„Najoštrije osuđujemo grafitom iskazanu poruku mržnje i poziv na nasilje prema pripadnicima hrvatskog naroda na jednoj zgradi u Novom Sadu. Izražavamo bezrezervnu solidarnost i podršku svima koji to osjećaju kao prijetnju, a posebno s našim kolegama Tomislavom Žigmanovom, predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Jasnom Vojnić, predsjednicom Hrvatskog nacionalnog vijeća republike Srbije“, stoji u izjavi za medije koja je večeras stigla na Lupigin redakcijski e-mail, a koju potpisuju Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Srpsko narodno vijeće (SNV) i Zajedničko vijeće općina (ZVO).

Gradić uz rijeku Unu, od rata na ovamo, bio bi gotovo potpuno lišen bilo kakvih kulturnih događanja da ne postoji udruga Ekološko kulturna scena EKS i ljudi oko nje. No, lokalne vlasti to svejedno nisu u stanju prepoznati. Ili možda jesu, ali ih to apsolutno nije briga. Stoga nikoga neće čuditi ako će ovo biti posljednje izdanje PRESS Film Festivala, što se, nadamo se, ipak neće dogoditi. Ekipi koja ulaže silan trud i s mizernim budžetom svake godine na obalu Une dovodi sjajan program, nitko neće zamjeriti ako se festival ugasi, kao što se polako gasi i život u Kostajnici. A ovogodišnje izdanje PRESS-a, koje se održava u petak 30. i subotu 31. kolovoza, posvećeno je lažnim vijestima koje su već neko vrijeme globalni problem današnjeg društva. Osim filmova, na festivalu će se održati tribine i radionice te će se postaviti i izložba fotoreportera Nikole Šolića.

Andrej Plenković poduzeo je u petak značajan iskorak u razvoju kronično zapuštene državne medijske politike. Novinara televizije N1 u izravnom je razgovoru okvalificirao kao – aktivista. Ili, preciznije kazano, diskvalificirao. A taj nam istup hrvatskog premijera svakako može poslužiti kao dobro polazište za razmatranje nekih temelja ovog posla i sektora uopće. Rijetki su takvi eksplicitni, neposredni iskazi vladajućih političara o medijima i ljudima koji u njima rade. Novinari, kao i svi drugi radnici i građani, zapravo bi trebali politički aktivno dovoditi na kušnju sve bitne odnose već i u medijima za koje rade, pa sve do najviših državnih sfera. Ili ne rade za najšire društvo, nego su dojavnici više volje, trbuhozborci moćnika, repetitori silništva. Da se Andrej Plenković ne naljuti, da urednik ne zamjeri, da vlasnik medija ne udari kontru. A i novinar mora nešto jesti, ne samo gutati gorke pilule.

Spolovila sam promatrao na zaslonu mobitela netom stečene priležnice. I naše je druženje začeto na ekranu. Prvi kontakt uspostavljen je preko nekog online servisa za upoznavanje. Čim smo se počeli viđati, ugasio sam profil na tom servisu. Dok smo s kreveta zurili u strop njezine sobe, dolazili do daha i sabirali dojmove prvog intimnog odnosa, poželjela je znati zašto. Proveo sam tjedne bezuspješno pokušavajući započeti komunikaciju s djevojkama, rekoh. Stekao sam dojam kako je vjerojatnost da se takvo što ondje dogodi minimalna, poput pogađanja prave kombinacije na lutriji. Nisam tip koji će nastaviti uplaćivati listiće nakon što nešto osvoji. Odahnula je. Nisam spominjao zaljubljenost. To joj u tom periodu nije trebalo. Zaključila je, međutim, da nemam pravu predodžbu o tome što djevojke prolaze kad otvore profil na takvom servisu. Dohvatila je mobitel i prijavila se u sustav.

Sam naslov, „Tko se boji Virginije Woolf?“ parafraza je šaljive pjesmice „Tko se boji vuka još“, nalazimo je i u slavnom crtiću Walta Disneya o tri praščića, a sam Edward Albee smatra da to, u njegovoj drami, ne znači drugo do „Tko se boji živjeti život bez lažnih iluzija?“, što mu se učinilo kao „tipičan, sveučilišno-intelektualni vic“. Kroz sva tri čina on, zapravo, razgrađuje, konstruira i demontira taj svoj vic, brijunska predstava to će sažeti u oko dva sata čiste igre. Scena tvrđave Minor pretvorena je u tu dnevnu sobu, tu su fotelje, sofa, police sa knjigama, gramofon, šank prepun pića, jedna barska stolica, jastuci i tepisi. Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš nose predstavu, njihovi likovi, kako je to davno napisao pokojni Dalibor Foretić, „gospodari su igre“. Taj mrak vlastitih života, taj očaj donose upravo onako kako to veliki, karakterni glumci umiju i mogu.

Većini će prva asocijacija na Sarajevo, ako izuzmemo ćevape i pite, biti multikulturalnost. Sjest će tu negdje i ona poznata mantra o tri bogomolje na nekoliko stotina metara, ali to je samo površina. Da je doista tako, da je ta multikulturalnost nešto što se živi, a ne samo spominje, onda Sarajevo ne bi bio posljednji glavni grad od Vardara pa do Triglava, u kojem se očekuje održavanje prve Povorke ponosa. Kad govorimo o Sarajevu nemoguće je ne sjetiti se pokušaja organiziranja LGBT manifestacija koje su ugušene nasiljem. "Povorka ponosa otvara prostor borbe za javni prostor, za izlazak iz ormara, ohrabruje i jača LGBTIQ osobe da bez straha žive svoje živote. Ona će doprinijeti razbijanju predrasuda i napokon će ljudi moći vidjeti da postojimo i da se borimo našim identitetima, bez skrivanja, sa licima i tijelima", kaže za Lupigu Lejla Huremović, iz organizacije prve bosanskohercegovačke povorke ponosa.