Rijetki su ljudi poput Dese i Jerka Bakovića. Proslavljajući svoj 101. rođendan Desa Baković je u travnju još jednom pokazala svoju ljudskost, osobinu koja ju je pratila cijeli život. Naime, na taj je dan donirala obiteljski stan vrijedan 600.000 kuna kako bi se s tim sredstvima stipendiralo školovanje siromašne djece iz nerazvijenih sredina. „Sredstvima koja je poklonila Desa Baković trenutno se financiraju potrebe 31 djeteta, a djeca dolaze većinom iz sela i općina na Kordunu i Baniji“, objasnit će nam Ivan Blažević, tajnik zaklade Solidarna u sklopu koje djeluje i Fond Desa i Jerko Baković. Životi ovo dvoje supružnika bili su obilježeni humanošću. Za vrijeme rata Desa i Jerko Baković, inače brat slavnih heroina Rajke i Zdenke Baković koji je također zajedno sa sestrama djelovao kao komunistički ilegalac tijekom Drugog svjetskog rata te kasnije bio zarobljen u jasenovačkom logoru, učestalo su slali humanitarnu pomoć u zaraćena područja

Kad je nedavno pukla saradnja između dnevnog lista Oslobođenje i Borisa Dežulovića, namjerno ne navodim niti jednu referencu na veliko ime Oslobođenja i veliko ime Borisa Dežulovića – jer ko to ne zna, ovaj tekst ionako nije za njega – digla se digitalna armija komentatora da lajka i komentariše, zgražavajući se nad takvim činom. Po tome pamtimo ovaj razlaz jer izvornog teksta, kao uzroka za prekid saradnje, jednostavno nema. Napisao Dežulović članak, komentarišući nešto i nekako (al' eto preturamo nekako, što bi rekao jedan džingl iščezlog sarajevskog eFM radija) nedavno masovno događanje u Sarajevu – tom multinacionalnom i civilizacijskom središtu svijeta i univerzuma. Uz dužno poštovanje Dežuloviću, mene uopšte ne interesuje šta tamo piše, niti želim da mi to na san dolazi.

Ovoga tjedna navršit će se točno deset godina kako je upokojen Feral Tribune, list kojeg mnogi do dana današnjeg nisu prežalili, iako je većina autora koji su svakoga tjedna revno punili stranice Ferala i dalje novinarski aktivna. O popularnosti Ferala toliko godina nakon njegova gašenja najbolje govori i činjenica da je knjiga Borisa Pavelića, „Smijeh slobode“, nedavno doživjela i svoje četvrto izdanje. Ono će danas biti predstavljeno u Zagrebu, u kinu Europa, zajedno s filmom „Viva ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ i ne sumnjamo da će se u najboljem zagrebačkom kinu večeras tražiti mjesto više. Tim povodom razgovarali smo s autorima filma, Marinom Banićević i Sašom Stanićem, koji kažu kako njihov film zapravo nije klasični dokumentarac. "Feral svima onima koji nisu upali u zamku novostečenih sloboda i nacionalizama, bio neumorni iscjelitelj i doslovno svjetlo s cerekom i porugom upereno u ljudsku glupost, pokvarenost i pohlepu", kažu nam u razgovoru.

Diskriminacija je prisutna i na ulici. Ona nepodnošljiva, prešutna. Neshvatljivo je gledati one koji sjede po lokalnim ugostiteljskim objektima dok pored njih prolazi kolona u tišini. Majke, očevi, braća, sestre... Kod njih čak ni najmanji znak neprijatnosti nije prisutan. Tako je i ove godine u Prijedoru obilježena godišnjica početka stradanja nesrpskog stanovništva. U sjećanje na ubijenu djecu 102 trake omotane su oko stupova gradskog mosta. "Grad je danas potpuno drukčiji, došli su ljudi čija sjećanja niti ne dosežu užase koje su pohodile Prijedor prije četvrt stoljeća. Teško je govoriti o otvorenosti u momentu kada se odavde masovno odlazi, Prijedor je grad odlazećih, sve stariji, sve zagušeniji ... Čak mi se čini da mladim ljudima koji odlaze nije više važna interpretacija dogođenog, nego bijeg od nje", kaže nam Darko Cvijetić, glumac, pjesnika i režiser lokalnog kazališta, čovjek na čijoj se antiratnoj poeziji čak i magistriralo.

Sporni natječaj Državnog sudbenog vijeća (DSV) koji je prošle godine, zbog niza nelogičnosti, u pravosudnim krugovima podigao veliku prašinu, dobio je i svoj epilog u vidu dvije odluke Ustavnog suda, u kojima je Ustavni sud održao lekciju DSV-u, tijelu koje odlučuje o imenovanjima i razrješenjima sudaca, a koje je već niz godina poprište raznih skandala. Cijela saga počela je nakon što je DSV prošle godine sutkinju Anu Jeleč Pecirep imenovao na Kazneni odjel Županijskog suda u zagrebu, suda na koji redovno stižu najzahtjevniji sudski slučajevi u Hrvatskoj, iako se ona na natječaju uopće nije prijavila za Kazneni nego za Građanski odjel. Nakon niza primjedbi sudaca koji su se kandidirali na tu poziciju, DSV je odbio poništiti to imenovanje već je kandidata uputio da „pravnu pomoć“ potraže na Ustavnom sudu. Suci su poslušali ovaj „savjet“ te je Ustavni sud zaprimio niz tužbi, i to ne samo zbog jednog imenovanja.

Malobrojne tvrdokorno sumnjičave sam torpedirao izjavama da kampanja o svećeničkoj pedofiliji nalikuje onima kroz koje su prošle Amerika i Irska, i kroz koju upravo prolazi Čile, a sve te kampanje završile su gubljenjem utjecaja koju je Katolička crkva imala u društvu. Želimo li zaista Hrvatsku u kojoj Crkva neće biti slušana, u kojoj će biti marginalizirana kao neka sekta? Na mogućnost da se "Crkva" tretira kao "sekta" mislio sam da "dobar katolik" mora reagirati užasom. I doista, manji broj onih koji se jesu probili i do "za pedofiliju" bio je brzo poražen mojom argumentacijom pa bi potpisali još sretniji jer su njihove dvojbe razriješene – za viši cilj mora se podnijeti i neka žrtva. A u čemu je sama srž katoličanstva ako ne u "žrtvi"?! Dječja guza ne smije nam stajati na putu u hrvatski raj!