Knjiga “Nakon Boga, Amerika” književnice Rumene Bužarovske, objavljena u ediciji Dnevnik izdavačke kuće Buybook, esejistički je, dnevnički putopis sa autoričinog putovanja u Sjedinjene Američke Države, nastao tragom želje da se vrati na mjesta za koja je vežu godine koje je devedesetih, kao tinejdžerka, sa roditeljima provela u ovoj zemlji.

Pored toga, njeno putovanje jeste i jedna vrsta nostalgije za drugačijim svijetom, za ogromnošću kakvu SAD sa sobom nose, svojevrsnom “tugom geografije, tugom golemih prostranstava”, te svim kontradikcijama koje unutar ovog društva postoje. Svim ograničenjima, ali i slobodama, koja se neprestano smjenjuju tvoreći mješavinu širokog raspona osjećanja i doživljaja. Osim navedenog to je i potreba susreta sa ljudima, živim ili odavno mrtvim, koji ovu književnicu kao univerzitetsku profesoricu američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju “pozivaju” da se iznova vrati u stvarnost Amerike, kako bi sagledala sebe kroz druge u izmještenosti i promijenjenim okvirima. 

Dakle, radi se o putovanju prema onim ličnostima koje zaista poznaje, zatim pojedinkama i pojedincima sa kojima je, posredstvom svog posla prevođenja američkih autora, sarađivala te ih tek treba upoznati, ili tragom hodočasničke potrage za sjenama američkih autorica i autora koji su joj važni, koji je prate kroz njen književni i prevodilački rad. Putovanje kao takvo nosi sa sobom nužne izazove usporedbe, sa jedne strane je stvarnost Sjeverne Makedonije u kojoj Bužarovska živi i radi, te postjugoslovenski kulturni prostor kao polje u kojem kao intelektualka egzistira, a sa druge Amerika 2023. godine. Krećući se između tih okvira, sa reminiscencijama na svoja prvotna američka iskustva, ali i sa ekskursima komparacije dvaju svjetova, Bužarovska stilski preciznim i izbrušenim jezikom, bez viškova, esejistički autentično, ispisuje stranice svog dnevnika.

Sa Rumenom Bužarovskom smo za Lupigu razgovarali o iskustvu rada na dnevniku, stvarnosti SAD-a danas, posljednjim američkim izborima i pobjedi Donalda Trumpa, strahu, sveprisutnosti oružja i granica, fenomenu prijateljstva i njenim američkim književnim uzorima.

"Zaranjala sam u svoju prošlost i pokušavala da preispitam ono što sam kao dijete vidjela, sada iz perspektive informisane odrasle osobe" - Rumena Bužarovska (FOTO: Vanja Ćerimagić)

Tvoja knjiga „Nakon Boga, Amerika“ nastala je kao rezultat tvog putovanja u SAD, a u želji da se vratiš na mjesta na kojima si provela neke od godina svog odrastanja. Kako je na tim osnovama nastajala ova knjiga, te šta je ono što te vodilo prilikom njenog oblikovanja?

- Napisala sam ovu knjigu zato što sam posljednjih nekoliko godina puno čitala non-fiction literaturu i shvatila sam da mi, nakon što sam završila jedan esej o svom grčkom naslijeđu, odgovara forma dugog eseja. Taj tekst sam, takođe, napisala na engleskom jeziku pa sam poželjela da dalje istražujem. Tada me Semezdin Mehmedinović pozvao da pita želim li da budem dio edicije Dnevnik u izdavačkoj kući Buybook. Znao je da sam u Švajcarskoj i predložio da napišem nešto o svom boravku tamo, ali bukvalno mi se ništa nije dešavalo u toj zemlji, pa sam predložila da pišem o putovanju koje sam planirala po SAD-u u martu. Znala sam da ću posjetiti mjesta iz svog djetinjstva, ali sam znala i da ću vidjeti nova, uzbudljiva mjesta povezana sa literaturom, umjetnošću i politikom. Tako sam odlučila da knjigu narativno strukturiram oko tog svog putovanja.

Šta je uopšte taj povratak na jug i jugozapad Amerike značio za tebe u emotivnom i književnom smislu?

- To je bio oblik istraživanja. Zaranjala sam u svoju prošlost i pokušavala da preispitam ono što sam kao dijete vidjela, sada iz perspektive informisane odrasle osobe. Imala sam auto, a zbog načina na koji je Amerika organizovana, to je značilo da imam slobodu. Kao dijete, naravno, nisam imala slobodu da istražujem, niti sam imala kapacitet da razumijem svijet oko sebe u kulturnom i političkom kontekstu kakav on jeste. 

Knjiga donosi i digresije koje se tiču tvojih prethodnih boravaka u Americi, šta se u svim tim godinama promijenilo u ovoj zemlji?

- Kao i ostatak svijeta, postala je još skučenija, zagađenija, užurbanija, konzumerističkija i, naravno, skuplja. Jaz između bogatih i siromašnih je još vidljivi. Takođe su vidljivije udaljenosti i nesuglasice među ljudima. Amerika je imperija koja utiče na sve nas. Ono što vidimo u svojoj okolini vidljivo je i tamo. Na primjer, Arizona je toplija i siromašnija. Saobraćaj je gori. Ljudi imaju više oružja. Ima više nasilja. Manje humanosti. Kontakt sa prirodom je organizovan, unaprijed planiran i strukturiran. Priroda se smanjuje, dok se grade velike, sive, bezlične strukture. U knjizi se mnogo govori o ogradama i privatnoj svojini - nešto što sve više viđam i na Balkanu.

Produkt "istraživanja" (ILUSTRACIJA: Buybook)

Kako uopšte gledaš na formu dnevnika i po čemu se ovo iskustvo pisanja razlikovalo u odnosu na tvoje ranije knjige?

- Prije nekoliko godina, učestvovala sam u projektu „Dnevnik 2020“ koji je pokrenula Lana Bastašić, a koji je uključivao šest autora iz bivših jugoslovenskih republika rođenih poslije 1980. godine (Lana, Nikola Nikolić, Luiza Bouharaoua, Dijana Matković, Danilo Lučić i ja). Uživala sam u ovom iskustvu, ali sam otkrila da nisam mogla da budem potpuno iskrena u dnevniku jer sam znala da će ga neko čitati. Vodila sam dnevnik od osme do osamnaeste godine, tako da je pisanje za publiku potpuno drugačije iskustvo i na neki način protivriječi principima onoga što dnevnik treba da bude. Zbog toga sam odlučila da malo modifikujem formu u knjizi „Nakon boga, Amerika“. Pisala sam u hibridnom formatu: dio memoara, dio dnevnika, dio putopisa. Na kraju, to je zapravo niz ličnih eseja - nešto što spaja lično sa političkim.

Stiče se dojam već od početnih stranica knjige da je prisutna izvjesna nelagoda i strah, Amerika je i ono što straši i ono što privlači, takođe osvrćeš se i na sveprisutnost oružja, ali i na religijska pitanja, poziciju žena i rodno-reproduktivnih prava, kako vidiš te antinomije savremenog američkog društva?

- Knjiga se bavi ovim pitanjima opširno, tako da ne mogu da sažmem sve svoje misli u jednom odgovoru, jer je fenomen kompleksan. To ima veze sa načinom na koji je Amerika izgrađena, povezanošću puritanskih vrijednosti i osnovnih kapitalističkih postulata, geografijom zemlje i njenim religijskim korijenima - gdje je, naravno, patrijarhat takođe ukorijenjen. Svi ovi fenomeni su međusobno povezani. Pokušala sam to da ilustrujem kroz svoja zapažanja i priče ljudi koje srećem.

Poznati su nam rezultati američkih predsjedničkih izbora, kako gledaš na Trumpovu pobjedu, te kako to sagledavaš u kontekstu vlastitog američkog iskustva?

- I dalje sam bila šokirana, iako sam znala da ne treba da budem, kada sam vidjela rezultate. Pretpostavljam da nada ostaje veoma snažna, kao i kod mnogih divnih ljudi koje sam upoznala u SAD-u, jer je to zemlja dihotomija i ekstremnih suprotnosti. U tom smislu, nije iznenađujuće što neko poput Trumpa preuzima vlast: kapitalizam, rasizam i seksizam idu ruku pod ruku, a osnovna uporišta Trumpa i njegovog kabineta odražavaju one bijelih hrišćanskih kolonizatora iz 17. i 18 vijeka. U isto vrijeme, ovo je odgovor na određene procese vrlo brzog istorijskog napretka u SAD-u. Za mene, zbog prijateljstava i porodice koje imam tamo, sve ove stvari se čine donekle lične i povezane sa problemima na Balkanu, gdje ekstremna regresija uvijek bude u sukobu sa napretkom.

"Trudim se da objasnim zašto je teško steći prijatelje u SAD-u, i kao stranac i kao Amerikanac" (FOTO: Vanja Ćerimagić)

„Nakon Boga, Amerika“ je i jedna vrsta hodočašća književnim uzorima, šta je ono što te je, kada je u pitanju američka književnost, oblikovalo?

- Flannery O'Connor, čiju farmu i kuću sam posjetila u Georgiji, bez sumnje je bila jedan od mojih najvećih uticaja. Od nje sam naučila kako da izbalansiram tragično i komično, kao i kako da se suočim sa sopstvenim nesigurnostima kroz pisanje. Biti na njenoj farmi, Andaluziji, u Milledgevilleu i vidjeti okolni pejzaž zaista je produbilo moje razumijevanje njenog djela. Alice Walker je živjela u blizini, a dok sam završavala ovu knjigu, dublje sam se bavila njenim esejima. Pejzaž i kontekst su ponovo učinili njeno pisanje meni jasnijim. Uvijek sam voljela južnu literaturu, ali ovaj put sam nekako uspjela da je dodirnem, osjetim. Jedna od spisateljica koju sam posjetila je Phillys Rose, koja me nedavno fascinirala nakon što sam pročitala njenu knjigu o viktorijanskim brakovima, „Parallel Lives“. Uz nju, druge spisateljice koje su me naučile kako da pristupim non-fiction pisanju su —Roxane Gay, Deborah Levy i, naravno, Joan Didion.

Važno je i tvoje prevodilačko iskustvo, kako gledaš na kulturu prevođenja u regionalnim okvirima, doima se da američki autori, iako se radi o velikom literarnom izobilju, nisu mnogo prisutni kod nas?

- Nismo mi ni prisutni kod njih. Kod nas se puno više prevodi nego što se uopšte prevodi na engleski, i to ne samo sa naših jezika. Mislim da su američki autori dovoljno prisutni kod nas, pogotovo kad uzmemo u obzir naše tržište. Nema potrebe da budemo prekritični, jer mi čitamo cijeli svijet, a oni uglavnom čitaju samo sebe.

Pored navedenog doima se da je ovo i knjiga o prijateljstvu, sve one kontradikcije Amerike i našeg poimanja tog prostora „razblažuju se“ osjećajem prisnosti, šta ti znače tvoja američka prijateljstva?

- Trudim se da objasnim zašto je teško steći prijatelje u SAD-u, i kao stranac i kao Amerikanac. Na Balkanu cijenimo prijateljstva jer su ona takođe i oblik preživljavanja. Naše države su disfunkcionalne, a mi smo siromašni, pa zavisimo od prijatelja i rodbine da budu tu za nas kada sistem zakaže. Amerikanci, s druge strane, imaju svoje uspostavljene "zajednice" unutar kojih si međusobno pružaju podršku. Međutim, zbog toga što se mnogo sele - zbog geografije zemlje i, jednostavno, njene ogromnosti (to je kontinent!) - kao i zbog transakcionog karaktera njihovog kulturnog odgoja, teško im je da steknu prijatelje. Za nekog ko je navikao na stabilniji društveni život, kao mi u regionu, ovo može djelovati užasavajuće usamljeno. Vjerujem da je zato toliko američke literature posvećeno samoći i izolaciji.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vanja Ćerimagić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.