„Muškarci ne plaču“ u velikoj mjeri razbija monotoniju post-yu filmova s ratno-poratnom tematikom s vječitim klišejima o krivcima, žrtvama, “ko nas bre zavadi”, “ko je počeo rat” i ostatkom prašine za u oči. Osim toga, ovdje nema kalkulacije, “doctoringa”, pisanja po očekivanju filmskih fondova. Ovo je film o ljudima koji su prošli strahote i djelo nekoga tko vrlo dobro zna o čemu priča i koji od toga ne odstupa, svidjelo se nama ono što vidimo ili ne. I taj stav se mora cijeniti. Redatelj Alen Drljević, i sam ratni veteran, ne nudi laka rešenja niti nas uvjerava da je nekakvo zajedništvo i odnos povjerenja moguće tek tako izgraditi. On zna bolje od toga jer je sve to prošao sam. Film je prvotno zamišljen kao kratkometražni dokumentarac, ali je autoru upravo na jednoj takvoj grupnoj terapiji na pamet palo da ga produži i postavi kao igrani film. Ideja se pokazala više nego dobrom, uz briljantnu glumačku postavu iz skoro svih krajeva bivše države .

Christian je savršeni švedski nenasilni muškarac u luksuznom električnom automobilu koji svoj posao vrlo rado delegira drugima, izbegavajući da zaprlja ruke, doslovno i metaforički. On je zaljubljen u svoj status i vrlo paranoidan po pitanju bilo čega što bi taj njegov savršeni život moglo srušiti. I kao takav je predodređen da padne... Hladna estetika i precizno postavljena kamera u filmu „The Square“, koji je osvojio Zlatnu palmu na ovogodišnjem Cannesu, podsećaju na Hanekea i njegovu misiju ispitivanja, stvaranja i pojačavanja strahova kod buržoazije, dok materijal kojim se bavi u sećanje priziva Bunuela sa literarnom “matter of fact” metodičnošću Ballarda i “twistom” u rangu Monty Python uradaka iz najboljih dana. Svoj prošli film, „Turist“, Östlund, je sada podigao na još viši nivo i kada je reč o humoru i kada je reč o drami i implikacijama.

Meinhard i njegovi kompanjoni predvođeni sirovinom Vincentom su tim nemačkih građevinskih radnika na zadatku konstrukcije hidroelektrane u Nigdezemskoj na bugarsko-grčkoj granici. Prvo što će uraditi je podizanje svog kampa na planini i ponosito isticanje nemačke zastave. To će, kao i neumesni flert sa lokalnim ženama, razjariti lokalno stanovništvo, ionako nepoverljivo prema strancima, naročito Nemcima zbog zajedničke istorije tokom Drugog svetskog rata. Problemi u komunikaciji nisu samo stvar jezičke barijere koja se da prevladati, bilo gestikulacijom, bilo činjenicom da poneko u selu govori nemački jezik usled gastarbajterskog ili studentskog iskustva. Stvar je stava koji mora biti promenjen. Obe strane u onoj drugoj moraju videti ljude, a ne divljake, seljake i glupake, odnosno strane zavojevače i kapitalističke koloniste.

Budžetski skroman, ali sa bogatom i slojevitom pričom, sa osebujnim i atipično razvijanim likovima, te vrlo precizan u egzekuciji, „Kratki izlet“ Igora Bezinovića je film vredan više gledanja i vraćanja svakih nekoliko godina. Film je svetsku premijeru imao na festivalu u Rotterdamu, u sekciji “Bright Future”, a na “domaćem terenu” za sada je prikazan u Puli, gde je osvojio Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film, te u Motovunu gde je delom i snimljen. Očekuje se regularna distribucija u Hrvatskoj, makar ograničena na art i gradska kina. Sitni detalji u filmu su naprosto briljantni, poput odstupanja između onoga što čujemo iz naracije i onoga što vidimo na ekranu i dizajna zvuka koji ambijentalne šumove iz prirode reže povremenim provalama glasne etno-muzike. „Kratki izlet“ možda ne dobacuje do nivoa remek-dela, ali je svakako više od sigurnog i solidnog debitantskog ostvarenja. Zapravo, prilično je impresivno filmsko delo.