"U Beogradu je za 6. septembar u Hangaru Luke Beograd najavljen Belgrade Riot Fest, što ne bi bilo ništa sporno da bendovi koji treba da nastupaju ne promovišu neonacizam i čiji su članovi bili ili jesu aktivni članovi fašističkih organizacija", objavili su ovih dana Antifašisti Beograda. Organizatori odgovaraju da će festival da se održi u najavljenom formatu i terminu. Antifašisti Beograda navode da jedan od domaćih bendova, Terijer "često izvodi pesme koje slave klanje muslimana, poput onih od Baje Malog Knindže", a da pevača Terijera zovu "Dule Hitler što dovoljno govori o tome kakve vrednosti zastupa". Iz Terijera tvrde da njihovog pevača niko ne zove "Dule Hitler" i da su to izmislili u AFA Beograd. Ipak internetska arhiva otkriva da to nije baš tako. Iznenađenje? U zemlji u kojoj se u slobodnoj prodaji može naći Hitlerov „Mein Kampf“, koja je rehabilitovala četnike, ovakvi koncerti ne bi trebali da budu iznenađenje.

Buduća zagrebačka gradska knjižnica u Paromlinu bit će, riječima gradske vlasti, mnogo više od obične knjižnice – „društveno-kulturni centar koji živi 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu“. Iz svega što čujemo o konceptu Paromlina, model nove knjižnice kao da je preuzet iz Skandinavije, gdje su knjižnice osmišljene tako da budu mnogo više od običnih spremišta knjiga – one su društveni centri, živa mjesta okupljanja, druženja, učenja i uživanja u kulturnim događajima, s mnogim uslugama koje nadilaze tradicionalne knjižnične funkcije. Danas, nakon više desetljeća udara na slavnu skandinavsku državu blagostanja i s rastućom ekstremnom desnicom, uloga knjižnice u obrani javnog dobra i jednakog pristupa kulturnim resursima za sve postaje još važnija. O skandinavskom modelu knjižnice razgovarali smo s Nancy Lindström, knjižničarkom Gradske knjižnice u Göteborgu, po veličini drugom gradu u Švedskoj.

Cura koja poslije faksa bez planinarskog iskustva dolazi na Via Dinaricu i pješači 1.200 kilometara; dva lika u ranim dvadesetima koji sa Renaultom četvorkom naprave krug oko svijeta; mlada novinarka koja po Albaniji istražuje krvnu osvetu; muškarac u srednjim godinama koji trideset tri mjeseca liječi depresiju tako što pješke s magarcem obiđe cijelu Francusku; neka djevojka koja je jučer položila vozački sjeda na motor i vozi s momkom par tisuća kilometara prema istoku i oduševljava se Crnom Gorom ... To su priče iz svijeta putovanja koje predstavljaju putnici na francuskom audio podcastu "Bourlinguez". A na engleskom dominira „Travel with Rick Steves“, ime-industrija. Učitelj klavira koji u sedamdesetim stavlja torbu na rame i do danas ima audio podcast, desetke tisuća ljudi godišnje koji putuju pod njegovom franšizom, koautorstvo ili autorstvo u desetinama knjiga i svašta nešto još.

„Ovim obraćanjem tražimo hitno postavljanje granica agresiji kako bismo zaštitili kulturu koju gradimo i koja se temelji na osnovnim načelima demokratskog društva – na slobodi izražavanja, pluralizmu mišljenja i poštivanju ljudskih prava. Kultura i umjetnost nisu i ne smiju biti taoci nasilnih skupina. Svako nasilje, zastrašivanje i onemogućavanje kulturnih događanja izravno je nasilje nad demokracijom. Njihova zaštita je zaštita same demokracije i dostojanstva građana Republike Hrvatske“, stoji u otvorenom pismu Hrvatskog društva pisaca koje su uputili Vladi RH. Upozoravaju kako su nakon onemogućavanja benkovačkog festivala, represije već krenule prema šibenskom festivalu Fališ i korčulanskom KaP-u, te su „otvorena vrata“ nedvosmislenim prijetnjama sa životnom ugrozom književniku Miljenku Jergoviću, zbog čega se može očekivati da će se zastrašivanja nastaviti i prema drugima.

Milana Levara, branitelja Gospića koji je na današnji dan prije 25 godina ubijen u atentatu, i Krunoslava Fehira, branitelja Osijeka koji u pritvoru u Srbiji čeka suđenje za ratne zločine u Osijeku, povezuju upadljive sličnosti: obojica su razotkrili ubojstva srpskih civila koja su počinili ili zapovjedili njihovi suborci i nadređeni, i obojicu je Hrvatska prepustila sudbini – Levara fatalnoj, u atentatu, a Fehira pravosudnoj, u Srbiji. Tog kolovoza 2000. godine gospićki automehaničar Milan Levar, koji je u ratu sudjelovao u obrani Gospića s desetogodišnjim sinom Leonom krenuo je popravljati njihov stari Fiat pored kuće. Podignuo je kotač koji je ležao pored automobila, i tada ga je na mjestu usmrtila podmetnuta mina iznenađenja. Mediji su kasnije prenijeli da je sina koju sekundu ranije poslao po kliješta, pa je dijete tako preživjelo. Danas će, 25 godina kasnije, u Gospiću biti održana komemoracija. Nitko iz vlade tamo neće govoriti. Nitko ni u ime branitelja.

Priča je klasična i već svima dobro poznata, odvijala se ona u Solinu, Korčuli ili Benkovcu. Čim se sazna da postoje ljudi koji ne slušaju Thompsona i koji žele organizirati, šta ja znam, koncert Bajage, neki mirotvorni kulturni festival ili kakvo drugo okupljanje kojem u prvom planu nije domovina, crkva ili obilježavanje datuma rata, eto ti nediljka i njihove družine iz kluba kritičara u kulturi. Stavimo sad na stranu što je poželjno, a što nije. Pustimo za ovu priliku tričarije kao što su Ustav, zakone i ideje slobodnog i demokratskog društva, zanemarimo čak i to da su nam cenzori postali nediljci i slični, koji po danu slušaju Thompsona, a po noći kćeri koje pjevaju „Lepi grome moj“, ali ono što ne možemo i ne smijemo smetnuti s uma, ma kako oguglali na popularne „zabranitelje“, jest činjenica da nam ti ljudi svojim zabranama uporno nameću ono što bi mi trebali slušati i gledati, kako razmišljati i, da skratimo – kako bismo morali živjeti.