislu, revolucija je pokrenula samo prvi val emigracije prema percipirano slobodnom Zapadu, a tvrdi režim je dao svoj doprinos tome da se emigracija nastavi.

Tarantinovski, oproštajni Bond. Posle ću to da objasnim, ali na početku: ključna scena je zapravo realan opis ovog našeg stanja, kada M. (Ralph Fiennes) usred Lambetha, tako da se vidi turistička zamka „Londonsko oko“, objašnjava, zapravo se pravda Bondu. zašto mu je pala na pamet ideja da napravi pametni virus koji ubija samo ljude s određenim DNK: „Čitav život sam posvetio odbrani demokrat...“, pa se osvrne oko sebe i pokaže rukom: „ovoga!“ A ovo je – sloboda da budeš šašav i ofarban u zeleno, da se zezaš, da tulumariš, da blejiš, da živiš kako ti se hoće, swinging or living as a celibate, gay or straight, all the same, taj M.-ov iskaz je tačan opis današnje situacije in a nutshell. Nikad nisam bio tarantinovac, a obožavam „Bilo jednom...“. Ovo je jedini bondovski film Daniela Craiga koji sam pogledao u celini, pa još u bioskopu, a sada sam fan Daniela Craiga. Inače, bio je to prvi odlazak u bioskop posle izbijanja pandemije

U određenim krajevima bivše nam domovine, lik i djelo pjevača odnosno kantautora Tomislava Tome Zdravkovića ne treba previše predstavljati jer spomenuti ima status legende, što zbog svojih melankoličnih pjesama u žanrovskom registru kafanske glazbe, što zbog svog životnog stila obilježenog boemijom, kockom, nesretnim ljubavima i propalim brakovima. Iako njegovu glazbu mnogi lijeno i pogrešno apriorno svrstavaju u folk ili novokomponiranu narodnu, taj kafanski zvuk koji svakako ima elemente srpskog i jugoslavenskog melosa iz različitih krajeva, zapravo se više oslanja na starogradsku pjesmu, uz dodatke različitih zapadnoeuropskih žanrova poput francuske šansone, talijanske kancone i njemačkog šlagera. Tomina smrt koincidirala je s metaforičkom smrću Jugoslavije, što može poslužiti kao inicijalna kapisla za biografski film (i televizijsku seriju koja se u suvremenoj srbijanskoj kinematografiji nekako podrazumijeva).

Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.

Neki kažu da se na primjeru škole vjerno ogleda cjelokupno društvo, što i nije nužno istina. Škola je, naime, izuzetno kompleksan i kompliciran sustav raspodjele moći, s različitim paralelnim hijerarhijama, pa se stoga u školi još manje vidi učinak individualnih napora i inicijativa nego drugdje. Upravo je okruženje škole Sonja Tarokić izabrala za svoj dugometražni prvijenac „Zbornica“ koji je upravo doživio premijeru u Karlovym Varyma, gdje je i nagrađen posebnim priznanjem žirija. Protagonistica naše priče je Anamarija (Marina Redžepović), školska pedagoginja kojoj je posao u neimenovanoj školi u okolici Zagreba prvi stalni, nakon nekoliko godina provedenih na zamjenama. Ona poslu pristupa s mješavinom ideala, profesionalizma i dobre volje, pa zapravo više djeluje kao netko tko probleme učenika serijski rješava empatičnim pristupom.

Po osnovnoj političkoj teoriji, konzervativci štite interese viših društvenih klasa i obraćaju se biračima upravo iz tog miljea, dok se ljevičari obraćaju radništvu i teoretski štite interese te klase. No, ta stara podjela na ljevicu i desnicu po pitanju glasačke baze, ako je ikada i vrijedila, danas zasigurno više ne vrijedi. Možda zato što je u potrošačkom visokotehnološkom društvu radnička klasa, kako je to Darko Rundek pjevao, otišla u raj, možda zato što se ljevica približila liberalima i okrenula srednjoj klasi i njezinim temeljnim pitanjima poput identiteta, time ekstremnoj desnici ostavivši monopol na glasove niže klase stanovništva. Ima tu i neke logike: siromašnijima i manje obrazovanima, ali ipak ne gladnima i direktno ugroženima, lakše je „prodati“ nacionalizam i okrenuti ih protiv nekih društvenih skupina. S druge strane, oni situiraniji i bolje obrazovani teže tome da se hinjenom brigom o dobrobiti drugotnih prikažu u boljem svjetlu.