ZORAN ŽMIRIĆ

„U Hrvatskoj ima perspektive samo za članove i simpatizere vladajuće stranke“

ritn by: Bojana Guberac | 31.12.2021.
ZORAN ŽMIRIĆ: „U Hrvatskoj ima perspektive samo za članove i simpatizere vladajuće stranke“
"Ne vidim u Hrvatskoj perspektivu niti kao njezin građanin, niti kao pisac, za nikoga osim za članove i simpatizere vladajuće stranke, ma koja stranka bila na vlasti. Ako sam to do odlaska iz Hrvatske tek slutio, nakon četiri godine na europskom tržištu rada, u to sam se do kraja i uvjerio. No tu sam gdje sam iz jednostavnog razloga što nigdje drugdje osim tu i ne pripadam, tako da ću svojim radom nastaviti kreirati kulturni identitet zemlje bez obzira na to koji lopov, psihopat ili neinteligentni, nepismeni, primitivni, agresivni debil sjedio u Vladi i u Saboru. Tu sam se rodio, tu ću i umrijeti. Pa ako treba i od gladi. Što sad? Mogao sam i gore proći. Mogao sam poginuti 1991. i ne doživjeti da imam djecu, gledati sina i kći kako odrastaju u ispravne ljude", kaže u intervjuu za Lupigu pisac Zoran Žmirić. Premda je prepoznat kao antiratni pisac i dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, Žmirić vjerojatno neće – a trebao bi – dobiti nagradu za ljudskost

Zoran Žmirić je lokalpatriotski gledano riječki, a u zbilji svjetski pisac, jer kako jednom prilikom reče ukrajinski filmaš Igor Savychenko – Zoranove opisane ratne traume komotno bi mogle biti svačije. Rat je svugdje rat, a Žmirić je i zbog vlastitog ratnog iskustva i zbog narativne nadarenosti briljantan ilustrator trauma koje dotiču čitavo društvo. 

Premda je prepoznat kao antiratni pisac i dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, Žmirić vjerojatno neće – a trebao bi – dobiti nagradu za ljudskost, pa makar i literarnu. Njegovi životni odabiri i britko štivo koje podastire pred nas, sjajna su mapa za put do njegove nutrine. Tamo nas čeka prije svega čovjek. Čovjek s integritetom sposoban da opiše sve ono što smo potisnuli, dovoljno snažan da od mangupskih rockerskih dana pa sve do sad ostane – samo svoj. Pisati o piščevoj ljudskosti u današnjem vremenu itekako je potrebno, jer je dehumanizacija uzela danak i polako dolaze vremena kada više neće biti jedino važno jesi li genijalan već i jesi li rušio ili gradio. A Zoran Žmirić ostat će upamćen kao moralna šaka u oko nacionalističkom narativu koji bjesni i sveprisutnoj državnoj otimačini u ime hrvatstva – jer što drugo reći o čovjeku koji kao ratni invalid odbija do danas primati vojnu mirovinu.

Sa Žmirićem smo razgovarali o pandemijskoj stvarnosti dakako, ali i o novom romanu, podjelama u društvu i starom normalnom. Ako je ikad i bilo normalno.

Zoran Žmirić
Žmirić na ovogodišnjem Vrisku (FOTO: Vrisak)

Za početak Zorane da te pitam onako iskreno, ljudski – kako si?

- Dobro sam hvala na pitanju. Ja sam uvijek dobro. Točnije, uvijek kažem da sam dobro. Zato što sve ostalo nema smisla. Ako kažem da nisam dobro, prijatelji se zabrinu, a neprijatelji razvesele, a nije u redu ni jednima ni drugima davati povod za takve emocije. Tako da… eto. Dobro sam. Kako drugačije?

Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je pandemija piscima dobro došla, da se zatvore u kuće i pišu, no kakav je realitet?

- Ne znam kome je pandemija dobrodošla, ako nekome i jest, ne želim znati za to. S pandemijom i bez nje, pisanje je samotan posao. Pisci većinom pišu na način da se povuku, jer u kreativnom procesu trebaju mir. No, ma koliko se zbog posla netko otuđio, i tu ne mislim samo na pisce, u jednom je trenutku normalno izaći i sresti ljude, imati kontrolu nad svojim vremenom, životom.

Trenutno pišeš roman „Hotel Wartburg“. Kako to ide?

- Donedavno je išlo po sistemu „neće, neće, pa stane“, no sad je OK. Prošao sam izuzetno turbulentan period i dobrih pola godine se nisam mogao vratiti u tekst. Iako je urednica (Marina Vujčić, op. a.) odavno kazala kako misli da je rukopis spreman za tisak, nešto mi je nedostajalo i trebalo mi je neko vrijeme da se vratim u tu priču i da mi konačno „klikne“ što trebam napraviti drugačije. Stvar je bila tim lakša jer su i urednica i izdavač imali razumijevanja pa su mi ostavili vremena da se posložim. Kad se to dogodilo, ubrzo sam shvatio što ne štima i rukopis sam zgotovio u nekoliko dana. Posebno mi je važno to što se na koncu i urednica slaže sa mnom da je roman sad bolji. Vjerujem da će izaći početkom 2022. godine.

Kako se i je li se pandemija odrazila na tvoje mentalno zdravlje?

- Ne previše negativno, no vjerujem zbog toga što svakodnevno radim na tome da ne bude drugačije. Svjestan sam kako su ljudi kroz povijest prolazili i puno pogubnije stvari i iz njih izlazili minimalno oštećeni. No na stranu povijest, nisam ni ja život proveo u balonu. Skupilo se tijekom godina nešto gorkog iskustva, pa mi se čini kako sam u ovu ludost koja nas je snašla ušao pripremljeniji nego li sam toga bio svjestan. 

Zoran Žmirić - Damir Karakaš
Žmirić s kolegom Damirom Karakašom (FOTO: Privatni album)

Što ti najviše fali iz vremena „starog normalnog“?

- Nedostaje mi osjećaj sigurnosti i slobode, izlazak iz ovih malih krugova u koje smo zatvoreni, prilika za upoznaje novih ljudi … Imam osjećaj da sam prije dvije godine završio nekakvu video igru u kojoj sam ja glavni lik, no sad sam krenuo ispočetka i postavke više nisu na normal, već na insane. Prolazim iste stvari, ulazim u iste situacije, razgovaram s istim ljudima, ali sve je puno teže. 

Pojedinci koji se rata sjećaju, kazali su mi kako im je ovo iskustvo u pandemiji gore od rata. S obzirom na tvoje ratno iskustvo, a na koncu i traumu, što ti kažeš? Može li se povući paralela?

- Može naravno, nenormalne situacije se mogu međusobno uspoređivati. Mislim da će se pandemija na mlade generacije odraziti puno gore nego je rat imao utjecaja na moju generaciju, jer ratu je bio izložen tek jedan određeni postotak ljudi u konkretnom vremenskom periodu, dok su pandemijom zahvaćeni svi bez razlike i priči se ne nazire kraj. Meni je nekako najviše žao djece. Bebe koje ne razumiju značenje riječi zbog čega prate mimiku odraslih i ton kojim im se obraćamo, sada gledaju ljude s pokrivenim licem i ništa im nije jasno. Ne bih se čudio poplavi raznih psihičkih dijagnoza u bližoj budućnosti. 

Donedavno smo u društvu imali vječitu podjelu na ustaše i partizane, a sada imamo vaksere i antivaksere. Kako gledaš na produbljenu polarizaciju u društvu? Dira li te to?

- Mi i dalje imamo podjelu na ustaše i partizane, ona nije nestala, samo se fokus premjestio na (anti)vaksere, kao što ni ta podjela neće nestati, već će doći neka treća koja će ljudima biti u jednom trenutku važnija. Nama se događa ono o čemu je pisao Hobbes u „Levijatanu“ pozivajući se na iskustvo rata gdje svatko misli kako je u pravu dok je istovremeno uvjeren da je onaj s druge strane zločinac, zbog čega ratovi i jesu tako brutalni. To je razlog zašto su ljudi toliko podijeljeni bez ikakve želje za dijalogom i prema onoj drugoj grupi gaje gotovo pa mržnju. Mene to, naravno dira, dio sam ovog svijeta i dijelim ga s ljudima, ne mogu biti sretan dok drugi oko mene nisu. Ne vidim nijedan razlog zašto živimo zajedno osim onoga da se međusobno pokušamo razumjeti i pomagati, a baš to nam nikako ne ide.A možda je Hobbes bio u pravu kad je tvrdio da je prirodno stanje čovjeka "svi protiv svih"?

Zoran Žmirić
"Ne vidim u Hrvatskoj perspektivu niti kao njezin građanin, niti kao pisac, za nikoga osim za članove i simpatizere vladajuće stranke, ma koja stranka bila na vlasti" (FOTO: Vrisak)

Možda pomalo morbidno zvuči, ali zanima me je li trenutno stanje u društvu inspirativno za pisanje?

- Svaka kriza, bilo da kroz nju prolazi društvo ili pojedinac, poticajna je za pisanje. U njoj leže važne priče, a povijest je odavno pokazala i dokazala da bez velike muke nema ni velike literature.

Program Gradske knjižnice Rijeka „Knjiga na nezgodnim mjestima“ koji si protekle godine vodio i u kojem publika autore susreće na neuobičajenim mjestima zaživio je pandemiji unatoč. Koji susret i „nezgodno mjesto“ bi izdvojio i zašto? 

- Zvuči ziheraški, ali iako je bilo intenzivno, jer u tri mjeseca moderirao sam deset autora, u svakom sam tom susretu uživao. U sklopu „Knjige na nezgodnim mjestima“ gosti su mi bili Ivica Đikić, Korana Serdarević, Jerko Mihaljević, Boris Leiner, Monika Herceg, Jurica Pavičić, Ivica Prtenjača i Kristian Novak, te Lora Tomaš i Sven Popović koji su gostovali u Rijeci u sklopu rezidencije „Kamov“. Bila je to sjajna prigoda da iznova pročitam neke dobre knjige i postavim kolegama ona pitanja koja bih ja kao pisac želio da ih netko postavi meni.

Nakon što si neko vrijeme boravio u Irskoj, odlučuješ se ipak vratiti u Rijeku pa se nekako nameće da te pitam – vidiš li kao pisac perspektivu u Hrvatskoj? 

- Ne vidim u Hrvatskoj perspektivu niti kao njezin građanin, niti kao pisac, za nikoga osim za članove i simpatizere vladajuće stranke, ma koja stranka bila na vlasti. Ako sam to do odlaska iz Hrvatske tek slutio, nakon četiri godine na europskom tržištu rada, u to sam se do kraja i uvjerio. No tu sam gdje sam iz jednostavnog razloga što nigdje drugdje osim tu i ne pripadam, tako da ću svojim radom nastaviti kreirati kulturni identitet zemlje bez obzira na to koji lopov, psihopat ili neinteligentni, nepismeni, primitivni, agresivni debil sjedio u Vladi i u Saboru. Tu sam se rodio, tu ću i umrijeti. Pa ako treba i od gladi. Što sad? Mogao sam i gore proći. Mogao sam poginuti 1991. i ne doživjeti da imam djecu, gledati sina i kći kako odrastaju u ispravne ljude.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Pokvarena jaja za premijera

    25.01.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Pokvarena jaja za premijera

  2. O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

    05.01.2022.

    Predrag Finci

    O POŽELJNOJ POLITICI: Nema one koja je svima dobra

  3. BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

    05.01.2022.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Toma, otpadnik zlatnog srca

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije