BOŽJE TIJELO: Humorna priča o štićeniku popravnog doma koji kao lažni svećenik dobije povjerenje župljana
Film se, što se iz naslova može zaključiti, bavi vjerom i religijom u smislu dogmatskog organiziranja sentimenta, ali ne nužno Crkvom kao institucijom. To se može učiniti suviše hermetičkim, pa čak i kukavičkim, ako uzmemo u obzir da ona u velikoj mjeri dominira poljskim društvom, kako politikom, tako i javnim diskursom. Riječ je ipak o zemlji gdje je oko 90 posto stanovništva religiozno i čija je trenutna vlast klerikalno-nacionalističke orijentacije. Gađati i pogađati toksičnu prirodu Crkve bio bi svojevrstan zicer, i nije da toga nije bilo u prošlogodišnjoj "žetvi" poljske kinematografije (primjera radi „Kler“ Wojciecha Smarzowskog), kao što nije ni slučaj da Komasa i scenarist mu Mateusz Pacewitz ne odapinju pokoju strelicu i u tom smjeru, ali se kroz „Božje tijelo“ prvenstveno bave jednim od temeljnih vjerskih pitanja - iskupljenjem.