Pitanje kvalitete javnozdravstvenih mjera je hitna stvar, ne zato što smo kolektivno u smrtnoj opasnosti od virusa, nego zato što je moguće da će pod udarom većeg broja zaraženih bolesnika kolabirati zdravstvo i razne privredne grane. Italija je na ljestvici Svjetske zdravstvene organizacije dugo držala drugo mjesto po kvaliteti zdravstva u svijetu. Dogodi li se približno slična situacija u daleko lošije organiziranoj, opremljenoj i siromašnijoj Hrvatskoj, pitanje neće biti koliko će ljudi umrijeti od zaraze koronavirusom, nego koliko će oboljelih od raznih bolesti ukupno stradati zbog blokade osnovnih mjera zdravstvene zaštite. Zato je krajnje vrijeme da se spomenu neki diletantski propusti. Npr. potpuno je neshvatljivo da do danas hrvatsko stanovništvo nije jasno usmjereno na poseban broj telefona za osobe koje sumnjaju da bi mogle biti zaražene. Taj broj ne služi samo rasterećenju ostalih službi, nego i tome da se sumnjivi bolesnici u posebnim uvjetima pregledaju ili transportiraju u zaštićene bolničke odjele.

Ono o čemu pišu Ivana Bodrožić i Alen Mešković ogledalo je društva na ovim prostorima tih devedesetih godina, u njemu se zrcali život, tuga i male radosti prognanika i izbjeglica iz vizure jedne devetogodišnjakinje, odnosno jednog tek stasalog tinejdžera. Prikaz je to užasa rata i strahota progonstva, sunovrat i nestanak nekih osnovnih ljudskih vrednota, dugo putovanje kroz noć koja se nadvila tih ratnih devedesetih, noć koja traje. Obje predstave zadržavaju tu dokumentarnost građe na kojoj su nastale, prate vjerno što se sve događa s junacima romana, one su istinite koliko i ispovjedne, sve se to zaista dogodilo: no ono kako jedna devetogodišnja djevojčica i jedan petnaestogodišnjak, kroz godine progonstva koje su pred njima, doživljavaju svijet u koji su, bez svoje volje i krivnje, surovo ubačeni, a koji se, zbog ratnih pustošenja i razaranja, potpuno promijenio, kako se u njemu snaći i, osnovno, kako preživjeti.

Ovakvo djelo autora koji se pored navedenog bavio i slikarstvom, a preferirao je nastupe u klubovima koji ne poslužuju alkohol, zapravo je namijenjeno mnogo široj publici od striktno "cehovske" zajednice bijelih muškaraca u šezdesetim godinama, kako izgleda profil prosječnog ljubitelja jazza u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj ili Austriji. U Hrvatskoj je tome izuzetak pomalo polarizirani stari "međuratni" Zagreb liječnika i advokata iz BP Cluba, odnosno Kontese, nasuprot zvukoznancima iz sveučilišnih klubova prije i iza željezničke pruge. A masonska ujdurma koja je gafom šeprtlje iz vlastitih redova ovih dana izronila iz svoje uljuljkane institucionalne sjene, pluta uostalom i ponornicama Lateefove književne ostavštine. Njezina se ulančanost s ostalim djelima objavljenima u biblioteci "Jazz Beat", prvenstveno "Nevidljivim čovjekom" Ralpha Ellissona - nameće sama od sebe.

Vjerojatno je znate kao May. Ona je, pravim imenom, Maida Ljubuškić, a njene izvrsne radove sigurno ste vidjeli na društvenim mrežama gdje se zbog Maidinog ironičnog i duhovitog pristupa već godinama nezaustavljivo dijele. Ova Bugojanka prvo je pokrenula „Muzej sjebanosti“, stranicu na Facebooku gdje je pred auditorijem od 200.000 ljudi objavljivala svoje radove, a trenutno vodi "Klošarenilo", stranicu koju na Facebooku zbog njenih sjajnih ilustracija prati 135.000 fanova. Stoga ne čudi što ju je Elemental angažirao da sudjeluje u spotu za novu pjesmu benda, „Hej, sanjalice“. Ispostavilo se kako je ova suradnja pun pogodak, jer Maida je ovaj posao fantastično odradila i savršeno ilustrirala ono o čemu Elemenetal u pjesmi govori. "Pjesma s ovakvom porukom i atmosferom zaslužuje i sasvim poseban video spot. Upravo te misli dovele su do suradnje s Maidom", poručili su iz Elementala.