Specifikum javnih škola u distriktu je, pak, taj da u njima natpolovičan broj učenika kod kuće ne govori njemačkim jezikom, budući da su djeca pripadnici ili prve ili druge generacije imigranata (potomci „pravih” Austrijanaca iz Beča, pa čak i iz tog radničkog kraja, po pravilu idu u privatne ili makar u crkvene osnovne škole). Jedan razred iz te najveće državne osnovne škole, učenici i njihova učiteljica, bili su predmet interesa poznate dokumentaristice u periodu od tri školske godine, od početka drugog do kraja četvrtog razreda.

Inače, film je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Berlinaleu, gdje je osvojio nagradu Peace Film Award. Domaća publika ima ga priliku vidjeti na zagrebačkom Subversive Film Festivalu koji je otvoren u ponedjeljak, a "Favoriten" je na programu danas u 17 sati u Kinoteci. 

U svojim ranijim radovima, Ruth Beckermann se bavila temama migracija, ali onih iz nešto dalje prošlosti, židovskih i kroz osobnije forme dokumentarnih eseja. U međuvremenu se doticala i drugih tema te za njih birala drugačije, uvijek odgovarajuće pristupe i tehnike. Primjera radi, u svom pret-prethodnom uratku „The Waldheim Waltz“ (2018) je, obilato se koristeći privatnim arhivskim snimkama, kroz fenomen bivšeg generalnog sekretara UN-a i austrijskog kancelara koji je prvo krio, a onda minimizirao svoju nacističku prošlost, prozborila koju o laži i prijetvornosti koja je uzidana u temelj moderne, poslijeratne Austrije, a u svom prethodnom radu „Mutzenbacher“ (2022) je iskoristila naslovni kultni erotski roman kako bi intervjuirala muškarce i ispitala njihove stavove o ženskoj seksualnosti.

Tema „Favoritena“, međutim, zahtjeva sasvim drugačiji pristup, opservacijski, koji sa sobom nosi svoj set izazova. Prvo, djeca se moraju naviknuti na kameru i pred njom se prirodno ponašati, što je zahtijevalo određeno vrijeme navikavanja, ali je na koncu rezultiralo i njihovim uključivanjem u proces snimanja. Naime, autorica im je podijelila mobilne telefone s kamerama i ohrabrivala ih da i oni snimaju, a neki od tih snimaka su završili u konačnoj verziji filma, što je značajno jer otvara drugu perspektivu prema njima – pored toga što kroz veći dio filma imamo prilike vidjeti kako ona vidi svoje junake (koje se trudi ne komentirati, što joj i uspijeva), ovim „trikom” možemo vidjeti i kako oni vide sami sebe i jedni druge. 

Pozicioniranje kamere je drugi bitan izazov, i tu su se Beckermann i direktor fotografije Johannes Hammel iskazali time što je kamera fluidna, ali neintruzivna (u suprotnom bi moglo doći do hladne distance ili do ometanja nastavnog procesa zbog čega bi ovo posmatranje izgubilo svoj smisao) i, najvažnije, izborom rakursa koji simulira dječju perspektivu, što dovodi do toga da nijednog trenutka nemamo dojam da svoje junake autori gledaju s visine. Treći bitan izazov je selekcija materijala iz sati i sati snimljenog, te montaža istog u suvislu cjelinu. Možda je prosta kronologija bila glavna ideja-vodilja montažeru Dieteru Pichleru, ali je posao koji je obavio sasvim dobar.

S tim u vezi, postavljena je i izvjesna dramaturgija neophodna da se uhvati razred, a dijelom i škola. Naravno, nemoguće je svih 25 učenika profilirati detaljno (što je još teže ako se u obzir uzme da svi nose vrlo sličnu odjeću na temu popularnih video-igrica), ali za desetak njih dobijamo uvjerljivi dojam tko bi tu mogao biti tko makar u smislu „razrednih uloga” – tko je štreber, tko je klaun, tko je miran, a tko nemiran, tko je nova cura i kako je drugi prihvaćaju (to je malo „olakšano” činjenicom da ona ne govori ni riječi njemačkog, ali to dalje dovodi do jedne od bitnijih i širih tema filma). Konačno, kao što je razredu potreban učitelj, filmu je potreban protagonist i to je ovdje njihova učiteljica Ilkay Idiskut. Njena pozicija je posebno zanimljiva, budući da ona dobro poznaje oba „svijeta”, i onaj imigrantski iz koga dolaze djeca (budući da je i sama turskog porijekla), i školski sistem, s djecom ima prirodan kontakt i idealni meki autoritet, ima želju i motivaciju da im pomogne i da ih nauči da žive u društvu, ali za to ima poprilično ograničene mogućnosti.

Pristup autorice i njene ekipe apsolutno je pošten, bez nepotrebnih komentara sa strane i dociranja, pa zaključke gledatelji mogu izvući sami. Uglavnom se svodi na to da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Da je integracija možda lijepa želja, ali da oba pola jednadžbe teže getoizaciji. Da, kao što se to vidi u zrcalnim scenama posjete džamiji u kraju (gdje se momci čiji su očevi imami lokalnom imamu nameću svojim znanjem obreda) i posjete centralnoj katedrali u kojoj je svećenik, suočen s razredom u kojem nema katolika, primoran govoriti u frazama da Stephansdom može biti „njihov” jer su i oni Bečani, postoji rasap između nastavnog plana i stanja na terenu. Da u javnom školstvu fali i kadra i financijskih sredstava čak i za esencijalne stvari u smislu integracije (poput dopunske nastave njemačkog jezika za one kojima to nije materinji). Da je sistem ako ne nužno nepravedan, onda makar ishitren u zaključcima na osnovu arbitrarno prosuđenih, ali tvrdo postavljenih kriterija koji desetogodišnjake „profesionalno orijentiraju” za ostatak života.

I konačno, da su djeca kao djeca dobra, radoznala i pametna, zbog čega će možda na kraju i biti u redu, ali da za to ne treba zasluge prikazivati sustavu, od škole do visoke politike, već isključivo pojedincima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Favoriten

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.