DIVLJE MESO – AKTUALNO I INTRIGANTNO

Bol i žal za prohujalim životom

ritn by: Mladen Bićanić | 23.03.2015.
DIVLJE MESO – AKTUALNO I INTRIGANTNO: Bol i žal za prohujalim životom
„Tragični krug ratova i gubitaka, pobuna protiv 'viška istorije' koja se preliva kroz generacije od očeva i sinova, zastaje kao 'dlaka u grlu', kao strano tkivo koje donosi nesreću, jer ne razumije život na Balkanu. Ruše se krovovi kuća u kojima smo živjeli sretno i lagodno, jer dolazi novo vrijeme stranog kapitala koji nosi pogubne posljedice u vidu ratova, nasilja i straha od gubitka identiteta“, reći će kazališni redatelj Dino Mustafić o svom komadu „Divlje meso“, izuzetno vješto napisanoj drami prije skoro četiri desetljeća. Predstava se bavi nizom velikih tema, među kojima i stanjem ni rata ni mira u koje su uronjeni svi akteri na pozornici, ali, na žalost, i publika koja to sve promatra. A što je to zapravo "divlje meso"?

Dimitrija: „Rat će. Biće rata.“ 

Marija: „Bilo je dosta i ovakvog mira.“ 

Prve su to replike komada „Divlje meso“ makedonskog dramatičara, scenarista i esejista Gorana Stefanovskog (1952. – Bitola), praizvedenog 1979. godine u skopskom Dramskom teatru, za koji je autor primio nagradu za najbolju dramu jubilarnog, 25. Sterijinog pozorja. Istim tim riječima redatelj Dino Mustafić otvara predstavu premijerno izvedenu prošli petak u Narodnom pozorištu u Sarajevu: dapače, on taj prvi susret s ovom izuzetno vješto i dobro napisanom dramom tada još vrlo mladog pisca razrađuje ponavljajući te replike, insistirajući na njihovoj zlokobnoj, sudbinskoj važnosti za sam komad, njegove protagoniste, ali i za nas u dvorani. I time naznačuje jednu od nekoliko velikih tema kojima će se predstava baviti – stanje ni rata ni mira u koje su uronjeni svi akteri na pozornici, ali, nažalost, i publika koja to sve promatra. I to je prva kopča sa vremenom sadašnjim.

Što je to, zapravo, „divlje meso“, o čemu Stefanovski govori u komadu napisanom prije gotovo četiri desetljeća, a tako živom, aktualnom i intrigantnom i danas?

Divlje meso
Drama koja se uglavnom bavi zlom i nesrećom (FOTO: nps.ba)

„Tragični krug ratova i gubitaka, pobuna protiv 'viška istorije' koja se preliva kroz generacije od očeva i sinova, zastaje kao 'dlaka u grlu', kao strano tkivo koje donosi nesreću, jer ne razumije život na Balkanu. Ruše se krovovi kuća u kojima smo živjeli sretno i lagodno, jer dolazi novo vrijeme stranog kapitala koji nosi pogubne posljedice u vidu ratova, nasilja i straha od gubitka identiteta“, tako o drami, u programskoj knjižici predstave, piše redatelj, Dino Mustafić. Dramaturginja pak Željka Udovičić naglašava: “Priča je to o propasti, nesreći jedne porodice, koja je kao metafora društva na Balkanu, zapela u međuprostoru između 'prošlosti koja nikako da prođe i budućnosti koja nikako da dođe'. Sukob tradicionalnog morala koji gubi svoje uporište, krovova predodređenih za rušenje i novih ambicija kojima pojedinci na različite načine pokušavaju opravdati vlastitu egzistenciju, otkriti arhitekturu novog poretka, može završiti samo tragično – jer bujanje bolesti društva uvjetovano okolnostima, bujanje tog tumora nazvanog divlje meso, zatvara sve perspektive.“

MALI MI JE OVAJ GROB: „Metak koji je ispalio Gavrilo Princip i dalje luta Balkanom i uvijek pogađa pogrešne mete“

Najzad, evo kako ovaj dramski rukopis nedugo nakon nastanka, ocjenjuje teatrolog i vrsni poznavalac kazališne teorije i prakse, Jovan Ćirilov: “Otvoreno naravoučenije ove drame je da strani element u grlu nacije, ta strana dlaka, kao i u grlu pojedinca, izaziva pojavu patološkog tkiva, koje uguši i naciju i individualno ljudsko nacionalno biće“. A drama, sama po sebi, ona je „obratna od dobrih običaja“. Tako bar kaže sam autor u jednom od intervjua prije nekoliko godina, kada će ovako definirati što je u srži drame: “Ona se uglavnom bavi zlom i nesrećom. Drama se od Eshila bavi krvlju i mukom. Ako u prvoj sceni publika vidi da lik stavlja revolver u džep, a zatim ode da razgovara sa drugim likom, publika sa napetošću sluša razgovor kroz oroz revolvera. Dramska ironija je kad idete na pecanje, pa riba misli da ste došli da je hranite, a vi ste došli da je bacite u tiganj.“

To zlo o kojem govori Stefanovski, zlo kao nedjeljivi sastojak svake ozbiljne, životne dramske priče, druga je velika tema ovog komada i predstave, već na samom početku, jedan od tri sina, Simon, odvratit će majci koja ga upozorava da ne treba slutiti zlo: “Nema tu šta da se sluti. Zlo je davno pisano.“ A uz zlo, neizbježno, ide strah, još jedna velika tema koju Mustafić majstorski interpolira u brojne prizore, strah koji nas, često, potpuno bezrazložno obuzima i paralizira, strah od onih koji su nad nama i koji odlučuju o nama, monolog koji izgovara Andreja, najmlađi sin, jedini buntovnik sa željom da mijenja postojeći svijet i poredak, to savršeno sublimira: “Prolaze stoljećima. Zastrašuju nas frazama, misterijama, dogmama. Prijete da će nam oduzeti hljeb, rušiti dom, smrskati vilicu. A mi im se, preplašeni, sklanjamo s puta i pozdravljamo ih. Sve dok nas je strah, oni će gaziti preko nas. Sloboda će granuti kada savladamo strah.“

Divlje meso
Izvanredna koreografija čitavom komadu pomjera težište, izbacuje ga iz kolotečine „konvencionalnog, dosadnog i očekivanog“ (FOTO: nps.ba)

Filip David, dobitnik zadnje NIN-ove nagrade za knjigu „Kuća sećanja i zaborava“ također piše o toj nepojamnoj dubini i silini zla, već u prvom poglavlju pita se: “Pokušavam da otkrijem zašto je bilo toliko nesreće u ljudskoj sudbini, kako se to iz mirnog i sređenog života ulazi u nemirna, poremećena vremena, a život gubi svaku vrednost. Odakle dolazi, gde se skriva zlo koje sve okrene naopako, a onda se povlači ostavljajući iza sebe pustoš u ljudima i oko njih?“

Priča je to i o težnji, ili čežnji, snu, a najviše o tlapnji zvanoj Evropa, obećanoj zemlji kojoj neumjereno i grozničavo teži treći sin Andrejevića, Stefan: “Mene zove Evropa, a vi u ovoj usranoj mahali ne priznajete ni da sam čovjek. Kad budem mogao umaći vašem ljepku, poletjeću!“ A kako se sve događa u tmurna vremena uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, neminovno se očitava i prijeteća aura fašizma, zla koje će postupno natkriliti sve buduće događaje. Novopridošlica Klaus, stigao je iz Njemačke i utjelovljuje to zlo preobučeno manirima svjetskog čovjeka kome nije strana bilo kakva konverzacija: “Ja vjerujem u to da jednostavnost i rustikalnost mogu biti inspiracija, ali tek ako se filtriraju i pročiste kroz obrazovanje i kulturu“. Kakve filtre i pročišćavanja ima u vidu uskoro će pokazati konc-logori, u drami se samo navješćuju te strahote koje se pomaljaju na horizontu. Budućnost ne nosi ništa dobra, sadašnjost je nepodnošljiva, a niti prošlost baš nije bila osobita, kako je to još davno opjevao Miloš Crnjanski: “Slavi i Oklopnicima nek umukne poj/Despotica svetih nek nestane draž/Gladan i krvav narod je moj/A sjajna prošlost je laž“.

Kako se u tom kolopletu značenja, misli i ideja Stefanovskog u ovoj drami snalazi autorski tim predstave što hoće iz vremena onog progovoriti o vremenu današnjem? Mustafić kao da vjerno slijedi napomene velikog Petera Brooka: “Kazalište ne smije biti dosadno. Ne smije biti konvencionalno. Ono mora biti neočekivano. Teatar nas do istine vodi kroz iznenađenje, uzbuđenje, igru i uživanje. Prošlost i budućnost čini dijelom sadašnjosti, omogućuje nam da stvari sagledamo s potrebnim odmakom.“ Samo jedan primjer kako to Mustafić, kazališno, čita Stefanovskog: Na samom kraju dramskog teksta jedan lik će spomenuti čuvenu mađarsku pjesmu „Tužna je nedjelja“ zbog koje su, u vremena kada se radnja drame odvija, zabilježena brojna samoubojstva nesretnika zavedenih propalim ili neostvarenim ljubavima. Mustafić će iz te jedne jedine rečenice izdvojiti tu sentiš-melodiju i učiniti od nje praktično lajt-motiv čitave predstave, upotpuniti je izvanrednom koreografijom Irme Omerzo i dati čitavom komadu neko potpuno drugo sazvučje, pomjeriti mu težište, izbaciti ga iz te kolotečine „konvencionalnog, dosadnog i očekivanog“. Ili upotreba stolova (sjajna inače scenografija Mirne Ler, minimalistička po konceptu, višeslojna po značenju) koji mogu biti sve na pozornici: i kolač za slavu sv. Ilije, i trbuh trudnice, i zatvor, njihove funkcije su gotovo bezgranične, oni praktično opredmećuju i prostor i vrijeme na pozornici.

Divlje meso
Slučajno ili ne, premijera je pala na sam dan smrti Ive Andrića (FOTO: nps.ba)

Posebna je priča glumački ansambl, sa svojim osebujnim glumačkim pojavama i kreacijama, s igrom u kojoj pokret nastavlja tamo gdje zastaje riječ, a nijemi krik tone u vapaj i opomenu. Odličan je Josip Pejaković u roli starca Dimitrija Andrejevića, glave obitelji koja se, poput svega oko njih pa i vlastite kuće, urušava, koji svjestan da tu pomoći nema, gotovo pomiren sa sudbinom, stoički osuđuje sinove: “Da sam znao što će od vas ispasti, izdrkao bih vas u čašu.“ Znalački je odigrana uloga Marije, njegove žene, Vesna Mašić u prizoru kada pjeva bez glasa, kao i u konačnoj kletvi na kraju komada igra je bez greške, bravurozno, točni su i vrlo upečatljivo doneseni likovi sva tri sina: Andreja - Aldina Omerovića, Stefan - Adija Hrustemovića i Simon - Ermina Sijamije, prigušena i tiha Ejla Bavčić zaplamsa u novoj verziji stare pjesme, ekscentrična Sara Amre Kapidžić posljednje je utočište slobodne ljubavi koja se utapa sama u sebi. Stari majstor Zijah Sokolović fascinantno prelazi put od dobrostivog i šarmantnog čovjeka iz velikog svijeta do hladnog i proračunatog Klausa, zlokobnog navjestitelja fašizma, njegova glumačka karizma je i ovdje neupitna, čitav, ustvari, ansambl, na tragu je osnovne ideje i zamisli predstave o ljudima zatočenim u nekom međusvijetu iz kojega spasa nema, a u kojemu se dalje živjeti ne može.

Slučajno ili ne, premijera je pala na sam dan smrti Ive Andrića. Prošlo je ravno 40 godina od tog datuma, među njegovim posljednjim zabilježenim mislima kojima se opraštao od života jesu i ove rečenice: „Sve je više zanosa koje ne osećamo i podviga u kojima nemamo udela ... i za nas, svet vene i umire pred našim očima, a mi, još živi ali izvan života, posmatramo ga nemoćno, bez reči i pokreta.“ I o tom bolu i žalu za prohujalim životom govori predstava „Divlje meso“ Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića i u izvedbi umjetničkog ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Režija: Dino Mustafić

Dramaturginja: Željka Udovičić

Scenografkinja: Mirna Ler

Kostimografkinja: Lejla Hodžić

Muzika: Damir Imamović

Koreografkinja: Irma Omerzo

Igraju: Josip Pejaković, Vesna Mašić, Aldin Omerović, Adi Hrustemović, Ermin Sijamija, Ejla Bavčić-Tarakčija, Branko Ličen, Amra Kapidžić, Zijah Sokolović, Slaven Vidak, Vedran Djekić, Merima Lepić, Sanela Pepeljak, Riad Ljutović i muzičar-Raisa Bužimkić

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: nps.ba


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

  2. IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

    19.06.2020.

    Nataša Škaričić

    IZBORNO SILOVANJE: Kasno Križar u parlament stiže

  3. OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

    18.06.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Izazov zlikovačkih lista

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije