Tek desetljeće nakon što se u urbanizmu i arhitekturi više pažnje počelo posvećivati potrebama osoba s invaliditetom, krenule su i velike društvene promjene. Prosvjedi protiv segregacije u Sjedinjenim Državama, zatim i društvene promjene u Europi koje kulminiraju prosvjedima 1968. godine, pa demonstracije i sukobi protiv rata u Vijetnamu opet u SAD-u, borba i prosvjedi protiv atomskog naoružavanja diljem svijeta, teroristički napadi u Njemačkoj i Italiji ... S pojavom prosvjeda pojavio se i novi trend korištenja urbanizma za sprečavanje kriminala i nereda u urbanim sredinama. Načela se svode na nadzor, kontrolu pristupa, i simpatičnu kovanicu „upravljanje prostornim aktivnostima”. Iza ovih termina nerijetko se kriju iznimno nehumana rješenja koja probleme drže podalje od oka javnosti dok javni prostor i dalje ostaje područje sukoba. Pitanje je tek tko mu, i u kojem društveno-vremenskom kontekstu, ima pravo pristupa.

Karla se penje na „Q&A“, a prati je snažan pljesak i glasna podrška. Mene prate suze. Jer priznanje u vidu ovacija nije samo priznanje dokumentarnom filmu, već i borbi koju je ona u filmu dokumentirala. Priznanje hrabrosti, nasušno potrebne vrline u vrijeme općeg muka. Film Karle Jelić prikazuje otpor vremenu u kojem vladaju nasilnici. Dokumentirana je borba studentica protiv zlostavljača, odnosno sustava koji tolerira i perpetuira zlostavljanje. Mlade žene iz Karlinog filma smogle su hrabrosti i snage izložiti se i ne pristati šutjeti zato što ih se sustavno izluđuje ili zato što će im te osobe sutra odlučivati o karijerama. Priča udara u pleksus, ali donosi prekrasnu razinu suptilnosti u osjećaju, odnosima i kadru. Vida, Karla i ostale uključene u organizaciju pokreta probijaju osjećaj paralizirajuće bespomoćnosti u teškim i tužnim vremenima. Karla u svojim odgovorima nakon projekcije naglašava ono što prikazuje u filmu.

Govor mržnje nije pitanje svjetonazora, već kršenje ljudskih prava koje zahtijeva jasnu regulaciju i institucionalnu odgovornost, jedan je od zaključaka okruglog stola „Govor mržnje ili sloboda govora?” koji je, u organizaciji Centra za građanske inicijative Poreč, u ponedjeljak u zagrebačkom Novinarskom domu okupio predstavnike i predstavnice ključnih institucija, medija, pravne struke i organizacija civilnog društva, kako bi potaknuo dijalog o odgovornosti za govor mržnje u medijskom i digitalnom prostoru. Novinarka i urednica Biljana Romić zatražila je od Vijeća za elektroničke medije (VEM) razjašnjenje razlike između aktivnog i pasivnog govora mržnje, upozorivši na članak 14. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima, koji obuhvaća ne samo izravne oblike diskriminacije, već zabranjuje i „poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije“. Prema njezinim riječima, VEM ovo u svojoj praksi ne uzima u obzir.

Koje su stvarne posljedice medijskog govora mržnje na primjeru portala Narod.hr, prezentirat će Centar za građanske inicijative Poreč na okruglom stolu koji će se održati u ponedjeljak, 31. ožujka u 13 sati u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu, povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba. „Pravna analiza i anketa ukazuju na stvarne posljedice medijskog govora mržnje, na primjeru portala Narod.hr, koji sustavno širi diskriminatorne i homo/bi/transfobne narative“, objašnjavaju u Centru za građanske inicijative Poreč. Na okruglom stolu govorit će se o institucijama i pravnom okviru – na koji način nadležne institucije reagiraju na prijave govora mržnje i diskriminacije. Pokušat će se dati i odgovor na pitanje jesu li odluke institucija usklađene s nacionalnim i europskim standardima, a tu je i pitanje slobode izražavanja i govora mržnje