Oblačan dan na sisačkom groblju. Prodavačice guraju plastične kante s krizantemama po asfaltu. Prolazi traktor s komunalcem za volanom, rijetko tup pogled dok dodaje gas uz ožalošćene prijatelje Marijana Crtalića, nas koji stojimo i čekamo da Lou Reed otpjeva „Pale Blue Eyes“ i da onda krenemo put otvorenog groba. Iza kontejnera sa smećem jedna mlada klapa uvježbava pjesmu, mislim da refren spominje neku vilu. Nje, naravno nema, ne mogu dozvati pa se onda smijuckaju. Još malo i oni će uz neki drugi otvoreni grob pokušati ono što im ovdje ne uspijeva. Bit će izvrsni. Jer će svi ostali ridati, neskladno, kaotično i potrganih glasnica. Njihova je će pjesma biti skladna i odsutna. Daleka od tuge. Zato su oni, mislim, ovdje.

Dok traje refren Velvetove pjesme, dok se tugaljivo ponavlja sjećam se susreta s Crtalićem. Bilo ih je mnogo, on se kretao, jedno sam se vrijeme i ja kretao Zagrebom. Izložbe, promocije knjiga, neki koncerti, ulice. Jedne noći Jurišićeva, neko dobro doba za lutalice. Marijan bljeska svojim plavim očima iznad modrih tračnica. Srećemo se nasred ulice, između šina. Topao susret, pišeš li nešto pita me. Slabo. A ti, radiš li nešto. A radim, a evo, umro mi je otac pa malo šetam, uz smiješak progovara Crtalić. 

Marijan Crtalić (1968- - 2020.) (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

U tom trenutku Lou Reed završava svoju pjesmu i kreću kolica s cvijećem i vijencima, za njima ljudi, pa kolica s lijesom. Sve je bilo lakše dok se nismo pomicali, pomislim. Ali gegamo se za njegovim tijelom. Pratimo ga. On koji je uvijek hodao, koji je obilazio punktove života i radovao se susretima, sad leži ispred nas, to je posve, posve neprirodno. Toliko mrtvijih od tebe korača ovim grobljem, gradom, državom, toliko nepokretnijih udiše ovaj zajednički zrak po čijem rubu opet prolazi traktor s tupim komunalcem za volanom, ovaj put turira na zavoju. Brekće dizelski motor, smrt je pobijeđena, malena je, otpuhana u blatnu lokvicu pod živicom. A onda opet čujemo mladu klapu kako posrće po onoj vili. Ne, smrt je ovdje, mi smo pobijeđeni, nas nema.

Žalim za tobom Crtaliću, bio si jedan od rijetkih koje je zanimao tuđi rad, umjetnost koja je vibrirala među svima nama u tebi je imala glasnog i predanog ložača.

Zatvorio sam na trenutak oči i ugledao velike dizalice tvoje željezare kako plešu, kranove kako vitlaju danse macabre ne samo za tebe. Za sve nas. 

I ti trčiš među njima, pokušavaš ih zaustaviti, nešto im govoriš, nešto im uzaludno šapućeš.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com