Tjedan nije pošteno ni započeo, a mi već imamo izjavu tjedna. Njen ponosni vlasnik je zamjenik načelnika Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, Damir Trut, a izrekao ju je u emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“. Komentirajući nove epidemiološke mjere prema kojima u crkvama smije biti prisutno 25 osoba istovremeno, dok su zatvoreni ugostiteljski objekti, Damir Trut je dao fascinantno i potpuno logično objašnjenje: „Lokali su prostor u koji se svi slijevaju s različitih strana, a u crkvu dolaze ljudi koji inače dolaze i koji se poznaju. Više je kretanja u lokalima i ljudi se ne poznaju“.

Iza nas je mjesec novembar s kojim su nam stigle studen i magla. Prava je prilika da se s njime oprostimo uz sjajnu pjesmu Ive Andrića „Jedan novembar“. Pjesmu je Andrić napisao 1918. godine, a na ovom mjestu kazivat će vam je Ivan Marinković. Inače, Andrić je kao mladić intenzivno pisao poeziju. Već kao devetnaestogodišnjak u Bosanskoj vili objavio je stihove u prozi „U sumrak“ i „Blaga i dobra mesečina“. Iste godine kada je napisao „Jedan novembar“ u Zagrebu mu je objavljena prva zbirka stihova u prozi „Ex Ponto“, a dvije godine kasnije u Beogradu mu je tiskana i zbirka „Nemiri“. Andrićeva lirika koja za njegovog života nije bila sabrana u knjigama objavljena je 1976. godine s naslovom „Šta sanjam i šta mi se događa“. Na kraju ovog YouTube videa možete čuti i glas samog Ive Andrića dok čita dio svoje priče "Lica".

Galamili su i razbijali čaše, vrijeđali su i ponižavali policajce koji su došli na poziv vlasnika ugostiteljskog objekta - navodi Nacionalni sindikat policije detalje incidenta u Vukovaru, gdje su zbog kršenja epidemioloških mjera privedeni pa pušteni državni tajnik iz ministarstva branitelja Stjepan Sučić te ravnatelj Javne ustanove "Memorijalni centar Domovinskog rata" Krunoslav Šeremet. "U prostorijama policijske postaje Vukovar, visoki dužnosnik Vlade, po našim saznanjima zaprimljenim od kolega, jednom policajcu psovao je majku četničku te je prijetio policajcima da će otići kući po oružje i sve ih ubiti", stoji u priopćenju sindikata u kojem se tvrdi da se događaj pokušava zataškati i iskriviti, što oni nikako neće dopustiti. Također, navode kako je dvojac pušten "na intervenciju koja je navodno došla sa razine ministara iz Vlade Republike Hrvatske".

Priča „Vrpca“ koju potpisuje Ervin Mujabašić u jakoj je konkurenciji osvojila nagradu na natječaju za najbolju kratku priču/pripovijetku „Bugojanska vaza“. Na natječaj su pristigle 63 priče, a o najboljoj je odlučivao tročlani žiri – književnica Magdalena Blažević, pisac Darko Cvijetić i profesor književnosti tuzlanskog univerziteta Nedžad Ibrahimović. Pobjedniku je nagrada uručena u Umjetničkoj galeriji Kulturno-sportskog centra Bugojno, a nagrada se sastoji od novčanog iznosa od 1.500 KM te replike glinene posude, takozvane „Bugojanske vaze“ po kojoj je nagrada i dobila ime. Radi se o najstarijem tragu pismenosti na području Bosne i Hercegovine koji datira iz 6. stoljeća prije nove ere. Vaza je pronađena na lokalitetu Pod, prapovijesnom gradinskom naselju izuzetno bogatom arheološkom nalazima, koje je Povjerenstvo za nacionalne spomenike BiH proglasilo nacionalnim spomenikom.

U suradnji s podkastom Radio Karantin, koji su u doba pandemije pokrenuli Jelena Visser i Aleksandar Kocić, Lupiga donosi razgovor s profesorom Dušanom Bogunovićem i imunologinjom Jelenom Petrović-Berglund. Bogunović je profesor na katedri za imunologiju i mikrobiologiju medicinskog fakulteta Icahn Mt Sinai u američkom New Yorku, dok Jelena Petrović-Berglund radi na regulatornim pitanjima u PATH-u, međunarodnoj neprofitnoj organizaciji koja se bavi inovacijama u zdravstvenoj zaštiti, naročito za žene i djecu. Sa sugovornicima ekipa Radio Karantina razgovara nakon što su tvrtke Pfizer i BioNTech te američka Moderna objavile da imaju cjepivo protiv koronavirusa s vrlo visokim postotkom uspješnosti. U izradi cjepiva korišten je potpuno novi, eksperimentalan pristup i ove vijesti mogle bi označiti prekretnicu u borbi protiv pandemije koja ne jenjava.

A onda je ustao, krenuo korak naprijed i rekao: „Tko si ti? Tko si ti da smetaš u kazalištu, da remetiš tišinu dok traje izvedba? Tko si ti?“ Muk. Mokar se i težak zastor spustio na sve nas. A onda je glumac napravio još dva koraka naprijed, došao na sam rub pozornice i sad sasvim tiho, skoro nježno rekao: „Tko si ti da ti sve ovo ništa ne znači, da ti ne znače tvoji prijatelji koji žele gledati i čuti. Izađi.“ Tu je jedna nastavnica započela: „Izvinite, sad ćemo mi to srediti i sve će biti…“ Glumac je samo blago podignuo ruku i ona je zašutjela, učinilo mi se da sam čuo kako se srušila natrag u stolicu. Predstava se nekako nastavila i mi smo na kraju pljeskali. On se poklonio, bio je na rubu, meni neobjašnjivih suza. I ja sam bio na istom rubu. Na povratku, opet me dočekao moj otac. Ispričao sam mu sve. Sjeli smo u auto, ja sam ubacio u prvu, pa brzo u drugu. „Zašto one učiteljice nisu tu djecu izbacile“, pitao je lišen svake taktike.