Predrag Finci otkrio je anegdotu kako se u neka „pradavna vremena“ upoznao s velikim pjesnikom Enesom Kiševićem. Naime, kao mladić Finci se okušao u glumi, ali je već nakon prvog filma shvatio da taj poziv nije za njega. A taj prvi film bio je poznati „Sarajevski atentat“ iz 1968. godine, legendarnog režisera Fadila Hadžića i u njemu je Finci igrao Gavrila Principa. Kada je Hadžić uoči snimanja čuo koliko dubok glas Finci ima, zaključio je da on jednostavno u filmu ne može glumiti tek punoljetnog Principa pa mu je našao nekoga da ga mu „posudi glas“. Taj netko bio je upravo Enes Kišević. Kišević je okupljene u Bookari počastio, a počastit će i sve vas koji pogledate video snimku, recitiranjem nekoliko sjajnih pjesama, koje su, kako sam kaže, varijacije na temu mističnog.

Izvjesno je da će Diana Budisavljević i nakon vađenja iz kolektivnog zaborava ponovno doživjeti istu sudbinu, da njezina intimna drama neće biti ispričana niti uvjerljivo imaginirana. Ne samo da je lišena svega onoga što ženu čini ženom, nego gotovo da je lišena i svega onoga što čovjeka čini čovjekom. Diana Budisavljević iz filma bila bi loš književni lik - samozatajna supruga doktora Julija Budisavljevića koja iz njegove sjene izlazi tek kad joj „Bog dadne dar da spašava djecu“, kao da joj je povijesna tragika poslužila za samoostvarenje. Unavodničeni citat rečenica je iz njezina dnevnika. Povremeno podsjeća na Noru Helmer, njezin suprug na Torvalda Helmera, a nakon prizora u kojima posjećuje centre za prikupljanje pomoći, na Majku Terezu, koja je vjerovala da "svijetu pomažu patnje siromašnih ljudi".

Zamislite neku javnu debatu, nevezanu za tzv. žensku problematiku sa šest-sedam sudionika, u kojoj ne bi sudjelovao niti jedan muškarac. Ili vladu u kojoj bi većinu činile žene. Kakve bi to reakcije izazvalo? Pored opaski da se radi o nekoj ženskoj zavjeri, ma što god to značilo, prevladavali bi seksistički komentari. Komentirala bi se dubina dekoltea, visina štikle, dužina suknje, frizura, figura … O tome se, i inače, osjetno više piše i govori kada su žene vidljive u javnom životu, nego o njihovom djelovanju. U Poljskoj su muškarci iz novina Krytyka Polityczna i još nekoliko lijevih medija u znak prosvjeda odjeveni u haljine i našminkani išli na debate i panele na kojima su sudjelovali samo muškarci. List je organizirao i debatu o etičkim aspektima muške masturbacije i pozvao samo žene. Jedini muškarac koji se pojavio bio je asistent koji je prisutnim ženama donosio čaše s vodom.

Puna dva mjeseca putovala je Dea Botica na teretnom brodu, od Amsterdama, do Crnog mora pa natrag Mediteranom u Atlantski ocean sve do obala zapadne Afrike. I s tog putovanja donijela sjajne fotografije koje će, od utorka biti postavljene u Galeriji f8 u Zagrebu, kao diplomska izložba ove studentica zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Prvu dugu plovidbu prošla je još s nepunih osam godina, 2002. godine, s brodom za hlađeni teret na kojem je njen otac tada bio kapetan. Ta putešestvija sedmogodišnjakinje trajala je mjesec i pol „Sve utiske s tog putovanja zapisala sam u svoj dječji brodski dnevnik, tako da mogu reći kako polazište ovog istraživanja predstavlja osobna i obiteljska povijest, dokumentacija, fotografije i usmena predaja. Svi ti artefakti govore o značaju posla pomorca u kreiranju obiteljskog identiteta, ali predstavljaju i izvor obiteljskog sjećanja“, reći će Dea Botica u razgovoru za Lupigu.

U izjavi koja je ovog tjedna obišla cijeli svijet američki predsjednik Donald Trump ustvrdio je kako Kurdi nisu pomogli Amerikancima u Drugom svjetskom ratu, što je inače netočno utoliko što individualni Kurdi jesu sudjelovali u tom ratu na savezničkoj strani, dok na državnoj razini nisu ni mogli sudjelovati jer državu nemaju, niti su je tada imali. Prije tek nešto više od godinu dana, u rujnu 2018. godine, Trump je stajao na govornici i tvrdio da su Kurdi „divni ljudi“ koji su „umirali u tisućama“ kako bi pomogli Amerikancima u borbi protiv „Islamske države“ (iako, realno govoreći, Amerikanci su bili ti koji su pomagali Kurdima, a ne obratno), te koje on osobno „nikada neće zaboraviti“. Ipak na kraju priče Kurdi su na vlastitoj koži iskusili to da američka vanjska politika ima desetljeća iskustva ostavljanja saveznika na cjedilu. Što je Trump govorio u rujnu prošle godine, a što ovog tjedna, pogledajte u kratkom videu.

„Želimo pokazati da žene, unatoč svim problemima, uspijevaju otići i započeti život slobodan od partnerskog nasilja te snažne i samosvjesne ustrajati u svom pravu na život bez nasilja. Svaka žena koja javno progovori može biti ohrabrenje drugima, koje još uvijek nisu spremne na korak odlaska iz kruga nasilja“, kaže za Lupigu Ivan Blažević ispred zaklade Solidarna i fonda #spasime, koji u suradnji s Muzejom prekinutih veza, organiziraju izložbu s pričama žrtava koje su uspjele izaći iz mučnog kruga nasilja te nastaviti život kao snažne i samosvjesne osobe. S ciljem da se ohrabri žrtve koje nemaju snage otići i zauvijek ostaviti život u nasilju, iz zaklade Solidarna pozivaju žene koje su se i same našle u paklu nasilja da ispričaju svoje priče, da opišu onaj ključni trenutak u kojem su konačno donijele odluku da više neće trpjeti nasilje te da, uz svoju osobnu priču, prilože i neki predmet koji ih podsjeća na taj trenutak