Što su sve napravile umjetnice i umjetnici okupljeni oko projekta „Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja“ u zagrebačkim bolnicama prezentirano je ovog tjedna u Klubu Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Naime, intervencijama u bolničke prostore, često sumorne hodnike i čekaonice bolnica, ova ekipa učinila je barem malo boljim mjestom. Tijekom provođenja projekta intervenirano je u tri zagrebačke bolnice – KBC Zagreb-Rebro, Klinika za ženske bolesti i porode u Petrovoj te Klinika za dječje bolesti u Klaićevoj. U projektu je sudjelovalo jedanaest umjetnika s ukupno dvanaest radova. Ovo nije prvi projekt ovog tipa koji je pokrenulo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Na Lupigi smo već pisali kako je prije nešto više od godinu dana dovršen projekt „Uzorna Kaznionica“ u sklopu kojeg je oslikana jedina ženska kaznionica u Hrvatskoj.

Sjećam se famozne “pugelnice” nagrade od 2.000 kuna, onima koji tad nisu štrajkali. To su uglavnom bili vjeroučitelji, stalni korisnici bolovanja, koji su za vrijeme štrajka bili zdravi, administracija, neki iz stručno-razvojne službe i ortodoksni “domoljubi”. Uvijek ima štrajkolomaca i “jurlinista” koji će za neku sinekuru ili benefit urušiti štrajk, izdati “kolovođe” i ako je nemaju dobiti stranačku člansku iskaznicu te će uskoro biti ravnatelji umjesto da crnče u razredu. To nam govore iskustva, poslije nekih štrajkova. Tko misli da nastavnici malo ili ništa vrijedno ne rade, taj nema pojma o školi, nastavi i ljudima koji “stvaraju” ljude. Biti nastavnik, nije zvanje, niti zanimanje. To je poziv, kao i neki drugi pozivi. To je u tebi od malih nogu. S tim se budiš i zaspiš, s tim živiš, svaki bogovetni dan, u slobodno vrijeme, za vikend, za godišnji odmor. Tvoj posao te veseli, kao i uspjeh svakog učenika.

Ognjenka Lakićević rođena je 1975. godine u Beogradu, gdje i dalje pokušava da živi. Autorica je četiri zbirke poezije - “Ispod stepeništa”, “Ulubljenja”, “Troje” i “Ljubavna pisma Guglu”. Peta zbirka je na putu. Kaže da će biti gotova do kraja godine. Ognjenka je završila Filološki fakultet, a kaže da ju je odredila „pop kultura“, jer je dijete postpunk ere, odraslo na tom senzibilitetu i na tom buntu. Stoga ne ludi što je ljubav prema muzici neizostavan dio njenog života. To se najbolje vidi po njenom „životnom projektu“, bendu Autopark, koji postoji već dugih dvadesetak godina i ima zavidnu publiku. Za bend kaže da je to njena najveća ljubav. Ipak, kada piše tekstove za bend, primijetit će da je ograničena, jer unaprijed ima zadan okvir s obzirom da su tekstovi uglavnom podrška muzici. Kad je pitamo da se predstavi u jednoj rečenici reći će: „Uglavnom zabrinuta otkad zna za sebe“.

Černobil je postao simbol nečeg opasnog što su krili od nas, „nečeg što zrači“ i što se lako može iskoristiti kao simbol raspadanja državâ i ideologijâ jasna je stvar. Černobilske jagode. Bio je to njihov Černobil. Podrazumevano (smrtonosno) zračenje od koga se ne može pobeći plus paranoja u odnosu na svaku vlast koja je saopštavala „podatke“ o tome stvorili su nekakvu čudnu kombinaciju političkog vica i strašne urbane legende, koja svakom pruža priliku da bude stručnjak za fiziku i geopolitiku. HBO je napravio seriju o tom događaju, ali sva priča se svela na to da li je reč o antiruskoj (antisovjetskoj, antiputinovskoj) propagandi ili ne. U ovom društveno-političkom trenutku izgleda da nije bilo moguće drugačije. Slovenci i Hrvati seriju obožavaju, Srbi pak ne. Bilo bi drugačije da je serija nastala pre pada Berlinskog zida. Dotle su postojali prećutni principi kako se predrasude o životu s obe strane Gvozdene zavese imaju predstavljati i eksploatisati.