Ibrahim Gökçek, basist turskog benda Grup Yorum, preminuo je u početkom mjeseca. Njegova smrt nije bila rezultat ovisnosti o drogama, kako to kod glazbenika počesto zna biti. Ne, Gökçek je umro nakon godinu dana dugog štrajka glađu. Bio je druga osoba iz Grup Yorum koja je preminula na takav način: mjesec ranije umrla je i vokalistica Helin Bölek. Imala je 28 godina. Vlasti ih nisu pustile na miru čak ni nakon smrti. Policija je suzavcem i gumenim metcima napala ljude okupljene na Gökçekovom sprovodu te je ukrala njegovo tijelo. Težilo je svega 28 kilograma. Kroz tri desetljeća članovi i članice Grup Yoruma bili su konstantno na nišanu vlasti - uhićivani i izvođeni na sudove nekoliko stotina puta. Koncerti su im bili otkazivani i zabranjivani, a prostorije benda meta policijskih racija u kojima bi im namjerno uništavali instrumente.

Davno sam upoznao Beksa. Mesokombinat je upravo završavao smjenu, nekoliko stotina metara sjevernije od Rječine, mesari su otvorili ventil da se isprana krv izlije u mutnu zelenkastu rijeku, pa onda i prelije u Mrtvi kanal. Tu, na jednoj klupici, na putu prema Kontu, sreo sam jednog prijatelja iz Pomorske škole, s njim je bio Bekim. Pružili smo si ruke, bila je ‘87., ili ‘88., ne znam sad, ali taj momak sa širokom, toplom šakom govorio je riječki, izgledao riječki, pozvali su me u Kont. I tako smo se sretali, na koncertima, na Kontu, u Palachu. Često je nekud odlazio, netko ga je čekao, nekome je išao. Tek sam kasnije saznao da je on ustvari iz Brčkog. Kasnije ću ja otići u vojsku, a kad se vratim dočekat ću Beksa u klupama tadašnjeg Pedagoškog fakulteta. Neko smo vrijeme i sjedili zajedno. Sve ga je zanimalo. Mene malo što.

Veliki književnik Bekim Sejranović napustio nas je jučer u četrdeset i osmoj godini života. Iza sebe je naš drug Beki ostavio niz sjajnih romana i kratkih priča, zbog kojih su ga mnogi nazivali najtalentiranijim književnikom generacije u regiji. Uz to je iza sebe ostavio i jedan sasvim neobičan film. Radi se o dokumentarcu koji je planiran sasvim drugačije od onoga u što se na koncu pretvorio. „Od Tokija do Morave“ zapravo je prvenstveno priča o Bekimu, koju je režirao Japanac Moku Teraoka. Sama slučajnost spojila je Mokua i Bekima. Naime, Moku je htio putovati i snimati, a Bekim se nakon više od desetljeća života u Norveškoj često želio vratiti na Balkan. Sam će reći kako je u Norveškoj osjećao da je nešto izgubio, iako je bio svjestan da toga nečega više jednostavno nema.

Prilikom rekonstrukcije najvećeg praškog trga Václavské náměstí radnici su nedavno našli stotine djelića židovskih nadgrobnih ploča prekopavajući kamene kocke od kojih je sastavljen čuveni praški trg koji je u svojoj povijesti bio poprište raznih dramatičnih događanja i političkih protesta. Većina kocki bila je postavljena naopako, a kad se okrenu na nekima su vidljive brojke, odnosno godine rođenja i smrti, na nekima hebrejska slova, Davidova zvijezda … Neke su bile bez znakova, jer im je površina izbrušena i ispolirana. Dijelovi židovskih nadgrobnih ploča od mramora, granita i ostalih materijala iskorišteni su za popločavanje centra prijestolnice 70-ih i 80-ih godina za vrijeme vladavine komunističkog režima u Čehoslovačkoj. Radi se o nacističkoj praksi korištenja židovskih nadgrobnih ploča u popločavanju trotoara i u ostalim građevinskim radovima.