„Žene koje stoje iza ovih objektiva, svaka na svoj način, otkrivaju delikatne, ali duboko dirljive odnose između čovjeka i životinja, podsjećajući nas na drevnu vezu koja nadilazi tek biološku povezanost. U kadar se tako uvlače prizori ptica, pasa ili mačaka koje, čini se, s fotografkinjama dijele tih, ali snažan dijalog. U tim je kadrovima sačuvana iskonska ideja o Gei, majci Zemlji, koju upravo žene oduvijek simboliziraju kao zaštitnice i njegovateljice života. Prisutnost životinja, bilo u urbanim dvorištima ili u divljini, svjedoči o čovjekovoj potrebi da pronađe sklad s prirodom, a ženski pogled na taj sklad posebno je prožet toplinom i suosjećanjem“, zapisala je kustosica Leila Topić o izložbi „Fotografkinje 2025.“ koja je u organizaciji Fotokluba Rijeka na Osmi mart otvorena u riječkoj Galeriji Principij. Ovu „navadu“ – da na Međunarodni dan žena organiziraju izložbe fotografija, kojima prethodi javni natječaj – u Fotoklubu Rijeka prakticiraju još od 1979. godine.

Već godinama se na društvenim mrežama oglašavaju stranice koje nude „pomoć pri pisanju akademskih radova“. Odlučili smo kontaktirati te stranice s upitom o tome koliko bi nas koštao, primjerice, seminar od četiri stranice, a koliko diplomski rad od četrdesetak stranica. Rezultati su ovakvi. Za seminar smo dobili ponude u iznosu od 30, odnosno 48 eura te jednu za znatno viših 185 eura, dakle za četiri stranice. U slučaju diplomskog rada, dobili smo jednu ponudu od 400 eura, koja nam je zapravo spuštena sa „400-500 eura“ nakon što smo rekli da ćemo razmisliti. Druga nam je ponuđena u dvije rate, s ukupnim iznosom od 440 eura, dok je treća ponuda iznosila 1.485 eura. Cijene, rečeno nam je, ovise o temi, broju stranica i datumu isporuke. Pa tko onda kaže da je obrazovanje neprocjenjivo? Naši sugovornici iz akademske zajednice složni su po pitanju toga da se prakse ovakvih tvrtki i "poduzetnika" neupitno trebaju zakonski kažnjavati.

Zadnjeg dana veljače svijet je u prijenosu uživo imao priliku gledati događaj koji bi iz temelja mogao promijeniti svijet u kojem živimo. Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski stigao je u Bijelu kuću, u posjet predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu kako bi, prema planovima, utanačili, a potom, i potpisali dogovor o korištenju ukrajinskih rijetkih minerala. Sporazum je predviđao pristup SAD-a strateškim resursima Ukrajine u zamjenu za nastavak potpore. Otvoreni sukob pred upaljenim kamerama u Ovalnom uredu Bijele Kuće protutnjao je diplomatskim predstavništvima, naslovnicama novina i televizijskim špicama. Hrvatski mediji uglavnom su prenijeli samo „vatromet“, odnosno ono što se događalo u najžučnijim dijelovima susreta, kada su se američki predsjednik i potpredsjednik J.D. Vance nimalo diplomatski verbalno okomili na svog gosta. Na dnevnicima smo vidjeli svega dvije-tri minute sastanka koji je trajao gotovo punih 50 minuta.

Hitno je! Zadnji je čas! Nemamo što više čekati, naoružanje i modernizacija naše vojske mora nam biti još veći prioritet. Mi smo se trebali naoružati još jučer! Zašto je besmisleno ulagati u našu vojsku, obranu i zaštitu i slične rupe bez dna u koje će nas sunovratiti aktualna i europski dezorijentirana vlast? Kao prvo strašna je činjenica da nemamo više bog zna što ni braniti. Hrvatska u ovom trenutku ima preko pola milijuna stanova koji zjape zatvoreni i prazni. Ako tome pridodamo preko sto i pedeset tisuća podstanara, desetine tisuća zatvorenih apartmana i novogradnji koje se prodaju da ostanu zaključane kao vid štednje postavlja se logično i normalno pitanje što bi mi kao trebali braniti? No, problem nije samo u činjenici da nam nije ostalo puno našeg za braniti, nego i u tome što nas zapravo nema tko braniti. Jedino da unovačimo strane radnike i uvedemo vojnu obvezu za Filipince, Nepalce, Bosance i Srbe.

Čuvena je izjava Warrena Buffetta kojom potvrđuje kako je, naravno, na djelu klasni rat. Često je se čita kao likovanje što pripada klasi koja pobjeđuje, cinizam koji naglas izgovara inače zatajenu istinu. Sigurno nećemo čuti ni Demokrate ni Republikance („The Party of Wall Street“, kako ih je zbrojio David Harvey) da to tako otvoreno kažu. Zapravo se nije radilo ni o kakvom likovanju ni cinizmu, već, baš obratno, o „tax the rich“ zahtjevu. O drugarskoj samokritici, takoreći – samoinicijativnom traženju da ga se pošteno oporezuje! Izjava je nastala kao formuliranje replike na tipične optužbe za raspirivanje klasnog rata pri pokretanju pitanja. "There's class warfare, all right, but it's my class, the rich class, that's making war, and we're winning." Klasično odvrtanje izvrnute logike spina. Ako partizani zapucaju po nacističkom okupatoru, jesu li oni ti koji raspiruju ratno nasilje?

Kad god se pojavi bunt u želji za povećanjem plata, dolazi i do reakcije poslodavaca protiv takvih želja, uz prijetnje o otpuštanju radnika. Onda zasjednu sindikati, vlast i poslodavci da vijećaju o potencijalnim rješenjima, a najčešće iz te diskusije radnici izvuku kraći kraj. Pa tako vlast govori kako u budžetu nema novca, privatnici govore kako oni nemaju novca da plaćaju radnike, a radnici govore kako nemaju novca da žive. Niko, čini se, nema nikakvih novaca, a živi se. Često se zaboravlja društvena uloga poslodavaca i radnici se uvijek okreću vlasti u borbi za bolje uslove života. Čak mnogi radnici i suosjećaju sa poslodavcima, pa se tako neki protive rastu plata, smatrajući da poslodavci objektivno ne mogu plaćati više od onoga što plaćaju. Otuda, iz tog nerazumijevanja pojma „profit“, s kombinacijom straha i oportunizma, dolazi do toga da radnici nisu nimalo organizovani u privatnom sektoru.