„Da je metak koji je ubio Scheubner-Ricthera završio samo tridesetak centimetara udesno, povijest bi potekla sasvim drugim tokom“ – iz tog citata britanskog povjesničara Iana Kershawa, jednog od najvećih poznavatelja povijesti Adolfa Hitlera i nacističke Njemačke, novinar i pisac Boris Dežulović ispleo je pripovijest svojega novog romana „Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti“, koji je upravo objavio riječki izdavač Ex Libris, a 4. rujna izlazi i u Srbiji kod Lagune. 

Radi se o dokumentarno-literarnoj rekonstrukciji „pivničkog puča“, neuspjelog državnog udara kojim su Hitlerovi nacionalsocijalisti 9. studenog 1923. godine pokušali preuzeti vlast. Dežulović se literarno poigrao s činjenicama i u autentične događaje uveo fikcijskog pripovjedača, američkog novinara Fredericka Waltera, koji dolazi u München ubiti Führera jer unaprijed zna kako se povijest ima odigrati, pa je čvrsto odlučio da čovječanstvo poštedi kataklizme Drugog svjetskog rata. Walterova plemenita namjera izjalovljuje se u stvarnost onoga što se uistinu dogodilo i suicidalno nesretnu ljubavnu priču, ali zaplet i fabula možda i nisu najvažnije sastavnice romana: tristotinjak stranica gusto tipkanog teksta raskriljuje čitatelju fascinantnu panoramu društvenog, političkog, umjetničkog i filozofskog života Njemačke i Europe dvadesetih godina prošlog stoljeća. 

„Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti“ pokazuje se tako, u jednom mogućem čitanju, kao nastavak Dežulovićeva „Christkinda“ iz 2003. godine, u kojemu je već iskušavao žanr koji bismo mogli nazvati moralističkom historijskom fantastikom, napisavši roman o došljaku iz budućnosti kojega vodi nakana da s lica zemlje zbriše Adolfa Hitlera. „Tko je taj čovjek – izvještaj o jednoj mogućnosti“ istu ideju razrađuje do paradokumentarne i umjetničke perfekcije, ugradivši fikciju u stvarne događaje spisateljskim stilom koji vuče natrag na čitanje. O tome kako je pisao novi roman, o njegovu paralelizmu s „Christkindom“, razlozima za interes prema mračnoj temi hitlerizma, zanimljivim detaljima iz oba romana te o sličnosti dvadesetih prošlog s dvadesetima ovog stoljeća, Boris Dežulović dao je intervju Lupigi.

"Sve je tu, u weimarskoj Njemačkoj kao i u današnjoj weimarskoj Americi, weimarskoj Europi ili maloj, vlažnoj weimarskoj Hrvatskoj" - Boris Dežulović (FOTO: Rose Fistanić)

„Christkind“ i „Tko je taj čovjek?“ tvore duologiju koja dijeli isti motiv – ubojstvo, odnosno atentat na njemačkog Führera: „Christkind“ u vrijeme dok je Adolf Hitler još dijete, a „Tko je taj čovjek“ u vrijeme Hitlerova „pivničkog puča“. Nije čudno da te zanima mogućnost da Führera nikada nije bilo, ali kada je i zašto prerasla u literarnu opsesiju čiji su rezultat ova dva sjajna romana?

- Pretjerano bi taj motiv bilo nazvati opsesijom: prije će biti, gledamo li suvremenu povijest nacionalsocijalizma, da je on opsjednut mnome, odnosno nama. Ideja povratka u prošlost i Führerova ubojstva na vrijeme, najzad, nije moja, i nije osobito originalna. Na tu temu napisana je i snimljena gomila romana, priča, filmova i stripova. Kad je stoga konačno pala i na moju pamet, zanimala me ta zamisao izvan prostora dosjetke, na dva načina: etički i pragmatični. Kako ih očito nisam mogao pomiriti – jer ubojstvo osmogodišnjeg dječaka nije samo etički problematično, već i strogo historiostrateški, hm, nepraktično – ta je priča od samog početka imala dvije verzije. Prva je izašla kao „Christkind“, a druga – koja se pitala kad je zapravo bilo savršeno vrijeme za ubiti Führera, pa stoga trebala znatno više istraživanja – čekala je, eto, još dvadesetak godina.

Oba romana dijele sličnu metodu, pa i neke tematske paralelizme, gotovo do točke u kojoj bi se „Tko je taj čovjek?“ mogao čitati kao nastavak „Christkinda“. Prvi paralelizam koji me zanima jest dojmljiva i očito namjerna erudicija, precizna uronjenost u vrijeme o kojemu pišeš, i koja je u „Tko je taj čovjek?“ usavršena do začuđujuće preciznosti, temeljitosti i opširnosti. „Tko je taj čovjek?“ događa se od rujna 1923. do Božića 1924. godine u Münchenu, Danzigu/Gdanjsku i Berlinu. Opisuješ te gradove precizno kao da si u njima živio, premda nisi, a o političkoj, društvenoj i umjetničkoj sceni onoga doba pišeš kao rutinski poznavatelj. Sve to vjerojatno i jest bio razlog da Miljenko Jergović „Tko je taj čovjek?“ nazove „velikim njemačkim romanom“. Kako si istraživao, s obzirom da, čini mi se, ne govoriš njemački?

- Kad sam, recimo, pisao „Christkind“, u sklopu istraživanja uputio sam se u Austriju osvjedočiti gradiće i pejzaže u kojima je Hitler rođen i odrastao, a onda sam do Graza nekim privatnim obavezama bio spriječen, pa u međuvremenu i potpuno odustao, svjesnom posvetom omiljenom piscu malog Adolfa i malog mene, dobrom starom Karlu Mayu, koji je pisao čarobne pustolovne romane o Divljem Zapadu, iako tamo nikada nije bio. Dok se, međutim, May udobno smjestio u fikciju, koja dopušta izmišljati priču i njene romantične likove, ja sam sebi zadao mrvu teži zadatak: napisati roman sa zadanim autentičnim likovima na zadanim autentičnim lokacijama, na kojima nikada u životu nisam bio, u zadano povijesno autentično vrijeme, u kojemu nikada nisam živio, i sve to u jeziku kojega ne poznajem i na kojemu znam reći samo „keine zimmer“ i „Franz Beckenbauer“. Pomogao mi je, naravno, demon interneta, na kojemu se, osim dječje pornografije, čudesa s Temua, zaruka Taylor Swift i TikTok izazova mogu naći i takva nepojamna čudesa kao što su stotinu godina stara ukoričena godišta Berliner Tageblatta i telefonski imenik Münchena iz 1923. godine, ili vozni red Pruskih željeznica i detaljni plan grada Danziga iz 1924. godine. Cijelu jednu zimu živio sam tako i putovao weimarskom Njemačkom, i dobar dio romana napisao tamo: bilo je to fantastično uzbudljivo putovanje, o kojemu bih mogao napisati podeblji metaliterarni roman. Čuveni njemački teolog Thomas Bremer, moj dragi prijatelj koji je živio i studirao u Münchenu, pročitao je rukopis i dan danas ne vjeruje da nikad nisam bio tamo i da ne govorim njemački. Kako, međutim – odgovorio sam mu – itko tko živi u Hrvatskoj 2025. može reći da nikad nije živio u Münchenu 1925. godine?

I u „Christkindu“ i u „Tko je taj čovjek?“ pripovjedač je stranac koji dolazi u grad, i priča se uvelike razvija oko smještaja u kojemu boravi, pansiona i kavana, a intelektualna arhitektura djela organizirana je oko književne i filozofske klasike: u „Christkindu“ to je roman „Dracula“ Brama Stokera, u „Tko je taj čovjek“ poema „Pusta zemlja“ Thomasa Stearnsa Eliota i filozofsko djelo „Propast Zapada“ Oswalda Spenglera. Zašto si odabrao baš Stokera, Eliota i Spenglera? Jesu li razlozi samo faktografski - to što je Stoker boravio u pansionu u koji dolazi i tvoj pripovjedač, a „Pusta zemlja“ i „Propast Zapada“ u vrijeme koje opisuješ bili su intelektualni i umjetnički događaji dana - ili postoje i dublji razlozi, naročito za Eliota i Spenglera?

- Književnost je magija, a u romanu „Tko je taj čovjek?“ ja sam samo njen zapisivač. Recimo: dugo sam u glavi priču držao kao neotvoreni stari sef, jedan od onih u koje je nemoguće provaliti, jer ima dvije brave koje valja otključati istovremeno. Ta dva teška ključa od kovanog željeza bila su kod Eliota i Spenglera, a ja sam ih tamo otkrio gotovo slučajno. Na Eliota i njegovu „Pustu zemlju“ nabasao sam tako istražujući povijest Hofgartena, kraljevskog parka u Münchenu u kojemu se nalazi kavana Annast, središnja pozornica romana, a čitatelj romana shvatit će kako sam onda preko Eliota i njegovih stihova o Hofgartenu stigao do Litve, Rusije i generala Pjotra Vrangelja. Na Spenglera, koji u isto vrijeme – a govorim o 1923. godini – drži drugi ključ priče, usred pisanja skice uputila me pak sama glavna junakinja, mlada žena koja je zaista postojala i čija biografija bilježi kako je kao djevojčica u očevoj biblioteci oduševljeno čitala „Propast Zapada“. Postoje li slučajnosti? To se u romanu pitamo i ona i ja. Dva su teška ključa tako prije stotinu godina istovremeno kliknula u staroj bravi, i sadržaj sefa je pred vama.

Dva su teška ključa tako prije stotinu godina istovremeno kliknula u staroj bravi, i sadržaj sefa je pred vama (FOTO:Ex Libris)

Proizlazi li tvoj interes za hitlerizam, Weimarsku republiku i njezinu apokaliptičnu propast iz osjećaja paralelizma s današnjicom? Često čujemo da naše vrijeme, sva ova tompsonijada oko nas, podsjeća na tridesete prošlog stoljeća.

- Niti, rekoh, podsjeća na tridesete, već na dvadesete, niti uopće podsjeća. Ovo, naime, ne podsjeća, ovo jesu dvadesete: provjerite na kalendaru. A dvadesete su samo priprema za ono što će doći: kad dođu tridesete, bit će kasno. Uostalom, i samu činjenicu da se događa prije točno stotinu godina možemo odlučiti čitati kao puku dosjetku, a možemo i kao precizno adresiranu opomenu. Sto godina sljepoće. Vrijeme, političke prilike, odnosi i procesi, baš kao i ljudi i njihove rečenice, zastrašujuće su isti. Sva opća mjesta današnjice – posrnula Europa, izolacionistička Amerika, migranti, Židovi, Palestina, Krim, Ukrajina i nova velika Rusija, ponižena Njemačka, tehnološki napredak i sjebana radnička klasa koja oduševljeno prihvaća fašizam, ratni veterani i nabrijana omladina što postrojeni u Freikorpse nasrću na „degeneriranu umjetnost“ – sve je tu, u weimarskoj Njemačkoj kao i u današnjoj weimarskoj Americi, weimarskoj Europi ili maloj, vlažnoj weimarskoj Hrvatskoj. Pa jednako kako su batinaši Sturmabteilunga prije stotinu godina prijetili Bertoltu Brechtu i minirali münchensku premijeru njegove „Džungle“, danas prijete Miljenku Jergoviću i miniraju festival u Benkovcu. Čitajući tako stotinu godina stara godišta njemačke, ruske i američke štampe, pa i naše, imao sam jezivi osjećaj da čitam jutrošnje novine. Kao putnik kroz vrijeme koji se vratio u 1923. godinu i zbunjen se zatekao kao isti čovjek u isto vrijeme na istom mjestu. Shvativši onda da nešto nije u redu: ili s vremeplovom, ili s vremenom. Ili s nama.

Jesu li u oba romana svi najvažniji likovi, osim pripovjedača i legendarnog Battistellija, autentični? To nas pak dovodi do vječnog pitanja književne teorije o odnosu stvarnosti i fikcije. U oba romana ti si se tim pitanjem vrtoglavo zaigrao, pa te molim da objasniš metodu, i do koje si mjere poštovao faktografiju, a do koje si se igrao njome.

- Osim pripovjedača i conciergea u münchenskom hotelu u kojemu je odsjeo - i još jednog rubnog epizodiste, koji je u moj roman zalutao ravno iz „Fame o biciklistima“ Svetislava Basare – svi najvažniji, manje važni i nevažni likovi autentični su i zaista su postojali. Faktografiju sam jednostavno morao poštovati, i sve pojaseve za spašavanje, koje mi je s palube bacao dobri kanon fikcije, ja sam s prezirom odbacivao. Još u prologu „Christkinda“ stoji napomena koja objašnjava i ovu priču: „Reći ću vam - svi datumi i događaji, svi likovi, mjesta, naslovi i nazivi koje sam čudesno susreo na izmaku toga davnog ljeta stvarni su i istiniti. Ne napominjem to zato što se bojim da mi ne biste vjerovali, već zbog straha da se to ne biste ni zapitali i da vam ne bi bilo važno. Bi li, međutim, priča mogla biti nevjerojatna kad ne bi bila istinita? I da li bi ikada neka priča postala istinitom da nam u početku nije bila posve nezamisliva i nevjerojatna?“

"Čitajući tako stotinu godina stara godišta njemačke, ruske i američke štampe, pa i naše, imao sam jezivi osjećaj da čitam jutrošnje novine" (FOTO: Rose Fistanić)

Najpoznatiji prijepor o odnosu činjenica i fikcije u suvremenoj jugoslavenskoj, a možda i europskoj književnosti svakako je napad književnih i političkih socrealističkih konzervativaca na „Grobnicu za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša, koji je prerastao u znamenitu polemiku iz druge polovine osamdesetih, čije posljedice nastavljaju intrigirati sve do danas. Vjerojatno je to zato što je pod krinkom književne polemike buktio neizrečeni politički rat: Kiš je nedostignutim stilskim umijećem razotkrio užas Gulaga, ali staljinističkoj ljevici u Francuskoj i Jugoslaviji to se nije sviđalo; retroaktivno se u toj polemici već mogu iščitavati resentimani koji su eksplodirali u ratovima devedesetih. Je li te zanimala ta polemika, i je li ti, kad si pisao „Christkind“ i „Tko je taj čovjek?“, od pomoći bio Danilo Kiš, pisac kojega ste u Feralu objavili prvi u samostalnoj Hrvatskoj, i koji je osamdesetih izluđivao staljinističku ljevicu, a da ga profašistička, pročetnička i proustaška desnica istodobno nikad nije mogla ni smisliti?

- U osnovi napada na Kiša bio je zapravo pitanje legitimiteta književnog postupka: prije nego je postala politička – ili barem kao krinka za to – bila je to književna polemika. Glupa, ali književna. Danas zvuči potpuno fantastično, čak romantično, da su književne polemike mogle zauzimati toliki javni prostor. Da se ne zajebavamo i ne laskamo: najbliže tome – najbliže dakle velikoj javnoj polemici o legitimitetu književnog postupka – ja sam prišao kad je onomad cijela hrvatska kritičarska čaršija mjesecima tumačila što sam zapravo mislio kad sam napisao „Jebo vas Vukovar“. Ako dakle govorimo o spisateljskom postupku, govorimo o dvije različite stvari: Kiš je pisao, a ja zapisujem. Književnost, najzad, ne mora biti istina, ali ne smije biti laž.

Umijeće pisanja usavršio si do sposobnosti da podjednako lako, lijepo i uvjerljivo pišeš različitim stilovima, pa i jezicima, ako se složimo da su hrvatski i srpski različiti jezici koje ne treba prevoditi. To se dobro razabire u „Poglavnikovoj bakteriji“, zbirci tematski i stilski raznolikih priča; „Jebo sad hiljadu dinara“ feralovska je ratna satira; svoj posljednji roman, „Život i snoviđenja slavnog žohara Zaštomira“, po vlastitom si priznanju napisao nadahnut formom i stilom Cervantesova „Don Quijotea“. U „Tko je taj čovjek?“ snažno se osjeća ritam i preplavljujuća snaga Krležine rečenice. Jesi li namjerno krležijanski pisao, ili je lektira sama progovorila iz pisca?

- Primit ću to kao nezaslužen kompliment. Ako, međutim, i jest tako, nije ni namjerno ni svjesno. Stil i ritam rukopisa jednostavno su proizašli iz vremena u koje me bacio vremeplov: to nije samo Krleža, koji će te 1923. godine objaviti dramu „Vučjak“, to su i sami Eliot i Spengler, to je, recimo, i drugi jedan meni silno važan zemljak iz Münchena, Thomas Mann, kojega sam prije ove pustolovine ponovo cijelog pročitao, pa čak i Richard Wagner, kojega sam do besvijesti slušao čitavu tu zimu. Ako zvuči starinski, to je zato što sam upravo to i htio: starinski roman o dvadesetima. Da se poigramo našim jezicima, suprotno od „starinski“ bilo bi „novinski“: taj roman o dvadesetima, kako sama riječ kaže, čitate u današnjim novinama.

Zanima me pripovijest o pripovjedačima. „Christkind“ je neka vrst književnog paradoksa: autobiografska povijesna fantastika. U roman si namjerno ubacio detalj o dječjim izdanjima Školske knjige koji daje naslutiti da je pripovjedač zapravo autor, Boris Dežulović; u „Tko je taj čovjek“ pripovjedač je izmišljeni američki novinar Friedrich „Frederick“ Walter. Objasni, molim te, motive za takve pripovjedače.

- Ovako nekako svojedobno sam odgovorio na pitanje zašto je u „Christkindu“ za jednu tako prevažnu povijesnu misiju, od koje zavisi sudbina čovječanstva i tok historije, bio izabran jedan tako sporedan lik kao što je vlasnik male knjižare na splitskoj Pjaci: „Zato što se s iskonskim zlom o kojem ovisi povijest čovječanstva valja suočiti ama baš svako ljudsko biće, a ne samo drug Tito ili Churchill, ili Blek Stena, ili Bruce Willis. Tom zlu mora u oči pogledati svatko od nas, i nema isprike ako nisi komandos ili pripadnik nekakve galaktičke specijalne jedinice, nego samo obični, mali, jebeni splitski knjižar“. U romanu „Tko je taj čovjek?“ ta se povijesna misija ispostavlja pak kao osobna stvar glavnog junaka, o kojemu do kraja romana nećemo saznati ništa. Osim imena Friedrich Walter, kojega je, recimo, između ostalih nosio i legendarni kapetan njemačke nogometne reprezentacije, svjetskih prvaka iz 1954. godine, a kao kodno ime na Sedmom kongresu Kominterne u Moskvi i jedan drug iz Zagreba, član Politbiroa CK KPJ. Taj mali kuriozum nema, naravno, nikakvog književnog opravdanja i funkcije, i tu je tek da malo nervira desničare.

Važan i zanimljiv paralelizam koji nisam zapazio. On nas dovodi do druge jedne zanimljive koincidencije: gotovo istodobno s objavljivanjem tvog romana, iz kojeg izbija neka vrsta apsurdne volje za pravdom u umjetnosti kad je već nema u životu, nedavno završeni Sarajevo Film Festival otvoren je svjetskom premijerom filma „Paviljon“ Dine Mustafića, za koji je scenarij napisao tvoj feralovski drug Viktor Ivančić. Tematski, „Paviljon“ je posve drukčija priča od tvog romana, ali dijele tu očajničku poruku o suprotstavljanju nepravdi – kod tebe fašizmu, kod Mustafića i Ivančića teroru nad „suvišnima“, metaforički i kapitalizmu – premda se unaprijed zna, ili baš zato što se zna, da je ta borba osuđena na propast. Jesi li dosad vidio „Paviljon“? I on nudi aluzije na partizanski otpor.

- „Paviljon“ još nisam vidio, ali čitao sam Viktora, i da: naši rukopisi, mada potpuno drugačiji, jednako su ukorijenjeni i kodificirani u nepravdi, odnosno otporu. Kad tako kažeš da je u mom romanu ta nepravda ideja fašizma, a u njegovoj priči teror nad suvišnima, to je zapravo isto: fašizam je po definiciji teror nad suvišnima, a fašističko društvo ono bez suvišnih, dakle bez drugačijih, slobodoumnih, neiskoristivih i ostalih koji ispadaju iz zadanog standarda. Valja to imati u vidu i danas, i ovdje – naročito danas i ovdje – gdje se, uz radosnu logističku podršku europejske Vlade, ponovo, kao i 1941. godine, pišu hrvatski društveni standardi.

"Da sam htio tješiti ljude, pisao bih tekstove za Splitski festival i motivacijske poruke za Facebook i magnetiće za frižidere" (FOTO: Rose Fistanić)

I iz „Christkinda“ i iz „Tko je taj čovjek“ izbija naknadna želja, očajnička i naivna, ali zajednička svim protivnicima rata i ubijanja: da Hitlera nikada nije bilo. Kad sam kretao čitati „Tko je taj čovjek?“, nadao sam se čak kakvom-takvom happy endu; nadao sam se da ćeš ponuditi bar književni izlaz iz noćne more nacističkog dvadesetog stoljeća, koja na sve nas baca sjenu evo do dana današnjega. Od toga međutim ništa: ubio tvoj Walter Führera ili ne, rasplet je isti - nacizam je svijet odveo u rat, velika je ljubav bila tek tlapnja taštine, Europa je „pusta zemlja“, a Zapad je pred špenglerovskom propašću. Ni sebe ni čitatelja čak ni u priči nisi htio utješiti?

- Da sam htio tješiti ljude, pisao bih tekstove za Splitski festival i motivacijske poruke za Facebook i magnetiće za frižidere. Ja ne samo da ih ne želim tješiti, ja ih želim prestraviti. A ako je ikad bilo dobro vrijeme za prestravljivanje ljudi, onda je to danas, u kasno ljeto 1925. godine: dok se mi razuzdano zabavljamo po berlinskim varijeteima i striptiz barovima, jedan tragično neuspješni slikar i politički ekstremist iz Austrije izašao je iz zatvora i obnovio svoju zabranjenu i razbijenu stranku, pa prije mjesec dana objavio „Moju borbu“, rijetko imbecilnu kupusaru koju je pisao na robiji. Da li bismo ga danas prepoznali na ulici ili u pivnici, bismo li ga se uplašili, bismo li se naslovom ovog romana upitali – „wer ist der Mann?“, „tko je taj čovjek“? To pitanje, međutim, ovih će dana 1925. postaviti samo mladi jedan filolog i novinar iz Mönchengladbacha, neki Joseph Goebbels, koji će oduševljen „Mein Kampfom“ u svom dnevniku zapisati: „Tko je taj čovjek? Napola pučanin, napola Bog! Krist ili samo Ivan Krstitelj?“

„Christkind“ i „Tko je taj čovjek?“ aktualiziraju stara pitanja realpolitike i etike: mogu li politički atentati biti opravdani i korisni? U Izraelu, primjerice, javno se raspravlja o tome treba li ubiti iranskog ajatolaha Alija Hamneija, što je u lipnju s nelagodom i ironijom komentirao Gideon Levy. Politički si novinar. Što ti misliš o tome?

- Ah, dobra stara vremena kad je atentat mogao biti i romantični čin pojedinca protiv sile i nepravde, opravdan koliko i beskoristan! U ta neka druga vremena, recimo, Luigi Mangione, Talijan iz Baltimorea koji je prošlog prosinca hladnokrvno usred Manhattana smaknuo menadžera nekog beskrupuloznog osiguravajućeg konzorcija, bio bi slavljen kao narodni heroj, novi Luigi Lucheni, junak obespravljenih, nezaštićenih i potlačenih. Eventualno ubojstvo ajatolaha Hamneija, o kojemu se raspravlja u Izraelu, ne bi, međutim, bilo iz tog žanra, već iz kataloga državnih atentata, poput onih kakve već desetljećima organizira CIA, dakle SAD, dakle ista država koja je hladnokrvno smaknula i Allendea i Lumumbu, a sada za Luigija Mangionea traži smrtnu kaznu. Da bi stoga ubojstvo Hamneija, kad smo već kod njega, bilo čin protiv sile i nepravde, moralo bi se dogoditi da ga ubije, na pamet govorim, neka očajnica pod hidžabom, i da se pod hidžabom onda ne otkrije agent Mossada, već žena kojoj je, recimo, moralna policija ubila kćerku i koja nema što izgubiti. Ili neki iranski disidentski pisac. Ili, nemam pojma, junak njegovog kontroverznog romana „Tko je taj čovjek?“.

Je li tvoja duologija o smaknuću Hitlera zapravo literarna igra s Vremenom, a ne naknadni neuspio pokušaj da se povijest ne dogodi kako se dogodila? Uvod u „Tko je taj čovjek?“, mala fizikalna rasprava o relativnosti i vremenu, sugerira tako nešto.

- Na jedan od mogućih načina, glavni junak romana i jest - Vrijeme. Kao što je, kako primjećuje moj pripovjedač, to slučaj i u Mannovom „Čarobnom brijegu“, koji izlazi u jesen te 1924. godine. Je li se – i što – promijenilo u stotinu godina od tada? Ili smo u onom Schopenhauerovom „nunc stans“, vječnom i nepromjenjivom sada? Ako jesmo, a jesmo, ja se kao filozofski nevježa samo pitam zašto su to naše sada baš weimarske dvadesete.

Hoće li duologija prerasti u trilogiju, i kako bi nastavak mogao izgledati? Ili je vrijeme da najaviš novi roman s posve drukčijom, duboko intimnom temom?

- Nema nastavka, vječno sada nema nastavka. Kako to – mada dokazujući suprotno – kaže moj junak Oswald Spengler: „Rođeni smo u ovom vremenu i ići nam je hrabro do kraja, putem koji nam je određen. Drugog nema.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rose Fistanić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.