Nazvali su me Čudnom biljkom koja se druži s Kravom. Krava je bila prijateljica s kojom sam studirao. Dotada, na selu, nazivali su me opančarom i bosanđerosom, za neke od predratnih drugova bio sam mali ustaša, a na poslu orjunaš, stara komunjara iako se nisam ni rodio u vrijeme Orjune i morao sam guglati da bih saznao što je uopće to. Gradskom stanovništvu sam isuviše neugledan, a seoskom prepristojan. Za prodavačicu u voćarni na Bulevaru bio sam Slovenac, a na fakultetu sam prvi put za sebe čuo da sam – Slavonac. Posve nemotivirano, jedna od profesorica koja je sudjelovala u spomenutoj raspravi, pitala je grupu „tko je od vas iz Slavonije“, pa dodala – „Kolega, vi ste Slavonac“. Rezonirao sam, kad pomisle Slavonija, pomisle rat, pustoš, siromaštvo. Mora da sam se na predavanjima pojavljivao u neuglednoj odjeći i izgledao izubijano, što znači da sam Slavonac.

Sve što smo dosad znali o Biliću, nadmašeno je pitanjima poput „Tko će zaustaviti tu industriju smrti?“ (misli se na legalan abortus u državnim bolnicama), „Mogu li takve majke i očevi oprostom biti oslobođeni?“, „Kako rodna ideologija služi svemu tome?“, ali i odgovorima na ovu društvenu dramu, poput onog da iza abortusa stoji profit, kapitalistička industrija smrti (iako je abortus u Hrvatskoj dozvoljen samo u javnom sektoru i u JEDNOJ privatnoj bolnici), da majke i očeve ne treba osuđivati koliko sam čin, i tako dalje, i tako dalje, sve do neopisivih momenata, stvorenih za anale medijskog ludila. Kako je Branimir Bilić narastao dotle da sve to izvede bez straha od posljedica, duga je i mučna priča vezana za cijelu klerikalno-nacionalističku povijest HTV-a, ali i za ignorantski tretman ovog urednika u kritički nastrojenim medijima, sve pod šifrom „pustite cirkusanta“. Da se ne lažemo, on je svašta, samo ne cirkusant.

U slučaju Davora Bernardića koješta se, eto, zbivalo i preko njegove glave - što i nije čudo budući da sam godinama tvrdokorno nije ništa poduzimao. I nakon izbijanja skandala smatrao se i dalje neupitno neporočnim, te je, u ime SDP-a (u kojemu mu se, čini se, gotovo nitko nije suprotstavio), nastavio s planovima za udruživanje protiv HDZ-a na osnovi potpisivanje „Deklaracije protiv korupcije“. No, time je započet načelno opasan politički pravac. Jer, ponajprije, moraliziranje kao osnova političkoga sukobljavanja pretpostavlja borbu bez kraja, budući da s vrijednostima kompromisa nema. To je još pogubnije u situaciji, poput hrvatske, u kojoj velika koalicija prema sadašnjem stanju stvari djeluje gotovo kao izvjesnost. Zbilja ne izaziva smijeh to što, nakon svega, Bernardić i dalje vidi problem „u stjecanju novih znanja“ (što mu, nažalost, dosta teško ide), a olakšicu u tomu „što nije primio novce“.

Niste čuli da je o predsjednici Kolindi Grabar Kitarović snimljen film? Ovo vam je prilika ne samo da čujete za njega, nego i da ga pogledate. Iako, film „Poštovana predsjednice“ Daniela Pavlića zapravo nije film o Kolindi, unatoč tome što priču autor kreće graditi uz zvučnu kulisu prvog u nizu njenih besmislenih govora, onoga u predizbornoj noći koji će najaviti obilje ispraznosti i gafova što će obilježiti njen predsjednički mandat. „Poštovana predsjednice“ na iskren i dojmljiv način više progovara o mjestu zaboravljenom od svih, mjestu kojem prijeti nestanak, mjestu u kojem blagostanje koje je predsjednica najavljivala još uvijek nije stiglo, a po svemu sudeći neće ni stići u skorije vrijeme. Večeras će film imati i svoju zagrebačku premijeru, a prije projekcije, u 19 sati, otvorit će se izložba svjetski poznatog fotoreportera i povremenog Lupiginog suradnika, Nikole Šolića, pod nazivom „Fake news portraits“.

Među mnogobrojnim reakcijama koje je izazvala izjava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o odrastanju s „onu stranu željezne zavjese“ i još podrobnijeg poznavanja „bespuća povijesne zbiljnosti riječkog fudbala“ jedna od reakcija na društvenim mrežama posebno je zanimljiva iz historiografskog stajališta, a mnogo govori o položaju Jugoslavije, posebice gledana „s onu stranu Željezne zavjese“. Naime, Mato Pejić novinar-urednik Jednote, lista češke manjine, čija je temeljna zadaća povezivanje hrvatskih Čeha s matičnom državom, pronašao je tekst objavljen u tom listu prije točno pedeset godina, 1. studenog 1969. godine. Sam taj tekst koji govori o mjerama prema Zapadu, ne bi bio toliko zanimljiv, da uz „tradicionalne“ zapadne zemlje nije svrstana i Jugoslavija, a objašnjenje koje je uslijedilo je pak urnebesno.

Radikalna desnica uspjela je upregnuti moć društvenih medija i interneta kao nijedan drugi pokret. A najgori aspekt cijele ove priče jest to da nema naznaka da će ona uskoro prestati. Društvene mreže poput Facebooka, Reddita, Twittera, 4chana i 8chana, ili online platforme poput Gaba koja funkcionira kao utočište za radikalnu desnicu, svojevrsni su inkubatori za ekstremističke desničarske individue koje, potaknute potencijalnom anonimizacijom, šire svoje ksenofobne, supremacističke i rasističke stavove. Dok su navedene društvene mreže u nekoliko navrata pokrenule čistke svojih članova koji su širili džihadističke stavove, reakcije na ekstremističku desničarsku propagandu bile su ograničenije. Alt-right online hobotnica proteže se i na cijeli niz internetskih stranica, od "novinarskih" do propagandno-ideoloških.