INTERVJU – DRAGO GLAMUZINA

„Uvijek me je provocirala ta granica između poezije i proze“

ritn by: Đorđe Krajišnik | 07.06.2024.
INTERVJU – DRAGO GLAMUZINA: „Uvijek me je provocirala ta granica između poezije i proze“
"Noć je za mene uvijek bilo vrijeme kad sam mogao umaknuti distrakcijama koje nas progone danju i skoncentrirat se na ono što volim i što me zanima. Sve što sam napisao i uredio, napisao sam i uredio po noći. Počelo je to već za vrijeme faksa pa tako živim više od trideset godina. Zapise koji čine „Noćnog portira“ pisao sam uglavnom pred samo jutro, kad bih završio sve ostale poslove, dakle kad sam već bio prilično umoran. Mislim da se taj umor, usporenost, moj raspoloženje u tom trenutku smiraja, nekako odrazio i na sam tekst", govori pjesnik, romansijer i urednik Drago Glamuzina u razgovoru za Lupigu. Glamuzina je nedavno u okviru edicije Dnevnik sarajevske izdavačke kuće Buybook, koju uređuje Semezdin Mehmedinović, knjigu „Noćni portir“. Radi se o dnevničkim zapisima sa elementima romanesknog teksta kojim Glamuzina svoje opsesivne literarne teme propituje u novim formalnim oblicima.

Pjesnik, romansijer i urednik Drago Glamuzina objavio je nedavno u okviru edicije Dnevnik sarajevske izdavačke kuće Buybook, koju uređuje Semezdin Mehmedinović, knjigu „Noćni portir“. Radi se o dnevničkim zapisima sa elementima romanesknog teksta kojim Glamuzina svoje opsesivne literarne teme propituje u novim formalnim oblicima. 

„Neke knjige uznemiravaju, a 'Noćni portir' umiruje. Na neobičan i teško objašnjiv način ova knjiga je utješna. Nakon njenog čitanja povjeruješ da život, čak i u ovako nesretnom svijetu kakav je naš današnji, ima smisla“, zapisao je o knjizi urednik Semezdin Mehmedinović.

Knjiga je nedavno promovisana u Zagrebu, a svoje predstavljanje imala je prije nekoliko dana i u okviru 7. festivala književnosti Imperativ u Banjaluci. S Glamuzinom razgovaramo o izazovima pisanja dnevnika, formalnim i stilskim dilemama koje su pratile nastanak ove knjige, ali i uredničkom radu te ulozi muzike u procesu njegovog autorskog rada.

Drago Glamuzina
Glamuzina na banjalučkom Imperativu (FOTO: Svjetlana Panić/Imperativ)

Kako uopšte gledate na formu dnevnika i njegovo objavljivanje, u čemu se zapravo rad na dnevniku razlikuje od drugih literarnih formi?

- Dok sam radio u Profilu uređivao sam biblioteku Biografije i dnevnici u kojoj je objavljeno više od 30 naslova. I vidio da je to jedna vrlo raznorodna forma. Velika je, primjerice, razlika između onih koji su pisani s mišlju da nikad neće biti objavljeni, kao što je to slučaj kod Kafke, i onih koje je autor pisao ili naknadno priređivao za objavljivanje, kao što je to radio Krleža. Ali i ti se mogu pisati na različite načine. Krleža je dnevnik pisao u raznim fazama svog života, ali svaki put u drugoj maniri, drukčiji su dnevnici iz „Davnih dana“ od onih nastalih u ratnom Zagrebu četrdesetih, koji su prošarani velikim esejističkim pasažima, a posebno od onih koje je pisao pred kraj života, koji najviše nalikuju bilježenju neke dnevne i radne rutine i socijalnog života. Ako pišete samo za sebe, to je prvorazredna ispovjedna forma, ali ako pišete dnevnik namijenjen objavljivanju situacija se potpuno mijenja, i iz perspektive pisca i iz perspektive čitatelja. U „Noćnom portiru“ navodim nekoliko rečenica iz „Dnevnika“ Maxa Frischa koji kaže da u smislu ispovjedne književnosti najviše mogućnosti piscu nudi roman u trećem licu, pa onda roman u prvom licu, dok je pisac najsputaniji u dnevniku. Naravno, puno je lakše pisati o nečem neugodnom iz svog života ako to pripišete liku u romanu, nego u dnevniku koji ljudi redovito čitaju u autobiografskom ključu. Čitatelj je također oprezniji prema takvom dnevniku jer pretpostavlja da će pisac prilagoditi sliku koju o sebi stvara onom kako želi da ga ljudi vide. 

Koliko je ova knjiga za vas u formalnom smislu bila izazovna, te koliko se rad na njoj razlikuje od pristupa u vašim ranijim knjigama?

- Nikad prije nisam vodio dnevnik, činilo mi se da nemam potrebnu radnu disciplinu za to, svašta me zanima i puno toga me može odvući od nečega što treba kontinuirano raditi u jednom dužem razdoblju. S druge strane, činilo mi se da bi mi bilo dosadno zapisivati vlastitu dnevnu rutinu, a ako je riječ o dnevniku koji se piše za objavljivanje već u startu mi je smetalo to nužno friziranje vlastitog života, jer nitko ne želi prikazati najgoreg sebe. Zbog svega toga sam se dugo nećkao kad mi je Semezdin Mehmedinović ponudio da napišem dnevnik za ediciju koju uređuje u Buybooku. Ali onda sam pročitao prvih nekoliko tekstova iz edicije i vidio da su svi imali sličan problem, kako se postaviti prema toj dnevničkoj formi, i da su ga riješili na zanimljive načine. Pa sam i sam počeo razmišljati u tom smjeru i došao na ideju da u formi dnevnika ispričam neku priču, koja bi se mogla napisati i u klasično shvaćenom romanu, da vučem jednu narativnu liniju kroz cijeli tekst, a da o nju onda kačim dnevničke fragmente iz mog života koji toj priči daju kontekst, atmosferu i ton. Kad sam tako postavio stvari, pokazalo se da mi ta dnevnička forma nudi brojne mogućnosti i baš sam uživao u njegovom pisanju.

Vremenska ravan ove knjige ima jedan pripovjedni otklon od pukog dijarističkog bilježenja datosti svakodnevice, kako vidite tu granicu pripovjedačkog i stvarnosnog u ovom slučaju?

- Druga bitna odluka koju sam donio prije pisanja „Noćnog portira“ jest da mi je tekst koji pišem važniji od njegove vjernosti stvarnosti te da ću pribjeći fikciji kad god procijenim da bi to poboljšalo tekst. Dakle, pošao sam od toga da pišem roman u formi dnevnika i to je odredilo sve što sam pisao. Pa iako je u knjizi doista riječ o odnosima s mojom djecom i situacijama iz mog života, doista sam neke stvari izmislio, jer su mi baš trebale u tekstu, ili promijenio njihov redoslijed, jer sam procijenio da je to bolje za strukturu teksta, ili bih se prisjetio nečeg iz prošlosti jer mi je to trebalo za uvjerljivo konstruiranje lika i situacije u kojoj se nalazi. 

Noćni portir - Drago Glamuzina
"Prije pisanja 'Noćnog portira' odlučio sam da mi je tekst koji pišem važniji od njegove vjernosti stvarnosti" (FOTO: Baybook)

Nije li na koncu i svaki dnevnik svojevrsna fikcionalizacija, imamo li na umu da svaki zapis, ma koliko istinit bio, sadrži u sebi jednu vrstu pomjerene perspektive, odnosno da je sve što je zapisano ipak jedna vrsta distance u odnosu na stvarno?

- Naravno, čim nešto zapišete vi to provučete kroz pripovjedačevu optiku, obojite njegovom perspektivom. Ali čak i da nije tako, već sam izbor onog što ćete zapisati predstavlja udaljavanje od stvarnosti. Pisanje i nije ništa drugo nego stalni izbor između različitih mogućnosti. I ja mogu zamisliti dnevnik koji sam vodio u potpuno istom razdoblju kao i ovaj, ali koji bi bio posve drukčija knjiga, jer bih izabirao i naglašavao druge stvari iz svog života. Tako da je čak i naoko potpuno objektivno iznošenje činjenica na neki način oblik fikcionalizacije stvarnosti. 

„Noćni portir“ se u svojim suštinskim linijama oslanja na ono što je cjelokupni vaš prethodni rad, rekao bih da se na izvjestan način kroz ovaj dnevnik prelamaju sve vaše dosadašnje knjige, znači li to da pisac zapravo uvijek piše jednu te istu knjigu?

- On se razlikuje od svih mojih prethodnih knjiga jer je naprosto riječ o drugoj formi, a ona je uvjetovala i drukčiji način pisanja, drukčiji način obrade teme, fragmentarnu kompoziciju, otvoreniji tekst. Premda je odnos s djecom lajtmotiv koji se provlači kroz sve moje knjige, u ovoj on zauzima najviše prostora pa joj i to daje malo drukčiji ton, ona je mirnija, melankoličnija, tako da ima dosta tih mjesta razlike, ali, s druge strane, mislim da se lijepo naslanja na moje prethodne knjige, kako glavnim preokupacijama i temom, tako čak i na nekoj narativnoj liniji. Roman „Tri“ je sav skoncentriran oko teme preljuba i ljubomore, u njemu su glavni likovi toliko opsjednuti jedno drugim da to istiskuje sve ostalo iz njihova svijeta, namjerno nema ni tog tranzicijskog i socijalnog konteksta, politike, jer oni su toliko opsjednuti da ništa od tog ne primjećuju; u romanu „Drugi zakon termodinamike“ i brak i preljubnička veza glavnog junaka su već propali, a roman prikazuje upravo taj socijalni kontekst koji je nedostajao u prethodnom romanu, čitamo kako žive njegovi prijatelji, a svi su u četrdesetima i pedesetima i prošli su više ili manje slične intimne kalvarije, odustali su od svih socijalnih utopija i pokušavaju nešto napraviti samo unutar svojih malih, intimnih svjetova. U „Noćnom portiru“ pripovjedač pokušava ponovo organizirati svoj život, pokušava ponovo s nekim živjeti, ali oprezan je i sumnjičav jer ne želi prolaziti kroz drame kroz koje je već prolazio. Pa se vrlo detaljno opisuju svakodnevni problemi i sudari koji se pojavljuju kad dvije osobe počnu zajedno živjeti. Bez obzira što je riječ o različitim knjigama, one se na neki način jedna na drugu nastavljaju. S druge strane, forma dnevnika mi je omogućila da komentiram svoje prethodne knjige, opisujem kako su i u kojim uvjetima nastale, da pokazujem kako su se moje pjesme pretvarale u romane i obrnuto, tako da je doista riječ o jednom nizu knjiga koji je vrlo isprepleten i sav skoncentriran oko tog intimnog kompleksa, najintimnijih veza s ljudima koje volimo.

Posrijedi je, kako i sam naslov sugeriše, jedna noćna knjiga, svi zapisi unutar „Noćnog portira“ su neka vrsta meditacije nad minulim danom, ili onim sjećanjima koje dan, različitim analogijama, priziva u misli. Šta za vas kao čovjeka književnosti jeste noć?

- Noć je za mene uvijek bilo vrijeme kad sam mogao umaknuti distrakcijama koje nas progone danju i skoncentrirat se na ono što volim i što me zanima. Sve što sam napisao i uredio, napisao sam i uredio po noći. Počelo je to već za vrijeme faksa pa tako živim više od trideset godina. Zapise koji čine „Noćnog portira“ pisao sam uglavnom pred samo jutro, kad bih završio sve ostale poslove, dakle kad sam već bio prilično umoran. Mislim da se taj umor, usporenost, moj raspoloženje u tom trenutku smiraja, nekako odrazio i na sam tekst. Da je ta noćna atmosfera jako utjecala na atmosferu knjige i dala joj jedan melankolični, smirujući ton. Pred jutro je taj moj noćni portir pripuštao u tekst samo ono što je meni intimno bilo najvažnije.

Kroz „Noćnog protira“ provejava i dosta muzike, šta vam muzika znači u procesu književnog rada, budući da nailazimo na zapise da su neki izvođači ili albumi bili svojevrsni soundtrack vaših ranijih knjiga, da bez njih niste mogli postići onaj nužni napon da bi se ušlo u tekst?

- Dok pišem, uvijek slušam glazbu. To zapravo nije pravo slušanje, niste usredotočeni na glazbu nego to kao da mi je potrebno da uđem u neku atmosferu koja mi paše kad pišem. Zanimljivo je da bih se uvijek zakačio za jednu stvar koju bih onda opsesivno slušao gotovo sve vrijeme dok pišem neku knjigu. Kad sam pisao „Tri“, to je uglavnom bila cubana, a najviše sam slušao Mariu Teresu Veru. Za vrijeme pisanja zbirke pjesama „Everest“ slušao sam opsesivno jedan koncert grčke skladateljice Eleni Kariandrou, dok je podloga „Drugog zakona termodinamike“ bio album „Murder Ballads And Other Love Songs“ benda The Heavy Horses, dakle nekakav dark country. „Noćnog portira“ glazbeno je podupirala kanadska kantautorica Michele Gurevich. Tako da svaku svoju knjigu danas u glavi automatski povezujem s jednim albumom. Slušam naravno glazbu i sad, dok pišem ovaj intervju, YouTube kanal je u loop modu a vrte se The Pogues: „Summer in Siam“.

Drago Glamuzina
"Sve što sam napisao i uredio, napisao sam i uredio po noći" (FOTO: Svjetlana Panić/Imperativ)

Kroz knjigu prolazi i ono što vas u vašem životu prati kao čitaoca, ipak niste se zadržali na pukom dnevniku čitanja, stičem dojam da kroz dnevnik nastojite komunicirati sa onim autorima čije vas knjige prate. Jedan od njih je i Singer, na koji način se prepoznajete u književnosti ovog autora?

- Budući da je čitanje i uređivanje knjiga moj posao, i da to radim svaku noć, bilo je nekako nužno da i taj dio mog života i knjige kojima sam okupiran uđe u „Noćnog portira“. Ali činilo mi se da u ovakvoj knjizi nema nikakvog smisla da pišem nekakve objektivne tekstove o tim knjigama. Pa sam odlučio pisati o onim stvarima u njima koje su meni važne, u kojima se pronalazim, na koje se u dnevniku mogu nadovezati nekom pričom ili detaljem iz svog života. Dogodilo se da sam upravo u vrijeme pisanja „Noćnog portira“ urednički radio na velikom romanu Isaaca Bashevisa Singera „Sjene nad Hudsonom“. Budući da je Singer i inače jedan od mojih važnih pisaca i da sam se tim opsežnim romanom dugo bavio paralelno s pisanjem „Noćnog portira“, bilo je logično da on zauzme jedno od središnjih mjesta u mojoj knjizi, pogotovo stoga što se on i u toj, kao i u svim ostalim svojim knjigama, opsesivno bavi temom ljubavi, preljuba, žudnje i nemogućnošću da se ona ikad zadovolji. To i egzistencijalni strah, pogotovo viđen kroz židovski tematski kompleks glavne su teme zapravo svih Singerovih knjiga, bilo da se one događaju u dalekoj prošlosti ili u suvremenom New Yorku. To stalno egzistencijalno drhtanje i neugasiva žudnja i moje su opsesivne teme tako da sam Singera uvijek prepoznavao kao nekoga vrlo bliskog, davno sam primijeti da nam se iste misli i strahovi odbijaju glavom, pa upravo o toj bliskosti i pišem u „Noćnom portiru“.

Često u svojim knjigama, u različitim formama, interliterarno obrađujete iste motive i događaje, neke od njih, a koji se pojavljuju u „Noćnom portiru“ znamo iz vaših ranijih knjiga, na koji način se oni mijenjaju ovisno da li su u stihu ili u prozi, te šta time želite postići u pogledu jezika?

- Uvijek me je zanimala i provocirala ta granica između poezije i proze. Još dok sam pisao svoju prvu zbirku pjesama „Mesari“ pomislio sam da bi se ta priča mogla napisati i u romanu. Pa sam napisao roman „Tri“, gdje su neke pjesme iz „Mesara“ dobije cijela poglavlja, a na kraju je u knjigu uključeno 30 pjesama koje s jedne strane predstavljaju narativni kraj romana, a s druge su neki poetski metatekstualni komentar proznog dijela. U kasnijim knjigama sam to radio i u obrnutom smjeru pa sam priče pretvarao u pjesme, a tim se bavim i u zadnjoj knjizi. Naime, paralelno s „Noćnim portirom“ završavao sam i za tisak priređivao zbirku sabranih i novih pjesama „Crni zec“, pa sam u „Portiru“ mogao i komentirati te pjesme, i prepravljati dnevničke zapise u pjesme, a na kraju sam i cijelu knjigu završio jednom pjesmom posuđenom iz „Crnog zeca“. Tako da mi se čini kako se sve što sam napisao može čitati i kao nekakav dijalog poezije i proze, odnosno ispitivanje njihovih žanrovskih granica. Bez obzira što su i moji stihovi uglavnom narativni, izgledaju gotovo kao proza, velika je snaga stiha, i odavno sam naučio da mi to izdvajanje teksta u stih pruža neke mogućnosti kojih u prozi nema. Stih omogućuje veće skokove, povezivanje udaljenijih sadržaja, bez problema Anais Nin iz jedne pariške kavane, u sljedećem stihu postane zagrebačka djevojka pripovjedača „Mesara“. Proza bi tražila puno duže objašnjenje te povezanosti, dok su takvi skokovi u poeziji prirodniji. Pa upravo o tome što i kako želim reći ovisi za koji ću se žanr opredijeliti. 

Ljubav, odnosno njene konvulzije, nemogućnosti usklađivanja, svađe, razmimoilaženja, pitanja erosa i thanatosa, u srži su cjelokupnog vašeg djela, kako vidite te teme, te koliko se kroz njih prelama i ono što je cjelokupna naša društvena, pa i politička stvarnost?

- To je jedna od velikih tema književnosti. Ja se njom bavim jednako kao i antički književnici, ali premda je tema ista, drukčije je vrijeme, životne i političke okolnosti i to sve nužno utječe i na tekst. Taj komunikacijski i vrijednosni kaos u kojem živimo, urušavanje svih utješnih utopija, sumnja u svaki ambiciozni društveni program, fake news, sve nas to svakodnevno zapljuskuje i naravno da se prelijeva i na stranice mojih knjiga i da se njihovi junaci moraju snaći u toj džungli. Oni su već u četrdesetim ili pedesetim godinama i pomalo su ruinirani svim tim, umorni, ali ipak premladi da bi potpuno odustali od života pa pokušavaju neke pomake ostvariti u svojim privatnim, malim intimnim svjetovima, ali, na žalost, i tamo često vlada kaos i destrukcija. „Noćni portir“ govori o pokušaju da se unutar tog kaosa ipak izgradi nešto smisleno, pronađu i okupe one stvari koji život čine vrjednijim i podnošljivijim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vanja Ćerimagić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

    09.07.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

  2. NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

    09.07.2024.

    Sofija Kordić

    NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

  3. NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

    24.06.2024.

    Srđan Puhalo

    NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije