No, neusporedivo mrtvije nego polegnuta u sali za ispraćaje starica izgleda sada, sjedeći opet uz partnericu, u (ranije) njihovoj zajedničkoj kuhinji i svojoj (nekadašnjoj) kućnoj haljini; pritom se doima kao da je ni amo ni tamo, ni od ovog ni od onog svijeta, kao voštani čovjekoliki stvor usiljenog držanja posađen negdje gdje ne bi trebao ni htio biti. Dok prva dva slučaja „povratništva“ obitelji drže u tajnosti, u trećoj priči čudnovatim događanjima svjedoči bolničko osoblje koje u nevjerici ponavlja da ovakvo što još nije viđeno.

U prvoj priči majka i djed malenog „pridošlicu“ skrivaju u stanu, a onda i u kolibi na jezeru, odustavši brzo od ideje da ga odvedu u bolnicu, ignorirajući policiju koja im bane na vrata kad se otkrije da je dječakov grob prazan. To dvoje ljudi odlučno bacaju natrule jabuke koje su im ostale zaboravljene u vikendici, ali u istu tu kuću bez premišljanja unose stvorenje ni živo ni mrtvo, malog zombija mutnih očiju koji evidentno (više) nije njihov sin i unuk, samo mu uznemirujuće nalikuje. 

Ukratko, tih nekoliko neutješnih pojedinaca, premda vrlo različitih, očaj na identičan način čini iracionalnima i ustvari sebičnima, jer njihovi voljeni koje su nedavno izgubili, u posve nadrealnim prilikama svog (uvjetnog) povratka očito nisu dobro, no u svakoj od obitelji ustrajava se na tome da ostanu s njima. Stanje u kojem su se spletom okolnosti pokojnici našli nije (im) prirodno, „vraćeni u život“ djeluju kao da su zatočeni između fizičke i psihičke patnje, u vegetiranju ili mjesečarskom magnovenju; jesu li još uvijek mrtvi nije sasvim jasno, ali živi ipak ne mogu biti. 

Ako prostor priče proširimo, ako se odmaknemo od doslovnosti tematike smrti i nadnaravnog oživljavanja mrtvaca, tek tu postaje zanimljivo za publiku nesklonu žanru zombi horora i surealnim bajanjima. Naposljetku, dogodit će se što je bilo i očekivano, uznemireni mrtvi počnu ugrožavati žive, i to svoje najbliže koji ih muče svojom ljubavlju, muče ih tako što ih ne puštaju da odu. Članovi unesrećenih obitelji hvataju se za tlapnju da su im njihovi voljeni čudotvorno vraćeni, nije im važno u kakvom stanju, odakle ni kako. Možemo to tumačiti simbolički, mislim na forsiranje izraubanih odnosa i stanja ne bismo li zadržali kontrolu, ili održali status quo koji nam je manje zastrašujuć od promjene i neizvjesnosti. Rekla bih da se ovo odnosi na sve što kroz život nismo sposobni otpustiti, a čemu više ne pripadamo, kao ni te situacije i relacije nama, bili to poslovi, prijateljstva, veze u kojima nema uzajamnosti i reciprociteta. 

Ovdje se povratak umrlih ne interpretira kao nova šansa, nego kao bezumno inzistiranje da se stvari vrate na staro i kad to očigledno nije logično ni zdravo. Kao kad ne izlazimo iz dotrajalih brakova zbog konvencija, strahova, vlastitih i tuđih očekivanja, a taj kukavičluk opravdavamo brigom za djecu, iako stručnjaci naglašavaju da ona neusporedivo bolje podnose fer razvode svojih roditelja od njihovih svađa ili otuđenosti. Upravo djeca se i u ovom slučaju prirodnije, pa i razumnije nose s neumitnim, odrasli u sve što im se događa upisuju i premnogo viškova. Kad dječak ostane bez kućnog ljubimca, on se intuitivno, istodobno i djetinje ceremonijalno od njega oprašta kako bi bio kadar krenuti dalje. Njegova sestra tinejdžerica pak prva shvati da mame više nema, da žena koju u bolnici posjećuju nije ona.

U debitantskom dugom metru norveške redateljice Thee Hvistendahl sve je sumračno, saturacija je slaba, čime se sugerira da su i jedni i drugi, i živi i mrtvi, jednako izmučeni i izgubljeni između dva svijeta. Usprkos svemu rečenom, morbidnim motivima i teškoj temi, film se lako gleda, na koji god način odlučili ili osjećali da ga treba gledati. Naglašavam to zato što se izrazito dramska, to jest ozbiljna materija provlači kroz žanrovsku formu (gdje smo navikli podrazumijevati light sadržaj ili bar neobaveznu obradu sadržaja), što znači da autorica svom filmu nije proširila, nego naprotiv poprilično suzila ciljnu skupinu; ljubitelje zombi žanra vjerujem da neće zadovoljiti ako ih inicijalno i zaintrigira, suviše je suptilan i filozofičan, a sve ostale svojim bi primarnim određenjem mogao odbiti. 

Kako bilo, ova je drama za preporuku gledateljima koji vole slojevito, elegično, sjevernjački pomaknuto i – šutljivo. Gotovo da mu nije potreban prijevod, toliko malo se govori, gluma je prije facijalna negoli verbalna, pa se suština može izvući iz pogleda i držanja, ali i osvjetljenja, glazbe. Priznajem, da nije selektiran za ovogodišnji "Fantastic Zagreb", zagrebački festival fantastičnog filma u sklopu kojeg je prikazan u dojmljivom ambijentu Ljetne pozornice Tuškanac, kamo je stigao i dio filmske ekipe, a potom i za Sarajevo Film Festival, ne bi mi palo na pamet eksperimentirati s ovim hibridom, sinopsis ne djeluje obećavajuće i u rukama manje vještih autora (riječ je o adaptaciji romana Johna Ajvidea Lindqvista, pisca i scenarista proslavljenog romanom vampirske tematike „Neka uđe onaj pravi“ koji je potom dobio i vrlo atmosferičnu i hvaljenu filmsku verziju) ispao bi vjerojatno grozan trash. 

Skandinavski film i književnost kulturološki nam nisu nebliski i nepronični poput, recimo, azijske kinematografije, a opet, mentalitetno su nam donekle daleko, pogotovo što su sjevernjaci skloni veoma oslobođeno progovarati o kojekakvim tabuima. U takvim filmovima možemo, dakle, uvijek računati na razlaganje neugodnih i u bilo kojem smislu riskantnih problematika iz novih uglova, što je uz visoku umjetničku i glumačku razinu kakvu nam nordijske produkcije mahom isporučuju – premija.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Håndtering av udøde/Handling the Undead

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.