Neki datumi se jednostavno pamte. Mi koji smo ih doživjeli pamtiti ćemo ih dokle smo živi, s manje ili više „distorzije” koja će nastupiti s vremenom. Recimo, za 24. veljače 2022. godine se još uvijek točno mogu sjetiti gdje sam bio kada sam pročitao prve vijesti, kako sam se osjećao, čak i koji su se, možda nerealni strahovi u meni osobno tada porađali. Taj se datum označava kao datum početka rata u Ukrajini, što je samo djelomično točno, budući da je rat tamo izbio nekih osam godina ranije, ali od navedenog datuma teče njegova intenzivna faza. Agresorska ruska strana ju cinično naziva specijalnom vojnom operacijom, ali nemojmo se zavaravati, u pitanju je rat u svom punom opsegu, s bitkama, tragedijama, kolonama izbjeglica i smrtima, kako vojnika, tako i civila.

Možda pripadnost pojedinim statističkim kategorijama i nije stvar izbora, ali to koliko ćemo na osnovu tih pripadnosti graditi svoj identitet tiče se samo nas osobno. Prevedeno, sami biramo koliko će nam biti bitno to što smo pripadnici manjinskog ili većinskog naroda, ove ili one rase, neke ili nijedne vjeroispovijesti, što smo mladi ili stari, što svoj spol definiramo ovako ili onako, ili odbijamo da ga definiramo i što imamo ovakav ili onakav odnos do svoje seksualnosti koja također može i smije biti ovakva ili onakva. Opet, to ne znači da ne postoje određena očekivanja, koncepcije ili norme (uglavnom nepisane) kako se prema nečemu od navedenog valja odnositi. Nevolja s normama je ta da se one same po sebi nameću (od strane društva, države ili tržišta, svejedno), pa mi, htjeli ili ne, moramo usvojiti određeni klišej ili stereotip.

Možda ni u neka normalnija vremena film kao što je „Zatvori oči“ ne bi bio filmska vijest godine, ali bi makar skandal zašto to nije tako podigao dovoljno prašine i potrajao dovoljno dugo. Ovako je prvi dugometražni film legendarnog španjolskog filmaša Victora Ericea nakon tridesetogodišnjeg posta ostao na nivou fusnote koja će možda privući pažnju tek upornijih filmskih sladokusaca. Problem je nastao već u samom procesu selekcije filma za Cannes kada je festival namjerno držao redatelja „u mraku” po pitanju selekcijskog statusa filma i time ga onemogućio da se možda izbori za zvučniju premijeru od one koju je dobio, u relativno novoj, nenatjecateljskoj sekciji Cannes Premieres koja ne garantira nikakvu daljnju festivalsku distribuciju. Redatelj se na koncu nije pojavio na premijeri i umjesto toga je napisao protestni tekst u madridskom dnevniku El Pais.

Jeste li primjetili, dragi čitatelji, kako nas „streaming” servisi baš u praznično doba zasipaju apokaliptičnim filmovima s jasnom namjerom da nam skrenu pažnju ka nekom problemu, da nas nečim dobro uplaše i da nas nečemu nauče. Nije to tek tako, okupi se obitelj, pusti se Netflix, nakon toga se priča s kolegama, pišu se članci po novinama i naručene ili makar konformističke filmske kritike, pa onda dobijemo fenomen koji svi moraju vidjeti, nešto što makar na neko vrijeme drži globalno pozornost prije nego li se preseli u vječni zaborav. Imali smo tako „Bird Box“, „White Noise“ i najgoreg „od sve djece” – „Don't Look Up“, filmove same po sebi dosta različite, ali sa sličnom putanjom. Ovogodišnji doprinos toj kolekciji zove se „Ostavite svijet iza sebe“ („Leave the World Behind“).

Uvjetovani vjerskim ili makar kulturnim sadržajem koji konzumiramo nekritički ili možda pred-kritički, uvjeravani smo da je zlo neljudsko i kao takvo mora biti čudovišno i stoga lako prepoznatljivo. Tek nas je Hannah Arendt na primjeru Adolfa Eichmana, odnosno njegove uloge u Holokaustu, uspjela poučiti da zlo nije karikaturalno, čudovišno i neljudsko, već je ono prije svega banalno, zbog toga tako ljudsko i teško prepoznatljivo. Jer Eichman je, sjetimo se, samo savjesno radio svoj posao, birokratski posao ispunjavajući zadatke koji su pred njega postavljeni i nadajući se usponu u karijeri.U svom romanu „Zona interesa“ britanski književnik Martin Amis, a u njegovoj ekranizaciji redatelj Jonathan Glazer, odlaze i korak dalje u spuštanju zla dublje u ljudske sfere. Film „Zona interesa“ imali smo prilike vidjeti u dvije odvojene projekcije na Human Rights Film Festivalu koji je prošli tjedan održan u Zagrebu.

Ove godine primjetan je trend u kinematografiji - kako onoj „mainstream”, tako i kinematografiji koja nosi odrednicu festivalske ili „arthouse” - da filmovi traju blizu ili preko tri sata, najčešće bez ikakvog opipljivog opravdanja. Potpisnik ovih redaka ga je samo za jedan film tog formata uspio naći, i to tek donekle, budući da film (koji ipak nije predmet ovog teksta) može biti i upola kraći i dvostruko duži, a da se ipak ništa u njegovoj percepciji ne promijeni. Razloga se, međutim, može naći, i oni su različiti. Neki od „osumnjičenih” su jednostavno pretrpani, pa ih ni relativno živahan tempo ne može do kraja iskupiti, a drugi su jednostavno – spori. Kada smo kod sporih filmova (čak je i odrednica „slow cinema” legitimna i neki filmski autori je s ponosom nose), ne smijemo zaobići činjenicu da je ove godine takav film izbacio i jedan od doajena „žanra”, turski autor Nuri Bilge Ceylan.