Smrt Hugha Hefnera pokazala se jednako kontroverznom kao i njegov život. Još 1992. godine platio je 75.000 dolara kako bi bio sahranjen u grobnici do Marilyn Monroe. Oni koji ga brane od optužbi da je bio tek nešto više od preplaćenog ljigavca, u tom vide potvrdu njegove „legendarne veličine“, pa čak i sladak, romantičan potez. No, pljuska je to posred lica svakoj ženi svugdje, jer, očito ni nakon smrti nema garancije da će biti slobodne od nekog ljigavca, samo zbog toga jer je on milijunaš koji ju je odabrao kao „ultimativnu plavušu“. Dozvoliti pravom ženomrscu da uskoči u krevet ženi pod zemljom, bez njezinog pristanka za života, djeluje, najblaže rečeno, neprilično. Marilyn Monroe predstavljena je kao prva Playboyeva djevojka s naslovnice, kojom je franšiza lansirana, ali je kasnije priznala da se osjećala nelagodno zbog tih fotografija. U očajničkoj besparici bila je drastično potplaćena za to golo poziranje. Dok je taj broj Playboya prodan u 50.000 primjeraka, njezin honorar je iznosio bijednih 50 dolara.

Isprepletene niti zajedničke borbe uočavaju se u knjizi Bože Milanovića "Moje uspomene" u kojoj opisuje kako je u siječnju 1946. godine na prvom susretu s Titom od jugoslavenskog predsjednika tražio novčanu pomoć za sjemenište u Pazinu, kojom bi u Istri ostavio vrlo dobar dojam. "Petnaest dana poslije javio nam je Oblasni odbor iz Labina, da nam je Tito poslao milijun dinara za sjemenište“, piše Milanović. Riječ je dakle, o istom sjemeništu, koje je pohodio i današnji kardinal Josip Bozanić, a o tom dijelu života po ničemu čuvena hrvatska Wikipedia kaže: „Kad je bio na odmoru, sjemeništarac Bozanić ukućanima je pričao da je jako zadovoljan svojim životnim pozivom i nije se nimalo žalio na uvjete u Pazinu“. Da nastavimo, Milanovića je među ostalim, 1973. godine Tito odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom, a 1990. godine je njegov lik odštampan na poštanskoj marci.

Nakon što su u utorak navečer članovi Općinskog vijeća Novo Sarajevo donijeli odluku da se sportska dvorana na Grbavici nazove dvorana Novo Sarajevo, na ulazu u dvoranu osvanuo je veliki grafit „Dvorana Gorana Čengića“. Znak je to protesta nezadovoljnih građana koji smatraju da bi dvorana trebala ponijeti ime Gorana Čengića poznatog rukometaša, koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća nastupao za reprezentaciju Jugoslavije te klubove Bosna i Crvena zvezda, a ubijen je u lipnju 1992. godine kada je pokušao spasiti svoga susjeda nepoželjne krvi. Zašto vijećnici SDA nisu željeli da se dvorana zove po Čengiću nije poznato, a oporbeni vijećnici tvrde da nisu ponudili nikakvo smisleno opravdanje. Oporba je iskoristila priliku i da podsjeti kako je SDA kumovala i imenovanju škole po Mustafi Busuladžiću, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata podržavao nacističku propagandu i progon Židova u Sarajevu.

"Ugled JNA moramo sačuvati", koči se naslov nad tekstom predsjednika Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. Mladena Pavkovića iz 1988. godine, izvještajem sa središnje svečanosti graničara za Zagrebačku armijsku oblast, a u tekstu sve pršti od patriotske ljubavi, jednake ovoj koju Pavković danas iskazuje prema Hrvatskoj, braniteljima, povijesnom sjećanju na njihovu žrtvu. "Braniteljska žrtva" po svemu sudeći Pavkovićeva je uža specijalnost, kruh njegov svakidašnji, jer i u tekstu iz 1988. godine on se sa primjerenom dozom jugoslavenskog patriotizma prisjeća žrtve mladića iz Makedonije koji je 1946. godine pao kao graničar JNA, ubijen zločinačkom rukom ustaša - križara. Tekst o kojem govorimo i čiji preslik donosimo, dakako, nije iznimka u njegovim ranim radovima. Na ovoj adresi već smo objavili detalj njegove dirljiv reportaže iz Kuće cvijeća na Dedinju, posljednjeg Titovog počivališta.