Ne vrijedi sada govoriti šta bi bilo da se on rodio u nekoj sretnijoj zemlji. Sve je trebalo reći dok je bio tu, ali nismo, nekako, imali prilike. A, i u Sarajevu se važne stvari ne govore prečesto. Jedna od prvih stvari koje te nauči taj grad jeste da šutiš. I onda to stoljećima bude tako, traume se prenose s generacije na generaciju pa se onda pitamo zašto sporo napredujemo. Prvo, zato što smo takvi. Drugo, zato što nas stalno vuku unazad. 

Josip Pejaković je znao obje te stvari. Ako njegova rodna kuća u Travniku nekad postane muzej, zvučna kulisa postavke bi vjerovatno bili neki tamburaši koji prizivaju pjesmu njegovog dida Stipana, koji ga, katkad u mehani, a katkad bogami iz mehane prate cijelu noć. Odatle je, valjda, poput rijeke, Plave vode, potekao i taj Conjin talent: od te pojave od koje bi čovjek na početku blago i zazirao, jer suptilni i tankoćutni ljudi u svijetu ne izgledaju tako. 

Naša je, eto, sudbina i u tome drugačija. Kad si čitav život u planini, ona te i oblikuje da više podsjeća na medu, nego na kakvu drugu životinju, ali bože moj. Takva nam nafaka, što bi se reklo. A nafaka, a to je sve ono što čovjek zaradi i potroši za svoga života, a tiče se uglavnom materijalne egzistencije, povezane s vjerovanjem da sve na svijetu ima razlog, početak i kraj, je bila u planini, u onim šumama Srednje Bosne iz kojih su dolazili njegovi junaci, odnosno junak, radnik pilane koji pripovijeda malo realistične, malo fantastične priče. U kojima ljudima padaju stabla na glavu, ali ih ne obore već ih zakucaju u zemlju, ili ih pijane na biciklu spasi nekakvo proviđenje. Ili ih ne spasi. 

Magijski realizam Josipa Conje Pejakovića bio je naš i autentičan. On je u vrijeme našeg odrastanja poput srednjovjekovnih glumaca obilazio cijelu Jugoslaviju i potom Evropu. Od onoga što smo vidjeli u njegovim monodramama, sklapali smo neke svoje priče i imitirali ga na velikim odmorima, i u to u razredima iz kojih je malo ko došao sa sela. Znam da to danas nije prednost, ali tako je, da izvinete, bilo. Sarajevo je grad malih ulica. Ali, ipak grad. Možda smo sve to preozbiljno shvatili pa zato bili tako i udaljeni, mada smo stanovali na osamdesetak metara zračne udaljenosti. Josip Pejaković je bio urbana, sarajevska pojava, iako je cijeli život igrao rudimentarne, ruralne tipove, kakva je većina Bosne i Hercegovine zapravo bila, i ostala, dok je nije presvuklo doba globalizacije. 

Treba reći i to da su neke od njegovih najboljih pozorišnih uloga poput Latasa ili Woyzecka, u dobroj mjeri drugačije od onoga zbog čega će ga mase pamtiti. On je bio umjetnik, ali jedan od onih koji ne mogu skriti i na miru raditi nešto svoje i nešto važno. Nego onaj koji se vidi, čija sudbina i profesija neodvojivo nose sudbinu i karmu cijele jedne zajednice. Za to se može reći narodni čovjek, ali ni to nije sasvim precizno, jer se Conjin narod, u međuvremenu podijelio na tri, a on kao preostali više nije mogao tako nositi činjenicu da je to što radi važno velikom broju ljudi. 

I zbog toga ovaj tekst: znam, prekasno je u našem slučaju, ali čovjeku za života treba reći ako vam njegovo djelo nešto znači. Njegov udio u procesu naseljavanja artefakata u svakodnevni govor je možda najveći – od “tol’ko je on jaki bio”, do “šta si se natakario na to paciklo”, od “krenu ona pita kroz prozor, pa udari onog čovjeka u glavu, pa upade onoj ženi u krilo, sa sve onim novinama” do “moj si Španac, ….. ti mater kad – tad”. 

Ali bilo bi ga, rekosmo, besmisleno samo na to svoditi. Duh Josipa Pejakovića bio je, poput duha zemlje koja ga je rodila i u koju sada odlazi, širi od mjesta koje ga geografski određuje. A budući da živimo u svijetu okolčavanja teritorija, mi kojima nije glavno da žicom ograđujemo parcele – bile one za vikendice ili za koncentracione logore – više i nemamo glas. 

I još dvije slike o Conji. Prva je iz osamdesetih. Moj drug E., pilot na pitanje "bogati kako si izdržao taj dril, pa ako ništa drugo trebalo je deset godina ustajati iz kreveta u šest ujutro" odgovara – "Imao sam ispod jastuka mali kasetofon i svaku noć slušao monodramu 'Oj, živote'. Znao sam je napamet. To mi je davalo snagu.“ 

Prije desetak godina nastupio sam uz klavir u "Figurama". Odsvirao „Još ne sviće rujna zora“ i „Don't let me be misunderstood“. Sačekao je par minuta i rekao: "Hvala ti. Bilo je dobro." Van sebe od sreće, zapamtio sam svaku riječ koju je rekao: "Znaš mi smo ti u Travniku imali bend, svirali tako domove kulture i igranke, ja sam pjevao, i to je bio taj repertoar: Spencer Davis Group, Winwood, Clapton, Beach Boys, Beatlesi, naravno. Sve sam ti to ja pjevao". Ni najmanje se nisam začudio. Vjerovatno jedan od najtalentiranijih ljudi koje sam sreo. 

Alahimanet i laku noć majstore, proteći će mnogo vode dok se rodi jedan takav. Znam, zamjerit će mi takav pozdrav, ali oni koji znaju kako se pozdravljalo među najbližima, znaju da u tome nema ništa loše. Jer, na kraju, i na početku, ti si nosio ime sveca koji je zaštitnik radnika. I bio si – ti ljudi! I takav čovjek. Tješim se samo da mi način na koji smo se gledali daje za pravo da objavim ovaj tekst. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.