Uistinu, kriv je virus, ali zloćudni virus HDZ-a s kojim Hrvatska već desetljećima ne izlazi na kraj, stranka koja si je umislila da je sama stvorila Hrvatsku i da joj to daje pravo da ovu zemlju tretira kao svoj plijen. Pandemija koja nas je realno dodatno unazadila, samo je iznova i to razvidno p(r)okazala pravo lice (i naličje) HDZ-a, odnosno pokazala je u kojoj mjeri je sam HDZ samo jedna od naših domaćih mutacija koronavirusa s kojom smo živjeli, a da to nismo primjećivali gotovo 30 godina. Naravno, razlike su ipak znatne: stvarna pandemija koronavirusa uništava nas tek nekoliko mjeseci, lijeka joj za sada nema, ali znanost će ga sigurno pronaći, a HDZ nas uništava već godinama. I čini se kako nema tog nobelovca-virusologa koji bi mogao ući u trag ove opasne bolesti.

Džemil Sabrihafizović je imao samo 19 godina kada su ga u noći 3. aprila 1945. godine na zvjerski način, nakon užasnog mučenja, ubile ustaše u zloglasnoj Luburića vili u Sarajevu. Ubijen je tako što su mu užarenom peglom skinuli svu kožu sa tijela, a zatim su mu užarenu metalnu šipku provukli kroz sljepoočnice. U takvom stanju je i pronađen 6. ili 7. aprila, nakon što su partizani oslobodili grad. Bio je antifašista, patriota, sarajevski ilegalac. Tek je završio tehničku školu. Svirao je gitaru i lijepo je pjevao. Imao je izrazitog dara za slikanje. Ja sam bio prvo muško dijete rođeno u porodici Sabrihafizović nakon Džemilovog ubistva i upravo po njemu sam dobio ime. Nikada niko u našoj porodici nije rekao da su Džemila ubili Hrvati ili katolici. Uvijek je bilo jasno da su ga ubili ustaše - fašisti.

Španjolska je jedna od epidemijom koronavirusa najteže pogođenih zemalja. Građani su u vrlo strogoj karanteni proveli gotovo dva mjeseca. Bacanje smeća bila je jedna od aktivnosti koja je razbijala monotoniju svakodnevice, a tu su rutinu u izvanrednu zabavu pretvorili u jednoj obitelji, u gradu Puertollano, nedaleko Ciudad Reala. Otac i kćerka, naime, iz dana u dan su izlazili iz svog stana i, do kontejnera udaljenog stotinjak metara, kretali u pravu avanturu, uvijek drugačije maskirani, u djevojčičine omiljene likove. Otac je isprva sam išao bacati smeće, a iz šale se počeo maskirati, što je izazvalo oduševljenje kod susjeda, koji su mu pljeskali s prozora i balkona, ali i kod njegove kćerke. Stoga je u ove zahtjevne izazove uključio i kćerkicu, kako bi barem malo „protegnula“ noge.

Legendarni Elvis J. Kurtović karantenu je iskoristio kako bi snimio jednu vrlo neobičnu numeru. U osebujnom humornom stilu Elvis u pjesmi „Ja ne smijem dobiti koronu“ objašnjava razloge iz naslova pjesme, pa tako kaže kako mu je kafana uzela zdravlje, da ima visok pritisak, slaba pluća i loš imunitet, a ni „60 godina mu nije“. Inače, Elvis J. Kurtović, pravim imenom Mirko Srdić, rođen je 1962. godine u Sarajevu. Jedan je od osnivača pokreta New Primitives, koji je izrodio Nadrealiste. Nadimak je, prema legendi, dobio po istoimenom bendu. A priča ide ovako. U Mirkovom susjedstvu, na sarajevskom Koševu, živio je lokalni ljubitelj rock'n'rolla koji se zvao Jasmin Kurtović. Taman kada je Elvis počinjao s ozbiljnijim svirkama, Jasmin je dobio sina i dao mu ime Elvis. Šaljivdžije su, kaže dalje legenda, odmah bend nazvale Elvis Jasmina Kurtović.