Gledatelj pak navikao na drame koje su narativno spektakularnije i afektivno više šarf zahtijevat će da ta borba bude (metaforički) epska, svakako i herojska. Pa evo što ovaj film – banalnim medijskim jezikom rečeno „samozatajan“ ili bar u smislu specijalnih efekata „skroman“, po tim pitanjima nudi.

Usredotočeni smo najprije na nju, Sylviju, a onda, u nastojanju da iz eliptičnog scenarija razaberemo bilancu i genezu njezinih (ne)prilika, fokus nam se naizmjenično prebacuje i na Saula (Peter Sarsgaard). Time „Sjećanje“ iskoračuje iz kategorije drame jednog lika i izrasta u komornu duodramu, u sporovozan hodogram razvoja emotivnog odnosa, očekivano, složenog i zabranjenog. Kroz dinamiku tog prijateljstva, ubrzo i veze, autor si otvara prostor za raspisivanje svakog od karaktera, njegove intimne pozicije i društvenog konteksta. 

Dok sjedi nad čašom vode na obljetnici mature na koju nije htjela ići, Sylviji se prikrpa neki muškarac koji djeluje pristojno, no potom je neobjašnjivo, poput mjesečara, prati u podzemnu, pa kroz kišnu noć nakraj grada gdje stanuje. Od tog tipa dobit će napad panike, ali kad ga ujutro nađe kako spava pred njenom zgradom, bezopasan i očito bolestan, iskopa njegove podatke i obavijesti obitelj. Njegov brat i nećakinja promptno zaključe da bi bilo praktično da se upravo ona brine za njega u slobodno vrijeme, a ona pomisli da bi joj dobro došla dodatna zarada i tu kreće sve, od ljepote do užasa.

Usmjereni smo na dvoje još mladih ljudi čiji su životi kronično komplicirani, zapravo nepopravljivi. Uspjeh za nijedno od njih ne znači napredovati, nijedno u vlastitoj egzistencijalnoj zbrkanosti ne može priželjkivati rast ili ma kakav pomak; valja im što duže održati status quo, kontrolu nad sobom i zbivanjima, ne dozvoliti progresiju stanja ili usložnjavanje situacije u kojoj ih nalazimo. A ključan problem za oboje, što će ih naposljetku i (ne)zgodno povezati, predstavlja naslovni motiv – za njega pamćenje, za nju uspomene, za njega teškoća zadržavanja lijepog, za nju nesposobnost odbacivanja ružnog. Potpis meksičkog autora Michela Franca garancija je da će sat i pol filma riskantne tematike proći bez slabih rješenja ili bar bez neugodnog sentimentalizma.

Biti funkcionalna kod kuće i na poslu, više nikad se ne raspasti, Sylvijin je prioritet. Hiperprotektivna je spram kćeri, ali klinka je razumna i shvaća da mama na taj način radi za njih dvije, a protiv (ideje) vlastite i sveopće propasti. Svakodnevno se bori s etiketom liječene ovisnice „s kojom treba biti na oprezu“, „s kojom se nikad ne zna“, premda se po djevojčici koju podiže vidi da to čini odlično i premda unutar sustava socijalne skrbi u nekom svojstvu profesionalno vodi brigu o drugima. 

On se jedva ičega više može sjetiti jer boluje od progresivne bolesti, ona od djetinjstva i tinejdžerske dobi pamti isključivo katastrofe. Odrastanje svedeno na niz zlostavljačkih epizoda, kod kuće i u školi, a kasnije zrelost i samohranost u sjeni sretnije ili samo prilagođenije sestre koja se realizirala u skladu s malograđanskim kriterijima; sve to rezultirat će manjkom samopoštovanja i autodestrukcijom. Decidirano odbijanje svake komunikacije s majkom, kultiviranom, (lažno) dobrostivom ženom neinformiranom gledatelju djeluje kao infantilno durenje, tim gore će se osjećati kad naposljetku shvati otkud Sylvijin bijes, otkud sve gađenje.

Autor se, dakle, bavi ranom demencijom i ženskim alkoholizmom, neurokognitivnim poremećajem s jedne strane, odnosno poremećajem u ponašanju s druge, i surovo prikazuje kako obje bolesti ljude koji od njih pate guraju na marginu, brišu s tržišta rada, zatvaraju u kuću, ostavljaju na brigu obitelji i udrugama prije nego velikim institucijama. Sylviju i Saula njihovi najbliži tretiraju kao balast, kao stigmu, kao budalaste klince koji valjda samo čekaju da izvedu nešto neprimjereno i osramote obitelj, tu naoko stabilnu i prisutnu, a ustvari kanibalsku zajednicu koja ih takve, više ili manje ovisne o tuđoj podršci, koristi ne bi li se pred okolinom pokazala suportivnom i inkluzivnom. Oboje su lake žrtve, svatko ima slabo mjesto koje je izvor trajne nesigurnosti; ona nikad nije uspjela uspostaviti kvalitetan ljubavni odnos, njega nitko više i ne doživljava muškarcem. Saulov licemjerni brat, zastrašujuće nalik Sylvijinoj prijetvornoj majci, pod izlikom skrbničkog angažmana lišava ga samostalnosti i dostojanstva. 

Nekadašnji glazbenik i već dugo udovac, Saul je iz posh kvarta, Sylvia živi u skromnijim prilikama, na drugom kraju grada i klasne krivulje gdje se do ulaza u svoju garaži sličnu zgradu probija kroz tornjeve guma susjeda vulkanizera. Chastain je u ovoj ulozi sjajna kao krhka, a svoja i autonomna žena čiji korak odaje snagu, koja se usprkos strahovima evidentno oduvijek spašavala sama. Da u filmu gledamo samo taj hod, odlučan profil, nježnu čeljust koja se stisnuta ritmično pomiče u žustrom koračanju, bilo bi vrijedno vremena. Od suvisle strukture i naracije za umjetničku cjelinu i za gledatelja važnije su scene, doslovne i figurativne, u kojima se ovakva oštećena osoba nezaustavljivo probija kroz svijet, koji više ravnodušan nego bezdušan od nje očekuje tek jedno, da napokon zatetura, padne i zauvijek tako ostane. 

Saul je pak senzibilan čovjek koji je vodio sređen i povlašten život; taj život nije zamišljen da bude težak, lakoća je takvima poput njega namijenjena i unaprijed programirana, no dogodila se sistemska greška u sretnoj izvjesnosti, ostaje mu sad da što duže očuva svoj izmrvljen smisao. Saulovi su velikodušni s honorarima, no zbližavanje dvoje usamljenika skandalizirat će ih jednako kao i Sylvijinu otuđenu obitelj. Oboje u familiji umjesto utočišta imaju mučilište, a razumijevanje i čistu emociju nalaze gdje bi bilo suludo ičemu se nadati. Jedno se drugog drže kao da su posljednji preživjeli sve dok se ne upletu mudriji od njih. „Sjećanje“ je priča o naličjima obiteljskih odnosa, u neku ruku i o mrakovima socijalnih pa i klasnih relacija; u posebno uspjelim minutama filma, onim potpune jednostavnosti i jasnoće, s nama kao da je i Ken Loach. 

I sad, pomislilo bi se da sam otkrila previše i spojlala film, ali njegova vrijednost je drugdje, izvan pripovijedanja, u kameri i svjetlu, u emociji i ekspresivnosti licā, u autorovoj sposobnosti da u suptilnom radu s glumcima ostvari, a onda i dojmljivo umjetnički zabilježi sublimne trenutke između dvoje ljudi koji su se pronašli mimo svih logika. Za film bi bilo bolje da je kadar sužen na Sylviju i Saula, da je intruzija u naraciju članova obiju obitelji ostavljena off screen ili manje doslovna, jer oni se kao stereotipne figure pojavljuju naprosto funkcijski, u svojstvu remetitelja i akceleratora radnje. Ako mu se pristupi analitički zajedljivo, moglo bi se pokazati da „Sjećanje“ i nije besprijekoran film, da možda ni ne pripada jačim autorovim postignućima, ipak značajnijih zamjerki koje bi ometale užitak gledanja ne vidim. Uostalom, besmisleno je baš uvijek opterećivati se intelektualiziranjem – tko cijeni male, tihe filmove, one stvarnosne i reklo bi se životne drame, a dobro autorski odrađene i vrhunski odglumljene, s ovim otkrićem bit će itekako na dobitku. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Memory

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.