RAZGOVOR-BORIS BUDEN

„Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula“

ritn by: Milena Ostojić | 09.05.2016.
RAZGOVOR-BORIS BUDEN: „Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula“
„Svatko danas može biti antifašist, pa tako i jedan uvjereni postfašist. U tom smislu Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula. Da nije, ne bi se po cijeloj zemlji, na stadionima i ulicama orilo od ustaških pozdrava, ne bi ustaški i fašistički simboli ukrašavali hrvatske gradove, ne bi se Predsjednica družila s tipovima koji se slikaju u nacističkim uniformama, uostalom ne bi Hasanbegović bio ministar, a bogme ne bi ni ova lokalna socijaldemokracija stajala u stavu mirno pred crnokošuljašima i čestitala im dan pobjede nad antifašizmom kako se to onom jadniku, gradonačelniku Splita omaklo“, kaže u velikom razgovoru za Lupigu Boris Buden, kulturni teoretičar, prevoditelj, publicist i predavač na Bauhaus-Weimar Universitätu. Buden zbog toga zaključuje kako hrvatska realnost danas izgleda kao da su 1945. godine pobijedile ustaše, a ne partizani.

Boris Buden, kulturni teoretičar, prevoditelj, publicist; trenutno gostujući predavač na Bauhaus-Weimar Universitätu. Šira javnost najviše ga pamti po esejima koje je objavljivao u Arkzinu, a naknadno su publicirani u zbirci Barikade (dva izdanja). U razgovoru s Budenom pretresli smo pitanje antifašizma kao pojma i prakse s obzirom na domaće i šire europsko iskustvo u dugom trajanju, uz priziv alternative trenutnoj revizionističkoj konjunkturi.

Boris Buden
"'Šuma' je rasistička malograđanska metafora za kulturnu inferiornost partizana, nešto kao 'Srbi' ili 'Hercegovci' jučer, a 'migranti' danas ili još bolje sutra" - Boris Buden (FOTO: Lupiga.Com)

Na prošlogodišnjoj tribini o NOB-u istaknuli ste njegovu temeljnu modernističku dimenziju: zahtjev za elementarnom univerzalnošću i egalitarnošću; od Suvinova „u pokretu smo konačno priznati kao ljudi” do socijalističke revolucije i radničkog samoupravljanja. Koliko je 1990. godina kao "nulta godina" i inzistiranje na Državi umjesto Republike mjesto istine ne samo potpunog prekida s progresivnijim tradicijama domaćeg (socijalističkog) modernizma nego i konačne provincijalizacije/kolonizacije Hrvatske?

- Možda je najbolje najprije govoriti o kontinuitetima jer mi se oni čine zanimljivijima. Nije riječ samo o činjenici da je hrvatska država 1990. godine već postojala, postojala je i potpuno razvijena institucionalna infrastruktura građanske nacionalne kulture, kao i građanska inteligencija koja je najvećim dijelom bila u potpunosti nacionalno osviještena, zahvaljujući prije svega nacionalnom obrazovanju čiji su temeljni elementi bili hrvatski jezik, koji smo svi u školi javno zvali tim imenom, kao i hrvatska povijest "od stoljeća sedmog". Nacionalizam u svojoj historijskoj građanskoj formi nije bio krvni neprijatelj komunističkog sistema kojeg je taj sistem nedemokratski, dakle totalitarno progonio, nego je bio njegov strukturni element kao i njegov legitimacijski horizont. To se još danas čuje u onoj poznatoj tezi da bez partizana, odnosno hrvatskih komunista ne bi bilo samostalne hrvatske države. Ta fraza nužno reducira i komunizam i antifašizam kao svjetskopovijesne fenomene na nacionalnu odnosno nacionalističku teleologiju. Sve što postoji nalazi svoje opravdanje samo u mjeri u kojoj služi naciji. Ukoliko joj ne služi, samim tim ne valja. Dakle, antifašizam je u redu, ali samo zato jer je poslužio ostvarenju hrvatske države. Da nije, bio bi suvišan, odnosno Hrvati ne bi imali nikakvog razloga boriti se protiv fašizma. To je ono što mislim kad kažem da je nacionalizam još uvijek ultimativni legitimacijski horizont politike i ideologije u Hrvatskoj. Ali i tu je riječ o kontinuitetu. I komunisti su svoju vlast nacionalistički legitimirali. Daleko od toga da su radili na uništenju nacije, zatiranju svega hrvatskoga kako se danas govori. Naprotiv, čitav projekt historijskog komunizma u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji sastojao se u ideji da se naciji, kao historijski naslijeđenoj realpolitičkoj kategoriji, dade nekakav socijalni sadržaj. Da se Hrvatice i Hrvati opismene, da se operu i obuku, da im se izgradi krov nad glavom i upale žarulje po domovima, da se zaposle, da grade sebe i društvo, da svakog dana u svakom pogledu kulturno i ekonomski napreduju i da se napokon nauče hodati u korak s modernim svijetom i da pritom ne eksploatiraju jedni druge, ne gule jedni druge do gole kože, to je bio projekt modernizacije hrvatske nacije koji je došao iz šume na partizanskim bajunetama. 

Možemo li reći baš samo "iz šume", niotkud; ne zanemarujemo li tu kontinuitet s međuratnim radničkim i komunističkim pokretom? Istovremeno, mitska figura šume rezonira s jednom vrstom diskvalifikacije partizanskog pokreta.

- "Šuma" je rasistička malograđanska metafora za kulturnu inferiornost partizana, nešto kao "Srbi" ili "Hercegovci" jučer, a "migranti" danas ili još bolje sutra. Izraz je proizvod fantazije o zdravoj, normalnoj, ni lijevoj ni desnoj, samodovoljnoj jezgri građanske kulture koja je žrtva primitivaca izvana, nepismenih, partizanskih odrpanaca koji lože peći hrastovim parketom, uzgajaju svinje u kadama ... Kao takva ona nije samo gola laž, jer ju je lako historijski osporiti, nego je autentično nedemokratska. Upravo je ta priča o seljačinama iz šume izraz najprimitivnijeg, tada već historijski dekadentnog, rasističkog elitizma nekadašnje građanske klase, njene patološke asocijalnosti. Baš je ta klasa bila nesposobna da vidi dalje od svoga nosa, od svojih egoističnih malograđanskih interesa, odnosno prije svega nesposobna da pokrene opću društvenu i kulturnu modernizaciju. A što se komunističkog pokreta tiče, pa on je već tada bio podijeljen. Dok je s jedne strane bio u stanju mobilizirati ogromnu emancipacijsku energiju koja je u relativno kratkom vremenu uspjela ostvariti revolucionarne civilizacijske pomake, bilo da je riječ o općem opismenjavanju ili o ravnopravnosti žena, o masovnom izlasku žena kao žena na društvenu, kulturnu i političku pozornicu, što nitko drugi, uključujući i građansku klasu, nije bio u stanju, s druge strane je oportunistički preuzeo institucionalni aparat nacionalne države i građanske kulture vjerujući da mu može udahnuti novi socijalni, emancipacijski sadržaj. Rezultat je bio taj historijski kompromis koji je progonio komuniste do njihova historijskog kraha devedesetih. 

Boris Buden
Domovinski rat je poslužio kao paravana iza kojega se implementira nepopularna politika, konkretno masovna eksproprijacija cijele jedne klase vlasnika nad sredstvima za proizvodnju (FOTO: Lupiga.Com)

U kom smislu taj kompromis ili ta ambivalentnost komunističkog pokreta utječe na današnju stvarnost, odnosno kako se to proturječje socijalističkog modernističkog projekta razriješilo u ovom što poznajemo (i) kao postsocijalizam?

- Pa upravo u smislu onoga što zovem kontinuitetom, u smislu činjenice da komunistički pokret kod nas ne samo da je pretpostavljao nacionalno građanstvo, nego ga je realno, dakle društvenoekonomski upravo omogućio u modernom smislu stvarajući ono što danas pred našim očima definitivno nestaje, relativno široku, hrvatsku, građansku middle class koja je bila autentični proizvod jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i socijalni supstrat nacionalne građanske kulture. Naravno, nije postojala nacionalna buržoazija – njenu ulogu je igrala socijalistička tehnokracija, također potpuno tržišno osviještena, koja se, u historijskom momentu postkomunističke akumulacije kapitala, odnosno po naški kriminalne privatizacije, nije uspjela konstituirati u nacionalnu buržoaziju sposobnu da pokrene postkomunistički razvoj. Umjesto nje dobili smo neku vrstu domaće lumpenburžoazije koja je korupcijski umrežena s kompradorskim političkim elitama. Obje su samo nominalno nacionalne, dok su realno pod komandom i kontrolom institucija supranacionalne političke, financijske ili vojne moći. Smiješno je reći da je Hrvatska danas suverena. Hrvatski je narod bio suveren u bivšoj Jugoslaviji i to zajedno s ostalim njenim narodima. Jugoslavenski komunisti nisu samo obećali suverenost u antifašističkoj borbi, oni su je bili u stanju i realpolitički ostvariti, za razliku od ustaša, četnika i ostalih fašističkih kolaboranata. Ali čitav taj historijski projekt socijalizacije i modernizacije nacije definitivno je propao. 

Zašto je propao? 

- Pa možda je bolje reći da je poražen, politički i ideološki, na onoj historijskoj sceni na kojoj se odigrao epohalni raspad čitave industrijske moderne uključujući i njezinu najvažniju društvenu instituciju, socijalnu državu blagostanja, bilo u njenoj zapadnodemokratskoj, metropolskoj formi, bilo u njenoj realsocijalističkoj, perifernoj verziji. Kad kažem da je socijalistički projekt poražen, mislim na to da je poražen u klasnoj borbi, dakle da se nije uspio suprotstaviti ofenzivi klasnog neprijatelja koji nije nasrnuo samo na nekakvo socijalističko društvo, nego na društvo kao takvo, koji je razorio sam socijalni temelj bilo kakve socijalističke emancipacijske politike. Poražen je i ideološki. Kad je došao u krizu sedamdesetih, spremno je čekala neoliberalna ideologija da ponudi alternativu, odnosno da sebe ponudi kao nužnost bez alternative, odnosno kao logiku same stvarnosti, same ljudske prirode. Neoliberalizam je danas na djelu upravo onda kada javno zdvaja nad bespotrebnim ideološkim podjelama, nad vječnom borbom ustaša i partizana i zaziva okretanje budućnosti, reformama, post i nadideološkoj idili nacionalnog zajedništva. Pritom olako zaboravljamo da neoliberalizmu demokracija uopće ne treba. Ili kako je to Hayek rekao u posjetu Pinochetu, da mu je liberalna diktatura draža od demokratske vlade koja ignorira liberalizam. Uostalom ni naši liberali nemaju nikakvih ideoloških problema s hadezeovskim postfašizmom, dok god on obećava takozvane reforme.

Kod nas je restauracija kapitalizma koincidirala s ratom; u kojem smislu tu možemo govoriti o nužnosti i kontingenciji, a u kom o prekidima i kontinuitetu?

- Dolazak Tuđmana na vlast, pa i sam taj takozvani Domovinski rat, koji ne samo da se mogao nego i morao izbjeći, naše su domaće otjelovljenje onoga što Naomi Klein naziva doktrinom šoka – korištenje krize, odnosno kod nas tada nacionalističke ratnohuškače mobilizacije masa i naposljetku samoga rata kao paravana iza kojega se implementira nepopularna politika, konkretno masovna eksproprijacija cijele jedne klase vlasnika nad sredstvima za proizvodnju. To je ono što se misli kada se govori o radnicima koji su otišli na front da bi pri povratku svoje tvornice i hotele našli u rukama novih privatnih vlasnika. Ukratko, kriminalna privatizacija kao mehanizam postkomunističke akumulacije kapitala. Ali ponovo naglašavam, i tu je često riječ o kontinuitetu. Nije samo bivši jugoslavenski sistem samoupravljanja sadržavao mnoge elemente neoliberalizma, nego je i sam Tuđman prije element kontinuiteta nego prekida. On sam je autentični proizvod komunističkog sistema. Kao što je poznato, Tuđman je bio otpočetka pripadnik najviših slojeva jugoslavenske upravljačke elite. Iz današnje postjugoslavenske perspektive moglo bi se reći da je zemlja u kojoj su tipovi kao Franjo Tuđman zauzimali takve, upravo stratosferske društvene i političke položaje, nužno morala propasti. To se odnosi i na Tuđmana kao žrtvu totalitarističkog sistema. Uvjeren sam da bi danas devedeset posto Hrvatica i Hrvata pristalo odguliti do u dan Tuđmanovu robiju, ako bi poslije toga mogli uživati generalsku penziju u vili u sjevernom dijelu Zagreba, igrati tenis i u dokolici žvrljati gluposti po papiru. Ali to su prošla vremena. Hrvatska je danas nacija bez društva i bez suverenosti, domoljublje i ništa više.

Boris Buden
"Tako je komunizmu uvaljeno svo zlo, svi zločini, a antifašizam se šepuri uokolo kao kategorija historijske nevinosti. Ali ni taj antifašizam također nije nevin." (FOTO: Lupiga.Com)

Jednom prilikom ste rekli kako je „identitet kost za glodanje koju vam dobace prije nego vas ogule do gole kože”; drugom kako „morate ući u rat s ćirilicom da biste zamračili činjenicu da je radna nedjelja proširena na 60 sati i da će poslodavci imati pravo da otpuštaju trudnice”. Identitarnost je pojela i pojam antifašizma – postavlja li se kao jedini istinski politički emancipatoran onaj antifašizam koji u obzir uzima socijalne i klasne odnose? Odnosno onaj o kojem obično govorimo kao o (autentičnom, a izbrisanom) historijskom iskustvu NOB-a.

- To što se zvalo Narodnooslobodilačka borba bilo je, da upotrijebim Freudov termin, naddeterminirano, dakle čvorište mnogih značenja iz kojeg je nemogući izdvojiti jednu jedinu nit. Elementi socijalne revolucije tu su izmiješani s elementima nacionalpatriotske obrane domovine, recimo u borbi protiv talijanske okupacije Dalmacije, ili naprosto borbe za goli život kao što je bio slučaj sa Srbima u NDH koji su pod ustaškim terorom bili egzistencijalno ugroženi. Ostalo je politika odnosno ideologija, koja je odlučujuća u artikulaciji i organizaciji borbe. A ona nije bila naprosto komunistička. Nevjerojatno je da je danas, kada su javne debate zasićene povijesnim temama i kada su profesionalni povjesničari glavne zvijezde u tim debatama, upravo elementarno povijesno znanje potpuno irelevantno. U hrvatskoj javnosti danas nije rijetkost čuti kako se jedna zakašnjela blairistička forma historijske socijaldemokracije, mislim na hrvatski, danas Milanovićev SDP, naziva komunizmom pa čak i boljševizmom. NI KPJ 1941. godine nije bila boljševička partija. Da je, vodila bi klasni, a ne narodnooslobodilački rat. Kategoriju naroda kao političkog subjekta u revolucionarni komunistički pokret, umjesto radničke klase, uveo je Dimitrov 1935. godine na 7. kongresu Kominterne, redefinirajući ga kao antifašističku kategoriju: narod su svi oni koji podržavaju borbu protiv fašizma, bez obzira na klasnu pripadnost. To se zvalo politikom narodnog fronta i u osnovi je reakcija komunističkog pokreta na poraze koje je doživio i Italiji i Njemačkoj, gdje su radničku klasu u velikom dijelu uspjeli mobilizirati fašisti. Riječ "boljševik" kada se danas rabi u javnosti obična je psovka, točnije, fašistička psovka i nema realnog referenta, nego je simptom radikalno desne, postfašističke hegemonije u Hrvatskoj. 

A to nas dovodi do pitanja (ne)sposobnosti onog što danas određujemo kao antifašizam da se istinski politizira, odnosno – da artikulira postojeće društvene antagonizme na politički djelotvoran način.

- Nažalost, i pojam antifašizma, kako se danas koristi u javnosti, također je skovan pod uvjetima te iste hegemonije. On je rezultat jedne retroaktivne operacije na historijskoj stvarnosti kojom je s nje odstranjeno maligno strano tijelo komunizma. Tako je komunizmu uvaljeno svo zlo, svi zločini, a antifašizam se šepuri uokolo kao kategorija historijske nevinosti. Ali ni taj antifašizam također nije nevin. Zar je tako teško sjetiti se one silne količine nasilja koje je aktivirano u borbi protiv fašizma i to sa strane zapadnih saveznika? Ali danas se govori samo o komunističkom teroru, ne i o demokratski legitimiranom antifašističkom teroru. Pa nisu komunisti spržili zapaljivim bombama više od pola milijuna njemačkih civila ili bacili atomske bombe na žene i djecu u Japanu. Nevinost je ideološka, a ne realno politička odnosno historijska kategorija. "Samo kamen je nevin, čak ni dijete", napisao je svojedobno Hegel, definirajući nevinost kao čisto nečinjenje, apsolutnu nedjelatnost. Možda je u tome i problem kod nas danas kada je antifašizam u javnoj upotrebi najčešće izgovor za politički oportunizam, za svoju suprotnost, dakle za nesuprotstavljanje fašizmu.

Kako se u tu konstelaciju uklapa (iznuđena) izjava aktualnog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, da je antifašist?

- On to može tvrditi upravo zato što antifašizam danas nije politički faktor, što je izgubio svoj mobilizacijski naboj, što je stav bez realnog političkog učinka. Upravo zato što je tako benigan, bezopasan, što niti laje niti grize, svatko može biti antifašist, pa tako i jedan uvjereni postfašist. U tom smislu Hasanbegović je potpuno u pravu kada tvrdi da je antifašizam floskula. Da nije, ne bi se po cijeloj zemlji, na stadionima i ulicama orilo od ustaških pozdrava, ne bi ustaški i fašistički simboli ukrašavali hrvatske gradove, ne bi se Predsjednica družila s tipovima koji se slikaju u nacističkim uniformama, uostalom ne bi sam Hasanbegović bio ministar, a bogme ne bi ni ova naša lokalna socijaldemokracija stajala u stavu mirno pred crnokošuljašima i čestitala im dan pobjede nad antifašizmom kako se to onom jadniku, socijaldemokratskom gradonačelniku Splita omaklo. Dogodila mu se u stvari prava freudovska omaška koja je iznijela na vidjelo njegovu nečistu savjest, odnosno istinu ne samo njegova kolaboracionističkog oportunizma nego i činjenicu da hrvatska realnost danas izgleda kao da su 1945. godine pobijedile ustaše, a ne partizani. Čak bih se usudio reći da je antifašizam ušao u Ustav samo zato što je već tada postao floskula. Instalirala ga je Tuđmanova ideologija pomirenja, naša domaća provincijalna verzija kraja historije u kojem sve suprotnosti, svi sukobi interesa, da ne spominjemo klasne sukobe unutar nacije, postaju stvar prošlosti. Tako je i antifašizam zakopan u dubine povijesne zbiljnosti, kao davno položen temelj hrvatske državnosti, ali samo zato da nam podupire ovaj današnji ustaški krov nad glavom. Riječ je o radikalnoj asimetriji između partizana i ustaša. Dok su prvi pospremljeni u zločinačku, totalitarnu prošlost, drugi uživaju kao heroji sadašnjice. Ista asimetrija vrijedi i za floskulu o dva totalitarizma. Da se stadionom orilo "smrt fašizmu – sloboda narodu" utakmica bi sigurno bila prekinuta. 

Boris Buden
"Ljudi koji danas protestiraju u Hrvatskoj protiv ove refašizacije u velikoj su historijskoj prednosti pred nama iz devedesetih" (FOTO: Lupiga.Com)

U više navrata ste se poigrali s primjerom kako je "i nacistička Europa bila ujedinjena Europa". Koliko je novi val revizionizma prilog konačnom cementiranju Hrvatske u novu europsku internacionalu, i to, tradicionalno, kao njezine vojne krajine? 

- Problem je u tome što se u Hrvatskoj od 1991. godine na ovamo fantazija zvana Europa nikada nije spustila u stvarnost, kako onu historijsku tako i ovu aktualnu. Ona je bila i ostala neka vrsta vulgarno utopijske destinacije, prema kojoj Hrvatska stalno putuje, ali nikako da stigne. To je zato što je u Hrvatskoj Europa još uvijek normativni ideal, zamišljeno mjesto na kojem je sve kako treba. Koliko je taj pojam Europe ambivalentan, najbolje se vidi u stavovima hrvatskih liberala koji bespomoćno zdvajaju nad hrvatskom dolinom suza u kojoj nesposobna korumpirana država i njeni besposleni, birokratski trutovi, takozvani uhljebi, žive na grbači poštenih i marljivih poduzetnika i onemogućavaju takozvane reforme, odnosno konačnu privatizaciju svega postojećega. Pritom kao uzor i mjeru oni stalno spominju neku normalnu, uređenu državu, tamo negdje u Europi, na Zapadu, gdje je sve na svojem mjestu i valjda nitko nikoga ne eksploatira. Panama Papers su nedavno iznijeli na vidjelo da globalna elita, uključujući i onu najrazvijenijih zemalja Zapada, danas sjedi na neoporezovanoj imovini vrijednoj između 20 i 30 trilijuna dolara. Korupcija je strukturalni element globalnog kapitalizma, a ne mjera lokalne zaostalosti. A kad je o zahtjevu za privatizacijom državnih firmi riječ, onda bi se kao primjer mogle uzeti Njemačke savezne željeznice, firma u stopostotnom vlasništvu njemačke države koja godišnje preveze skoro trećinu čovječanstva, ima dakle preko dvije milijarde putnika odnosno preveze dnevno dvije Hrvatske. Nikome ne bi palo na pamet u Njemačkoj nazvati radnike koji to ostvaruju uhljebima ili trutovima. Kao što se ne može onih 60 posto Bečana koji žive u socijalnim, dakle javnim sredstvima dotiranim stanovima nazivati društvenim parazitima. Naprotiv, Beč je proglašen za najudobniji grad za život u svijetu. Upravo zbog tog svog boljševizma kako bi rekli naši provincijalni privatizeri svega postojećega. Ali važno je shvatiti da se realnost kako kod nas tako i u Europi ne može ideološki simplificirati. 

Da se vratimo pitanju europskog fašizma, odnosno Europe koja nominalno počiva na temeljima antifašizma.

- Europa ne samo da je historijski jednom već bila ujedinjena pod nacifašizmom, njeni današnji navodno antifašistički temelji također su historijska, dakle kontingentna, promjenjiva kategorija. Danas nije teško zamisliti Europu pod vlašću ultradesnih, rasističkih, postfašističkih političkih elita, što je u Srednjoj Europi, Mađarskoj, Poljskoj, odnosno u Hrvatskoj, djelomice već stvarnost. Nije dakle teško zamisliti Europu Marine Le Pen, britanskih euroskeptika, njemačke Pegide i AFD-a, nizozemskog Geerta Wildersa, i njihovih vaneuropskih političkih fanova, od Erdogana do Putina i Trumpa. U tom smislu Karamarkov HDZ, odnosno pojava tipa Hasanbegovića ne samo da ne moraju biti nikakva mjera hrvatske zaostalosti u odnosu na Europu, nego naprotiv, pioniri novog europskog poretka, vizionari nove Europe koja će osloboditi Brevika iz zatvora kao borca za europsku slobodu, u Auschwitzu komemorirati žrtve komunističkog terora i slaviti Adolfa Hitlera kao prvog ujedinitelja rasno čiste, arijevske Europe, kojeg su azijatski, komunistički totalitaristi otjerali u tragično samoubojstvo. Hoćemo li onda moći tužakati toj Europi Karamarka, Hasanbegovića i njihove postfašističke pobočnike? Onome tko će reći da pretjerujem s ovim mračnim vizijama, mogu samo ponoviti onaj Gramscijev slogan o pesimizmu razuma koji, naravno, ima smisla samo ako je praćen optimizmom volje. A za taj optimizam volje ima u Hrvatskoj dovoljno razloga, odnosno dovoljno onih koji već sada ne pristaju na ovu stvarnost. To su ljudi kojima ne treba nikakva Europa ni kao normativni uzor ni kao instancija tužakanja na koju se može delegirati vlastita demokratska volja. Oni ni u čemu ne zaostaju za Europom, a ponajmanje u svojoj sposobnosti da se konstituiraju u suvereni subjekt demokratske volje. To je suverenost koja još ima realnog smisla sada kada je od onog takozvanog sna o suverenoj hrvatskoj državi ostala samo još ova realna postfašistička mora. I to je suverenost za koju Europa nije normativni uzor koji se u našoj prokletoj provincijalnosti i zatucanosti nikada neće dostići, a ponajmanje instancija pritužbi od koje se očekuje da nam, umjesto nas samih, ostvari pravdu i slobodu, nego je historijski otvorena demokratska mogućnost, potencijalni horizont bolje budućnosti. Riječ je o tome da u odnosu na Europu sami sebe vidimo iz radikalno različite perspektive, ne kao one koji trebaju Europu, nego naprotiv, kao one koje ta Europa treba da bi uopće imala kako za nas, tako i za sve ostale, neku bolju budućnost.

Pisali ste o "djeci postkomunizma", represivno infantiliziranoj nakon rušenja komunističkih režima Istočne Europe – tj. vraćenoj u školske klupe da sriču abecedu demokracije ispočetka. Problematiziramo li liberalno hegemoniziranje pojma (ili kvalifikacije) građanske participacije, gdje bismo mogli locirati kontinuitete socijalističkog citoyena s civilnim društvom u Hrvatskoj početkom devedesetih? Možda, i naročito, u Antiratnoj kampanji (ARK) i Arkzinu, kojih ste bili dijelom?

- Ideologija postkomunističke tranzicije nastoji izbrisati svaku svijest o kontinuitetu s prošlim sistemom. Ona fantazira postkomunističkog čovjeka kao kulturno i politički nezrelu osobu koja kao da je upravo izišla iz prirodnog stanja i pojma nema o demokraciji, o svojim civilnim i socijalnim pravima, i koja baš kao takva ne može preuzeti odgovornost za samu sebe. Zato ona infantilizira postkomunistička društva namećući im tutore raznih vrsta, od transnacionalnih institucija političke i vojne moći, NATO-a, Europske unije, do banaka i velikih korporacija, zatirući u korijenu svaku praksu suverenosti. Tu se teza o historijskoj nezrelosti postkomunističkih masa koristi da bi se njima ideološki i politički potpuno ovladalo. To je danas u nas realnost. Iako je već četvrt stoljeća prošlo od ostvarenja parlamentarne demokracije, hrvatski narod odnosno hrvatske političke elite još uvijek su pod vlašću staratelja bez čijeg odobrenja nisu u stanju donijeti ni najjednostavniju odluku. Ali to je vrijedilo i za takozvano civilno društvo koje je predstavljeno kao neko novorođenče u pelenama koje bez brige i kontrole staratelja ne bi preživjelo ni dana. Riječ je o interesu dominacije i o obezvrjeđivanju svakog historijskog iskustva, što je razlog da upravo ova represivna infantilizacija poskomunističkih društava stvara plodno tlo njihove refašizacije. Ali ARK i Arkzin znali su se tomu oduprijeti i ne samo osvijestiti kontinuitet s prošlošću nego i s budućnošću. Evo jedne anegdote. Neki dan u Parizu francuski filozof Alain Finkielkraut posjetio je onu masu koja protestira na Place da la Republique, onaj nuit debout, protest protiv implementacije neoliberalne politike. Ali izviždali su ga, otjerali su ga vičući za njim da je rasist. Finkielkraut je i devedesetih došao kod nas kao veliki prijatelj Hrvatske kako se to onda govorilo, i dočekala ga je naša nacionalna liberalna elita koja se zgražala nad hadezeovskim, hercegovačkim primitivcima, iako nije ništa imala protiv hrvatskog nacionalizma. Tada smo mi u Arkzinu bili rijetki koji smo Finkielkrauta izviždali, upravo zbog njegove nacionalističke retorike. U Parizu ovih dana, isti je trg nešto prije posjetio i Varoufakis kojega su ljudi s oduševljenjem pozdravili. Eto to je ta razlika odnosno pozitivni diskontinuitet. Danas postoji alternativa, nešto što mi prije dvadesetak godina nismo imali. U tome su ljudi danas koji protestiraju u Hrvatskoj protiv ove refašizacije o kojoj govorimo u velikoj historijskoj prednosti pred nama iz devedesetih. Oni ne samo da imaju svijest o alternativi, oni jesu ta alternativa. Zato se s optimizmom može reći, ne, devedesete se nisu vratile. I moramo učinit sve da se više nikada ne vrate.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Picasa/Otvorene institucije

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Odnos moderne hrvatske države i društva prema antifašizmu i antifašističkom nasljeđu" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

    08.06.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Krim-turizam u crnoj rupi

  2. ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

    31.05.2018.

    Mile Stojić

    ZAPISI IZ ČEKAONICE MILE STOJIĆA: Lokalpatriot bez domovine

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Život kao san

    30.05.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Život kao san

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije