Josip Vidović od rođenja boluje od teškog oblika epilepsije, no priča o njemu nije priča u kojoj se traži pomoć, nego priča o njegovom nesebičnom pomaganju drugima. Jaki i nepredvidivi napadaji, ograničili su Josipovu radnu sposobnost, ali ne i želju da, iako i sam treba pomoć, upravo on pomaže drugima – starima i bolesnima, nepokretnima, slijepima... Gotovo 25.000 volonterskih radnih sati – toliko je velika Josipova humanost, koju svakodnevno potvrđuje već gotovo 20 godina. Cijelo to vrijeme, kako bi došao do ljudi kojima je njegova pružena ruka pomoći nerijetko i jedina, Josip pješači preko 20 kilometara na dan. Bilo da su vani debeli minusi ili pak paklene vrućine, po kiši, snijegu, ledu i nesnosnoj žezi, on pješice odlazi u domove ljudi koji računaju na njega. Kažu da se po marljivom i uvijek točnom Josipu može navijati sat.

Ferida Duraković bosanskohercegovačka je pjesnikinja i spisateljica, rođena je 18. aprila 1957. godine u Olovu, živi i radi u Sarajevu, gdje je 1980. godine na Filozofskom fakultetu diplomirala jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik. Osim poezije, koja je njezin forte, pisala je još i kratke priče, prozu za djecu - bajke i slikovnice, dramske tekstove, kolumne i eseje. Autorski zreliju fazu pjevanja Feride Duraković u značajnoj mjeri su obilježile strahote ratnog Sarajeva, o kojima će pjesnikinja, u pjesmi Sarajevski haiku 1993., pjevati ovako: Minobacač doručkuje / Granate šute / U preostaloj krošnji / Vrapčić cvrkuće / Tamna noći tamna li si / Nema kestena / Pod slijepim oknima / Duga je noć. Poezija Feride Duraković prevedena je na dvadesetak svjetskih jezika, a dobitnica je i nekoliko značajnih književnih nagrada.

„Zanimljivo je kako Thompsonova pjesma s ustaškim pokličem ima isti 7/8 ritam kao partizanska pjesma 'Sivi sokole', a taj ritam nije slavenski nego su ga stvorile albanske gerilske skupine koje su se borile protiv Turaka“, jedno je od zanimljivih opažanja skladatelja Mladena Tarbuka, koja su se mogla čuti na tribini pod naslovom "Glazba mržnje". Mile Kekin govorio je o svojoj potrebi da se izjasni kao antifašist. „Zar je došlo do toga da je čudno izjašnjavati se kao antifašist? Zar se nismo i 1990. dogovorili da smo svi antifašisti i da to stoji u Ustavu. Žao mi je što moja pjesma nije prije došla do gospođe Kolinde pa da ranije promijeni svoj pogled na to“, zaključio je Kekin, koji se složio s Antićem kako je vrlo bitno da su glazbenici društveno angažirani i da pridonose općem dobru.

Već smo i zaboravili kako je prošlog vikenda Lupiga ugostila novinara i književnika Dragana Bursaća te pjesnika i izdavača Ramiza Huremagića iz izdavačke kuće Centar Samouprava. Tko zna kada bismo se sjetili te sjajne večeri da nas na ovu epizodu „S Lupigom u birtiji“ nije podsjetio Facebook ponudivši nam da promoviramo video snimljen prilikom gostovanja spomenutog dvojca. Video, naravno, nećemo promovirati, ali ćemo ga na ovom mjestu podijeliti s vama, a vjerujemo kako će zainteresiranih za njegovo gledanje biti i više nego dovoljno. Zapravo ne radi se o jednom video, nego o njih više. Rezultat je to poslovično savršene organizacije koja se najbolje može opisati kao kaotična te brutalne navale ljudstva na mjesto događaja zbog čega je live streaming u nekoliko navrata izdahnuo, pa se dizao iz pepela i započinjao novi.

Početkom mjeseca održana je sjednica Gradskog vijeća Osijeka na kojoj je, između ostaloga, odabran ponuditelj za prodaju zemljišta, čestica br. 9121/1. Nije bilo teško odabrati, s obzirom na samo jednu pristiglu ponudu: onu sportske udruge Donna Tennis Team (vođenu od strane roditelja tenisačice Donne Vekić), u partnerstvu s tvrtkom Eurokamen, koji na području Pampasa namjeravaju izgraditi teniski centar, uz priloženo idejno rješenje, koje predviđa prilično velebnu zamisao. Riječ je o parceli površine oko 2,5 hektara, prodanoj za 1.860.000,00 kuna, što daje oko 75 kuna po kvadratu. Da se ne lažemo, džaba za tu svrhu, višestruko manje od cijene zemljišta za gradnju bilo gdje, kamoli u centru makroregionalnog centra, k tome na lokaciji prvi red do mora (pardon, rijeke – tko nema Dravu, dobro mu je i more). Pa kako onda?

Ako nakon 30, 35 ili čak 40 godina rada završite u mirovini od koje ne možete podmiriti osnovne troškove života i živjeti pristojno, država vam nudi povratak na posao. Radeći na pola radnog vremena, odnosno do 20 sati mjesečno, zaradite džeparac, da biste lakše plaćali račune. Izdržite li tako koju godinu, možete malo i povećati mirovinu, jer nakon što skupite godinu dana mirovinskog staža, možete tražiti i njen preračun. Riječ je o mjeri koja je do sada bila rezervirana samo za starosne umirovljenike, ali se sada štošta promijenilo. Kako to izgleda prikazat ćemo vam na primjeru blagajnice u jednoj trgovini, koja ima 58 godina i nedavno je napunila 35 godina radnog staža, a koliki je interes za starijim radnicima pokazala je naša anketa među vodećim poslodavcima, pri čemu treba naglasiti da je riječ o odabiru u koji smo uključili samo velike poslodavce