Kada uperite mikrofon ili kameru u nekoga, vi im implicitno kažete da su važni, barem u tom trenutku. Novi film "C'mon C'mon" koji je snimio reditelj i scenarista Mike Mills je pogled na to kako odrasli i deca funkcionišu zajedno, odnosno kao „tandem“. Činjenica je da deca većinu stvari nauče od odraslih ljudi. No, i odrasli mnogo toga mogu naučiti od dece, samo ako se potrude. Zato ih ne treba potceniti, već učiti od njih, dati im pravo glasa i posvetiti im vreme. Sa naturalizmom u izvođenju, vrhunskim scenarijem i brilijantnom režijom, "C'mon C'mon" je film vredan pažnje i poštovanja. Mills želi da upijete svaki trenutak koji provedete sa ovim likovima. Ovo je film o ozbiljnim stvarima i poziva na razmišljanje. Imao je svetsku premijeru na 48. filmskom festivalu Telluride u američkom Coloradu početkom septembra, a objavljen je 19. novembra 2021. od strane A24.

Eastwood je ostarela zvezda rodea za koju leba nema ni kod konjovlasnika za koga je decenijama radio. Ovaj ga izbaci kao kesu đubreta. To je početak filma i dijalog služi da saznamo sve što treba i o jednom i o drugom. Onda sledi telop „toliko i toliko kasnije“ (ne mnogo kasnije, da znate, smešno je da postoji telop za tako kratko vreme) i evo opet konjovlasnika, pokunjeno dolazi kod usamljenog i još propalijeg Eastwooda za uslugu: da mu iz Meksika dovede sina od 13 leta. Ispostavlja se da Eastwood duguje nešto šefu i on uprkos tome što je neslavno dobio nogu u dupe prihvata zadatak, iako on deluje blesavo i na prvi i na drugi pogled. Zašto ne policija? Zašto ne neko mlađi i u boljoj formi? Zašto ga sam ne dovede? Zato što je majka kod koje je sin harpija, zato što oca traži policija u Meksiku, zato što će sin samo Eastwoodu da veruje, zato što je šefu pod stare dane samo sinak nada i spas i svetlo na kraju tunela. Pa, nije loša argumentacija.

Kada govorimo o kriminalu u Meksiku, obično govorimo o bandama, narko-kartelima i krijumčarenju migranata preko granice sa Sjedinjenim Državama. Pritom zaboravljamo da je Meksiko druga najmnogoljudnija ibero-američka država i da je zbog brojnosti radne snage i pozicije na migrantskoj ruti nezanemariva industrijska sila, pa da se tu svakako događaju i pojave iz registra privrednog kriminala, prije svega povrede radničkih prava, eksploatacija ili čak porobljavanje. Tehnički govoreći, to nisu nužno nelegalne radnje jer se tvornice i posrednici mogu zaštititi ugovorima, ali je tu svakako riječ o nečemu krajnje nemoralnom. U taj milje smješten je film „Kutija“ venecuelanskog redatelja Lorenza Vigasa koji je nakon premijere u Veneciji i prikazivanja u Torontu, San Sebastianu, Londonu, Tokiju i Solunu zaigrao i na Zagreb Film Festivalu u konkurenciji „Ponovo s nama“.

Iako se može sporiti koliko je prije Islamske revolucije Iran zapravo bio liberalna sredina (a koliko je ta liberalnost bila samo šminka za truli, koruptivni sistem koji je sistematski eksploatirao svoje najsiromašnije građane), činjenica je da je Iran tada, makar u smislu osnovnih ljudskih sloboda, bio liberalniji nego danas. Islamisti su odmah nakon revolucije 1979. godine zatomili sve one progresivne snage unutar anti-monarhističkog pokreta koje su u toj revoluciji sudjelovale. Sada, više od 40 godina nakon povijesnih događaja, Iran je još uvijek neslobodna zemlja čiji je civilni režim i formalno podređen volji religijskih vođa i gdje se oni koji su percipirani kao njegovi protivnici nemilosrdno proganjaju. U tom smislu, revolucija je pokrenula samo prvi val emigracije prema percipirano slobodnom Zapadu, a tvrdi režim je dao svoj doprinos tome da se emigracija nastavi.

Tarantinovski, oproštajni Bond. Posle ću to da objasnim, ali na početku: ključna scena je zapravo realan opis ovog našeg stanja, kada M. (Ralph Fiennes) usred Lambetha, tako da se vidi turistička zamka „Londonsko oko“, objašnjava, zapravo se pravda Bondu. zašto mu je pala na pamet ideja da napravi pametni virus koji ubija samo ljude s određenim DNK: „Čitav život sam posvetio odbrani demokrat...“, pa se osvrne oko sebe i pokaže rukom: „ovoga!“ A ovo je – sloboda da budeš šašav i ofarban u zeleno, da se zezaš, da tulumariš, da blejiš, da živiš kako ti se hoće, swinging or living as a celibate, gay or straight, all the same, taj M.-ov iskaz je tačan opis današnje situacije in a nutshell. Nikad nisam bio tarantinovac, a obožavam „Bilo jednom...“. Ovo je jedini bondovski film Daniela Craiga koji sam pogledao u celini, pa još u bioskopu, a sada sam fan Daniela Craiga. Inače, bio je to prvi odlazak u bioskop posle izbijanja pandemije

U određenim krajevima bivše nam domovine, lik i djelo pjevača odnosno kantautora Tomislava Tome Zdravkovića ne treba previše predstavljati jer spomenuti ima status legende, što zbog svojih melankoličnih pjesama u žanrovskom registru kafanske glazbe, što zbog svog životnog stila obilježenog boemijom, kockom, nesretnim ljubavima i propalim brakovima. Iako njegovu glazbu mnogi lijeno i pogrešno apriorno svrstavaju u folk ili novokomponiranu narodnu, taj kafanski zvuk koji svakako ima elemente srpskog i jugoslavenskog melosa iz različitih krajeva, zapravo se više oslanja na starogradsku pjesmu, uz dodatke različitih zapadnoeuropskih žanrova poput francuske šansone, talijanske kancone i njemačkog šlagera. Tomina smrt koincidirala je s metaforičkom smrću Jugoslavije, što može poslužiti kao inicijalna kapisla za biografski film (i televizijsku seriju koja se u suvremenoj srbijanskoj kinematografiji nekako podrazumijeva).